Don Dario je blagoslovio raspelo tijekom misnog slavlja koje je predvodio nakon pobožnosti Križnog puta u župnoj crkvi. Skupocjeno raspelo darovao je pobožni belafuški župljanin Šime Oštrić, samozatajni mladi pomorac koji je već prije darovao važne dijelove crkvenog inventara za belafušku župnu crkvu, no on osobno ne voli se isticati niti govoriti o dobročinstvima kojima daruje župni liturgijski prostor. Za vrijeme blagoslova Oštrić je samozatajno stajao na vratima župne crkve, a po dolasku u crkvu prije Križnog puta pobožno je molio krunicu prebirući zrnca s pogledom prema raspelu koje je rado darovao cijeloj župi.

„Bila mi je želja da križ kod vjernika pobuđuje pobožnost. Kad dođemo pred njega, da imamo osjećaj i u svom srcu otvorenost prema Kristu Gospodinu koji se za nas žrtvuje. Ako križ ili bilo koji umjetnički kip u crkvi ne budi na pobožnost, smatram da nije uspio. Križ će biti na ponos, ali najvažnije je da u nama pobuđuje pobožnost, nagnuće prema Isusu Kristu“, rekao je don Dario, istaknuvši da i to raspelo vrši ulogu koju svojim značenjem ima u liturgijskom prostoru, a to je da uprisutnjuje Krista.

„Kad slavimo misu pod tim križem, sjetimo se da je svaki oltar žrtvenik i kalvarija. Isus Krist koji je za nas umro i uskrsnuo, on je naša snaga. Zato mi je bila želja da se lik Isusa prikaže u proslavljenom obliku. Da rane nisu toliko izražajne, Isus je otvorenih očiju, proslavljen, u slavi, ali na križu, raspet. Križ je izrađen u Ortiseiju u Italiji, u poznatoj i priznatoj radionici Filipa Stuflessera. To je drveni križ, od javora, težak 150 kg, tri metra visine, na kojemu je tijelo Krista u prirodnoj veličini. Impozantan je, impresivan, stoji na jakom željeznom nosaču iznad oltara, da bi svojim oblikom i izgledom uprisutnio kalvariju. Na oltaru se događa žrtva, na oltaru postaje i ostaje Kristova trajna prisutnost po njegovoj žrtvi, smrti i uskrsnuću“, rekao je don Dario, istaknuvši da je raspelo dodatno pridonijelo ljepoti sakralnosti nove belafuške župne crkve posvećene prije 22 godine.

„Želio sam da križ bude po uzoru na srednjovjekovne križeve, da unesemo više sakralnosti u prostor župne crkve. Da nas više podsjeća na ono što je izvan našega svakidašnjega. Bila mi je želja da Krist bude živ. Na glavi nema trnovu krunu, nego zlatnu aureolu koja je znak Isusovog božanstva. Da živi Isus na križu govori da je on pobjednik nad grijehom i smrću. Ovakav prikaz Isusa na križu možemo nazvati proslavljeni raspeti Krist, što je i cilj našeg štovanja. Kada častimo križ, štujemo znak Isusove pobjede, Kristov slavni križ“, poručio je don Dario u propovijedi mise pojašnjavajući vjernicima odabir takvog izgleda raspela.

„Isus je za nas na križu podnio smrt, raširio svoje probodene ruke, za nas je na križu predao svoju dušu nebeskom i našem Ocu. Po tome, križ prima posebnu snagu i ima posebnu moć, da nas prati kroz naš život. Mi kršćani i u svom imenu nosimo obilježje svetoga križa, da postanemo Kristu slični, da mu se suobličujemo“, potaknuo je Tičić.

Don Dario je rekao kako su mnogi župljani u pogledu na raspelo komentirali znak lubanje koja se nalazi u dnu. Župnik je pojasnio zašto je na raspelo stavljen i taj znak. „Zato što je Isus raspet na mjestu zvanom Golgota, Lubanjsko mjesto. Predaja je da je Kristov križ bio usađen na mjesto Adamovog groba. U starijim prikazima raspela, često se vidi kako Isusova krv pada na Adamovu lubanju. Adam je prvi čovjek, a Isus je novi Adam, kao što je Blažena Djevica Marija nova Eva. Novi Adam i nova Eva su rodozačetnici novog čovječanstva, onih koji prihvaćaju Krista, koji žele da Isus bude snaga njihovog života. Zato lubanja – da nas podsjeća na mjesto Isusove smrti“, rekao je don Dario, dodavši da je lubanja u ikonografiji simbol smrti, stradanja. „Ali, iznad suhe, beživotne lubanje stoji Isus Krist, raspet, ali s otvorenim očima i sa svojim blagim pogledom želi nas usmjeriti na sebe živoga, uskrsloga, koji je u nebeskoj slavi. Taj križ, naše zajedništvo i Crkva u svijetu govore da Isus nije mrtav, nego živ. Isus Krist je snaga našeg života, on je jedini naš oslonac, jedini put i svjetlo. Isus svojim raširenim rukama, probodenim nogama, svojim blagim pogledom, svojom žrtvom, smrću, svojim uskrsnućem, želi zagrliti svakoga od nas“, poručio je don Dario, istaknuvši da se klanjamo križu našega Gospodina jer je radi Isusove smrti cijelom svijetu došlo spasenje.

U propovijedi je don Dario podsjetio i da je u staro doba, na petak pred Cvjetnicu, Crkva štovala Gospu žalosnu. „Isus ide ususret svojoj smrti. Navještena Božja riječ priprema nas na taj Isusov čin. U Knjizi proroka Izaije piše kako je Božji sluga izvrgnut ruglu, sramoti i ide svjesno u smrt. On zna da je smrt njegov usud, ali i da ta smrt nije vječna, zato što umire radi Gospodina. Isus ulazi u sukob i raspravu sa svojim sunarodnjacima Židovima. Oni se s njim prepiru, prozivaju ga da huli, da sebe pravi Bogom i to će biti uzrok njegove smrti te će ga iz religijsko – političkog razloga dati strancima u ruke, da ga razapnu“, rekao je don Dario, naglasivši da Isus kao Židov nije podnio smrt kamenovanjem, što je bio židovski način ubijanja, nego je bio razapet na križ. Rimljani su taj način mučenja i ubijanja preuzeli od Egipćana.

„Ako je čovjek bio mlad i zdrav, a uglavnom su osuđenici bili takvi, umirali bi na križu danima. Isus je sebe predao za naše spasenje. Od te njegove smrti, svaka naša smrt ima svoj smisao i svaki naš životni križ ima svoju nagradu. Za nas koji štujemo Kristov križ, on nije znak smrti i mučenja, nego znak proslave. Zato Crkva od najranijih vremena časti Kristov križ koji je vjernicima najdraži znak, simbol. Odmalena smo naučili učiniti znak križa. U znaku križa živimo, u znaku križa obilježavamo svoj život“, rekao je don Dario, podsjetivši da na belafuškoj župnoj crkvi stoji križ „kao da želi obasjati župu, cijeli grad i domovinu“. „Isus nas svojim raširenim rukama želi sve prihvatiti. Zato, kad vjernici časte križ, časte Isusa Krista proslavljenoga“, poručio je don Dario, zaključivši propovijed korizmenim pripjevom pobožnosti Križnog puta: Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te, jer si po svome svetom križu svijet otkupio.

Don Dario je zahvalio Oštriću koji je raspelo darovao, „koji je od svoga odvojio, dao pozamašnu svotu da se taj križ podigne“ te župljanima za podršku u nastojanju da župa ne živi i ne raste samo materijalno, nego i da duhovno jačaju i hode zajedno, „da križ, koji je više od nabožnog predmeta, bude na porast pobožnosti, vjere i ljubavi prema raspetom Isusu Kristu“.

Tijekom obreda blagoslova raspela vlč. Tičić je molio da „blagoslivljamo Gospodina što je s drveta koje je čovjeku nekad donijelo pad, providio spasonosni lijek. Isus je dragovoljno uzašao na drvo križa i učinio ga je prijestoljem svoje slave, žrtvenikom svoje žrtve, učiteljskom stolicom istine. Na križu je, uzdignut nad zemljom, pobijedio neprijatelja i samilosno je sve privukao sebi. Neka vjernici časte taj znak spasenja i ubiru plodove otkupljenja koje nam je Isus zaslužio svojom mukom“. Don Dario je potaknuo vjernike da „na križ pribiju svoje grijehe, raspnu svoju oholost i da iz križa u tjeskobama svoga života crpe utjehu“.

Nakon blagoslova, župnik i vjernici kleknuli su, nekoliko trenutaka klanjali se križu te zapjevali pjesmu u čast Svetom Križu.