Blagdan Male Gospe proslavljen u beogradskoj katedrali

Večernje euharistijsko slavlje predvodio je don prof. ddr. sc. Ivica Žižić, profesor liturgije i antropologije u Splitu, Rimu i Zagrebu, koji je zajedno sa svećenicima Beogradske nadbiskupije u prijepodnevnim satima hodočastio u marijansko svetište u Doroslovlju.

Euharistijskom slavlju u katedrali pridružili su se i provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Sebastijan Šujević, dekan beogradskog dekanata, gvardijan franjevačkog samostana i župnik Župe sv. Ante Padovanskog fra Ilija Alandžak, superior isusovačke zajednice u Beogradu o. dr. Marijan Steiner, glavni vojni kapelan u vojsci Republike Srbije vlč. Goran Avramov i župnik katedralne župe i rektor Marijanuma vlč. Mihael Sokol.

U prigodnoj homiliji dr. Žižić se osvrnuo na one „velike“ i one „male“ u ljudskoj povijesti, ali i u povijesti ljudskoga. Uspoređujući velikane ovoga svijeta s veličinom, a zapravo malenošću Marije iz Nazareta uočio je, prema ljudskim mjerilima, veliku razliku i neku „čudnu Božju logiku“.

„S jedne strane raskoš, s druge strane skromnost; s jedne strane koji put i umišljena veličina; a s druge malenost pred Bogom; s jedne strane ljudska titula i veličina prema ljudskim mjerilima, a s druge strane Božja titula i veličina prema Božjim mjerilima“, rekao je dodajući kako ljudi vole mjeriti i ocjenjivati ljude po njihovim dostignućima „kao što su osvajanja, jačina pred neprijateljem, veliki teritorij kojim vladaju, a Bog gleda drugačije: Bog gleda na neznatnost; Božja je dobrota nad onima što ga se boje; Bog silne baca s prijestolja, a uzvisuje neznatne; gladne puni dobrima, a bogate otpušta prazne“, poručio je.

Kazao je da Bog upravo prvu suradnicu nalazi u Mariji, koja svojim „da“, svojim „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi Tvojoj“ najavljuje promjenu sudbine zemlje i to nabolje, prema spasenju.

„Zato rođenje Blažene Djevice Marije, koje danas ovim blagdanom slavimo, možemo nazvati i početkom boljega svijeta!“, istaknuo je propovjednik. „Sve to ne bi bilo moguće da Marija nije bila ponizna službenica Gospodnja. Što je to Marijina malenost, neznatnost, poniznost? Ima li uopće smisla riječ poniznost danas kada se svi osjećaju veliko?“, zapitao se zaključivši da je mnogo lakše govoriti o tome što poniznost nije, nabrojiti sve one mane koje poniznost guše i optužiti sve one osobne ili društvene okolnosti koje promiču mnogo oholosti, a malo dostojanstva, mnogo površnosti i izvanjskosti, a malo dubine.

„Doista, mnogo teže je reći nešto o tome što poniznost jest, jer i poniznost, pa i oholost govore o onoj ideji koju imamo o sebi ili koju su drugi stvorili o nama pa smo je prisvojili. Ukratko, poniznost se ne nadodaje. Ona živi s našim identitetom, u našim aktivnostima, pogledima na život, u našim odnosima. Ona je krepost po kojoj postajemo sposobni priznati bilo vlastite granice bilo vlastite vrijednosti. Stoga, biti ponizan znači imati uravnotežen, trezven pojam o sebi, te u njegovome svjetlu vrjednovati sebe u događajima i odnosima koji nam nadolaze“, poručio je don Ivica.

Pozvao je vjernike da upravo u poniznosti prepoznaju i otkriju ispravne, autentične „slike o sebi samome, koja aktivira sposobnost osluškivanja, uviđanja, vrjednovanja naše najdublje istine, one istine koja prebiva duboko u nama i koju valja iznijeti na svjetlo dana, koju valja neprestano učiti ili, bolje rečeno, koju valja neprestano živjeti. Ne zaboravljajući da je poniznost krepost po kojoj postajemo sposobni priznati bilo vlastite granice bilo vlastite vrijednosti i ne zanemarujući činjenicu da je ona sastavni dio naše vlastite slike i naše vlastite istine, postizanje poniznosti ne ide destruktivnim putem nijekanja vlastitoga ja, nego radije putem priznavanja one stvarne slike o nama, onog neotuđivog dostojanstva kojega ne znamo zaživjeti ili su nam ga drugi oteli.

Drugim riječima, to znači da poniženje nije isto što i poniznost i da biti ponižen uopće nije neka krepost. Štoviše, ponižavati sebe i druge može postati pravi izvor tjeskobe. Takvu poniznost Isus nije želio kada je dao apostolima zapovjed ljubavi i kada im je oprao noge, kada je od njih tražio da služe. Isus je želio nešto sasvim drugo, a to je vrlo dobro prepoznao sv. Pavao u svojem himnu o ljubavi. Bez ljubavi ništa ne vrijedi. Ljubav daje vrijednost svemu, a ne traži zauzvrat ništa. Ljubav ne zna računati. Ona ne ovladava niti dominira, ne kontrolira niti postavlja neke zahtjeve. Ljubav ljubi i ispunjava se ljubeći“, ustvrdio je prof. Žižić.

Rekao je da oholost nije tek puki nedostatak poniznosti, nego da ona rađa zavišću, o čemu svjedoče, kako je istaknuo, i prve stranice Svetoga Pisma.

„Zavist zamućuje ovaj vrjednosni uvid te se pretvara u samosažaljenje nad samim sobom. Zavist, baš kao i oholost, ne priznaje granice vlastitog ja i urušava se na samu sebe. Zavist je nemoć jer griješi bilo u previsokom postavljanju nekih ciljeva bilo u onemogućavanju drugih da budu ono što jesu. U jednom i u drugom slučaju zavist je prisiljena da se sakrije, da nikada ne pokaže svoje niske interese i bolne osjećaje, jer bi u tom slučaju mogla očitovati svu nemoć i inferiornost i svu patnju zavidne osobe“, kazao je.

Govoreći o poniznosti, propovjednik je ustvrdio da upravo najdublju jezgru kreposti poniznosti čini poslušnost te da je upravo poslušnost odsutnost one „volje za moću, volje za dominacijom nad drugima i volje za uzdizanjem u nestvarne visine kule babilonske“.

„Poslušnost je u doslovnome smislu slušanje, osluškivanje vlastite nutrine i Božjega glasa koji nam progovara u cjelini događaja, ljudi, stvarnosti… Biti poslušan zatire put k postizanju poniznosti. No, biti poslušan ne znači automatski ispunjavati zapovijedi neke više instance, nego, kao što rekoh, biti poslušan znači doslovno slušati“, rekao je dr. Žižić pozivajući vjernike da i sami postanu ponizni u poslušnosti.

„To drugim riječima znači da, kada je riječ o poniznosti, na prvo mjesto trebamo staviti iskustvo slušanja vlastite nutrine i iskustvo slušanja Boga, da nam se ne bi dogodilo da mnogim moralizatorskim stavovima i mnoštvom govora o etičkim principima ne sakrijemo zapravo ogromnu oholost i zavist. Istina je da u korjenu mnogih naizgled dobrih intencija i dobrih poduhvata, žrtava, službi itd. ne stoji ništa drugo nego jedna silna tjeskoba ljudi koji se žele uzdići, pokazati, koji se žele osloboditi od osjećaja da su nitko i ništa”, ustvrdio je.

Propovjednik je poručio da poniznost nije osjećaj ništavnosti već da ona rađa mirom, iskrenim poznavanjem vlastitih granica i vlastite malenosti. „Ona je dakako u prvom redu poslušnost prema samima sebi. Poslušnost kao osluškivanje one istinske slike, one vlastite istine. U konačnici, ponizan je onaj koji ne traži i ne trača o tzv. ‘istini drugih’, a zaboravlja istinu o sebi samome ili se njome uopće ne bavi. Ponizan nije zavidan, jer zna koliko vrijedi i jer zna da dobro drugoga nije na njegovu štetu. Konačno, ponizan je onaj tko je poslušan, tko sluša radije Boga nego ljude.

Ta poslušnost zacijelo ne ispražnjuje osobu, niti je ponižava, ne otuđuje je od nje same, nego je vodi k punini i ojačava sve one dobre osobine. To nije ideologija, nego poslušnost koja se tvori u osluškivanju istine o sebi i istine koju nam Bog priopćava. Doista, važnije je slijediti tu istinu, nego onu koju su drugi iskonstruirali o nama ili smo je pak sami uobličili na temelju lažnih slika i lažnih obećanja“, zaključio je istaknuvši da pravi vjernik zna da je svaki čin poniznosti davanje hvale Bogu te da je to upravo činila Blažena Djevica Marija koja je u svojoj poniznosti istaknula malenost, a koja je u isto vrijeme nosila toliku veličinu.

Na misi su bili nazočni i svećenici Srpske pravoslavne Crkve zaduženi za pastoralnu brigu u vojsci Republike Srbije, kao i pripadnici garde Ohio, savezne države Sjedinjenih Američkih Država, predvođeni svojim vojnim kapelanima protestantske vjeroispovijesti.