Blagdan prijatelja Božjih

Uvodno biblijsko čitanje: “Aleluja! Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,/ i u zboru svetih hvalu njegovu!/ Nek se raduje Izrael Stvoritelju svojem!/ Kralju svom neka klikću sinovi Siona!/ Neka u kolu hvale ime njegovo,/ bubnjem i citarom neka ga slave!/ Jer Gospodin ljubi narod svoj,/ spasenjem ovjenčava ponizne!/ Neka se sveti raduju u slavi,/ neka kliču s ležaja svojih!/ Nek im pohvale Božje budu na ustima,/ mačevi dvosjekli u rukama,/ da nad pucima izvrše odmazdu/ i kaznu nad narodima;/ da im kraljeve bace u lance,/ a odličnike u okove gvozdene;/ da na njima izvrše sud davno napisan – nek bude na čast svim svetima njegovim! Aleluja! (Ps 149).

1. “Neka se sveti raduju u slavi, neka kliču s ležaja svojih.” Taj poziv 149. psalma, upravo pročitanog, vraća nas u praskozorje i nalazi vjernike spremne započeti svoje jutarnje pohvale. Ta je pohvala određena znakovitim izrazom “pjesma nova” (stih 1), to jeset svečani i savršeni himan, podoban posljednjim danima, u kojima će Gospodin skupiti pravednike u obnovljenom svijetu. Cijeli je psalam prožet svečanim ozračjem, započet već s početnim aleluja i potom raspjevan u hvalu, radost, ples, zvuk bubnjeva i citre. Molitva koju ovaj psalam nadahnjuje je zahvalnost srca punoga vjerskog klicanja.

2. Protagonisti psalma nazvani su, u hebrejskom izvorniku himna, s dva naziva svojstvena duhovnosti Staroga zavjeta. Tri su puta oni određeni osobito kao hasidim (stihovi 1.5.9), to jest “sveti, vjerni, oni koji vjerno i s ljubavlju odgovaraju (hesed) na Gospodinovu očinsku ljubav.
Drugi dio psalma začuđuje, jer je pun bojovnih izraza. Izgleda čudno što u jednom te istom stihu psalam zajedno stavlja “pohvale Božje u usta i “dvosjekli mač u njihove ruke” (stih 6). Ramatrajući, možemo svatiti razlog: psalam je bio sastavljen za “vjerne” koji su bili u borbi za oslobođenje; borili su se da oslobode svoj potlačeni narod i omoguće mu služiti Bogu. U doba Makabejaca, u 2. st. prije Krista, borci za slobodu i vjeru, podložni teškom pritisku od strane helenističke vlasti, zvali su se upravo hasidim, “vjerni” riječi Božjoj i otačkoj predaji.

3. U današnjoj perspektivi naše molitve ta bojovna znakovitost postaje slikom zauzimanja nas vjernika koji se, nakon što smo otpjevalli jutarnje pohvale Bogu, upćujemo putovima svijeta usred zla i nepravde. Na žalost, sile koje se suprotstavljaju Kraljevstvu Božjem su znatne: psalmist govori o “narodima, pucima, glavarima i odličnicima”. Ipak je pun povjerenja jer zna da ima uza se Gospodina koji je pravi Kralj povijesti (stih 2). Njegova je pobjeda nad zlom stoga sigurna i bit će trijumf ljubavi. U toj borbi sudjeluju svi hasidim, svi vjerni i pravedni koji snagom Duha vode k dovršenju čudesno djelo koje se zove Kraljevstvo Božje.

4. Sveti Augustin, polazeći od toga što psalam spominje “zbor” i “bubnjeve i citre”, tumači: “Što predstavlja zbor? Zbor je skup pjevača koji pjevaju zajedno. Ako pjevamo u zboru, moramo pjevati složno. Kad se pjeva u zboru, ako samo i jedan glas pjeva pogrešno, smeta slušatelja i zbunjuje sam zbor” (Enarr. in Ps 149: CCL 40,7,1-4).
I pozivajući se potom na instrumente koje psalmist upotrebljava, pita se: “Zašto psalmist uzima u ruku bubanj i psaltir?” Odgovara: “Jer ne samo da glas hvali Gospodina, nego i djela. Kad se uzimaju bubanj i psaltir, ruke se usklađuju s glasom. Tako i ti. Kad pjevaš aleluja, moraš pružiti kruh gladnome, zaodjenuti gologa, ugostiti hodočasnika. Činiš li tako, ne samo da glas pjeva, nego se s glasom usklađuju ruke, ukoliko su riječi sukladne djelima” (ondje, 8,1-4).

5. Postoji i druga riječ koja označuje molitelje ovoga psalma: to su ‘anawim, to jest “siromasi, ponizni” (stih 4). Taj je izraz vrlo čest u psaltiru i označava ne samo potlačene, bijedne, progonjene zbog pravde, nego i one koji su, jer su vjerni moralnim obvezama Saveza s Bogom, istisnuti od onih koji izabiru nasilje, bogatstvo i silu. U tom se svjetlu shvaća da kategorija “siromaha” nije samo društvena kategorija nego i duhovni izbor. To je smisao slavnoga prvog blaženstva: “Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5,3). Već se prorok Sefanija tako obraća ‘anawim: “Tražite Jahvu, vi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove! Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Jahvina” (Sef 2,3).

6. Dakle, “dan gnjeva Gospodnjega” upravo je onaj koji je opisan u drugom dijelu psalma kad Gospodin okuplja “siromahe” da se bore protiv zla. Oni sami nemaju dovoljno snage ni sredstava, niti potrebne strategije da se opru nasrtaju zla. Pa ipak psalmistova rečenica ne dopušta oklijevanja: “Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne (‘anawim)” (stih 4). S tim je u skladu ono što Pavao govori Korinćanima: “Neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest” (1 Kor 1,28). S tim pouzdanjem “sinovi Siona” (stih 2), hasidim i ‘anawim, to jest vjerni i siromašni, polaze živjeti svoje svjedočanstvo u svijetu i u povijesti. Marijin hvalospjev u Lukinu evanđelju – Veliča – jeka je najuzvišenijih osjećaja “sinova Siona”: radosna pohvala Bogu Spasitelju, zahvalnost zbog velikih djela koja u njoj učini Svevišnji, borba protiv sila zla, solidarnost sa siromasima, vjernost Bogu Saveza (usp. Lk 1,46-55).