U koncelebraciji su bili pastoralni suradnik u župi sv. Ivana Krstitelja u Špišić Bukovici vlč. Karlo Topalović, mladomisnik i župni vikar u katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi vlč. Ivan Klarić i župnik Župe Svih Svetih u Blatu don Željko Kovačević.

Liturgijsko je pjevanje predvodio župni zbor Svih Svetih pod vodstvom s. M. Danijele Škoro, a svirao je Frano Bosnić.

Misnom slavlju prethodila je procesija iz blaženičina svetišta do njezine rodne kuće uz župnu crkvu u kojoj su sudjelovali bratimi obiju blatskih bratovština, djeca iz dječjeg vrtića „Marija Petković“, sestre Družbe Kćeri Milosrđa, župni zbor, svećenici i blaženičini štovatelji. Predškolci u narodnim nošnjama Jakov Bačić i Zvonimir Bošković nosili su vijenac sa Sarom Čosin koja ga je, uz pomoć župnika don Željka Kovačevića, položila ispod spomen ploče. Potom se hod nastavio blatskim ulicama do blaženičina svetišta, a u procesiji je pjevao župni zbor i svirala Hrvatska glazbena udruga „Sv. Vincenca“. Molitvu Večernje otpjevali su bratimi i župni zbor Svih Svetih.

Predslavitelj slavlja zahvalio je sestrama Kćerima Milosrđa na pozivu da slavi trodnevnicu uoči blagdana bl. Marije Propetoga u njezinu svetištu.

Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, kao i mladomisničkim blagoslovom te osobnim čašćenjem blaženičinih relikvija.

Propovijed vlč. Odilona Gbènoukpo Singboa prenosimo u cijelosti.

Danas, čitajući njezine pouke upoznao sam narav njezine družbe koju ona opisuje kao kontemplativnu i aktivnu, što se u njih očituje u molitvi i djelima milosrđa, a to je upravo ono što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Taj evanđeoski odlomak ne opisuje samo to dvoje – kontemplaciju i aktivnost, odnosno molitvu i djelovanje, nego nam još daje dvije osobine naše vjere. Postoji osobna vjera i zagovorna vjera. Nadodajmo i pitanje apostolata, što je povezano s djelovanjem, i pitanje šutnje, koje je povezano s kontemplacijom. U ovom odlomku uočavamo kako se ljudi odnose sa životnim poteškoćama, s beznađem. Neki glavar, kaže evanđelist Matej, a u Marka je on nadstojnik sinagoge Jair, moli Isusa: „Kći mi evo umrije, ali dođi i stavi ruku na nju i oživjet će.“ Isus ništa ne pita, nego odmah pođe s učenicima. Taj Isusov postupak govori nama da, kada je riječ o ljubavi, o dobru djelu, onda nema odgađanja. Kada je riječ o življenju životnoga poziva, nema odgađanja ni za tren, nego se trebamo odmah odazvati. Za nas u duhovnome pozivu, i vas u obiteljskom životu, a i on je duhovni poziv, vrijedi pravilo da se ni za tren ne odgađa ostvarenje nadahnuća kojega nam Gospodin daje, odnosno ne odgađati ni časa ono za što znamo da će nam donijeti ispunjenje.

Ali što mi često radimo? Smatramo da ovaj čas koji nam Gospodin daje još nije ono kad možemo biti sretni i onda odgađamo svoju sreću za neko bolje vrijeme, za neko sutra. Jedva čekamo da se nešto dogodi, da nešto dosegnemo, pa ćemo onda biti sretni. Tako djeca žele završiti obveznu osnovnu školu da bi mogla izabrati željenu srednju školu, pa će onda biti sretni, ali kad se to dogodi onda vide da ih to ne usrećuje. Jedva čekaju da odberu željeni fakultet, pa će onda biti sretni. A na fakultetu, puno ispita i truda, pa jedva čekaju da to završe i zaposle se. I kad se konačno zaposle, vide da je poslodavac nemoguć, pa jedva čekaju mirovinu. A onda u mirovini kažu da je mirovina premala i opet nisu sretni. Dakle, uvijek nešto jedva čekamo i tako odgađamo ostvarenje svoga životnoga poziva, svoje sreće.

Isus kaže da, kada je riječ o ljubavi, kada je riječ o ostvarenju našega poziva, odnosno onoga što će nam donijeti sreću, nema odgađanja. Zato on odmah kreće sa svojim učenicima. A na tom putu opet ga susreće netko drugi – gle, neka žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, priđe mu odostraga i dotače se skuta njegove haljine. Vjerovala je: „Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.“ Ta ga žena malo zaustavlja i tako sprječava u njegovoj spontanosti da na Jairovu molbu odmah učini dobro za koje ga je zamolio. I ovdje vidimo kako Isus postupa: „Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.“ U tomu vidimo onu osobnu vjeru, vidimo da nitko od nas nije toliko daleko od Gospodina, da ne može biti uslišan. Opet ću spomenuti časnu sestru Rajku koja me prvi dan uputila na blaženicu, dok mi ona skuha kavu. Danas je s. Rajka dva puta spomenula da danas trpimo od pomanjkanja vjere. I zaista, u pravu je. Naš problem je što ne vjerujemo dostatno, a imamo sve mogućnosti da vjerujemo. Imamo primjer i uzor naše blaženice, koja svojim životom pokazuje da bez vjere zaista ne možemo ništa.

Blaženica razmišlja i poima ispravno i sve se njezine želje ostvaruju. Mi se pitamo kako to da Isus danas ne uslišava naše molitve. Ako molimo i onda držimo, recimo to tako, „figu“ u džepu, odnosno sumnjamo da će Isus tako učiniti, kako će onda on to učiniti? Ne može. Time mu zapravo želimo reći: Učinio si to za druge u ono vrijeme, ali u ovo vrijeme i za nas više ne možeš. Tu griješimo, jer sumnjamo. Kad god sumnjamo u svojoj vjeri, u svojim molitvama, sprječavamo Gospodina da to ostvaruje, a on kaže: „Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.“ Tamo gdje Bog ne nalazi našu vjeru, tamo gdje nemamo vjere, Isus uvijek ima svezane ruke – prolistajte evanđeoske stranice pa ćete vidjeti da nam Bog ne može ništa učiniti bez naše vjere. Bog traži naš pristanak, a to je ta prva osobina vjere: osobna vjera bez koje se ništa ne događa. Naša prisutnost ovdje i naše štovanje blaženice bilo bi prazno bez naše osobne vjere. Vjerujem da nas sve naša blaženica poziva upravo na jačanje osobne vjere, kao što je uvijek pozivala i u tomu izgrađivala i svoje duhovne kćeri.

Druga osobina vjere spominje se na početku današnjega evanđelja – zagovorna vjera. Glavar moli za ozdravljenje svoje kćeri, a kad dođe kući s Isusom i njegovim učenicima ugleda svirače, „narikače“ i bučno mnoštvo kao izraz žalovanja po tadašnjim običajima jer dijete je već preminulo. Slika je to svih onih prepreke na našem životnom putu. To su oni koji nam kažu: „Nemoj se više mučiti, gotovo je s tobom, ne može od tebe više biti ništa.“ To su svi oni koji nam se rugaju ili nas obeshrabruju u nastojanju da ustrajemo u vjeri. Isus tom bučnom mnoštvu jednostavno kaže: „Odstupite, djevojka nije umrla, nego spava.“ I oni su mu se rugali i ismijavali ga. Rugali su se Isusu, a Isus ozdravlja, uskrisuje tu djevojku. Isus je ne uskrisuje po njezinoj vjeri, nego po vjeri njezina oca. To je ta zagovorna vjera.

Što to znači za nas? To znači da u našem životu postoje ljudi koji su se udaljili od Boga, od Crkve, možda i članovi obitelji kojima sveta misa više ništa ne znači. Ili ovdje u Blatu koji ne vide zašto bi došli moliti ovdje u svetište ili u župnu crkvu? Imaju različite izgovore, dok ih vi pokušavate riječju nagovoriti da se vrate Bogu, ali time ništa ne postižete. Evanđeoski nam odlomak poručuje da ako ih nosimo u zagovornoj molitvi, možemo itekako od Boga dobiti za njih spasenje. Naravno, to ne mora nužno značiti da ćemo vidjeti ispunjenje svojih molitava za života. Nije važno, naše je da molimo, da se zauzimamo i da zagovaramo za takve ljude. I Bog će, kad-tad pokazati svoju snagu.

Ovdje vidimo dvije osobine vjere koje su isprepletene, a Isus nam želi reći: i osobna vjera spašava, ali i zagovorna vjera spašava. Nemojte se obeshrabriti. Važno je da to spoznamo iz ovog evanđeoskog odlomka. Isus prima djevojku za ruku, podiže je i ona biva uskrišena. I onda su se svi čudili. To je onaj čas kada osjetimo Božju prisutnost, njegovu snagu i dobročinstva u svome životu i onda ga hvalimo pred svima. Da bismo iskusili istinsku vjeru – bilo zagovornu, bilo osobnu – moramo se opet vratiti na ono što blaženica govori o kontemplativnom i aktivnom življenju vjere, a to znači da naša molitva i naše djelovanje treba postati živa, opipljiva, konkretno življena vjera. Isus nam to pokazuje u ova dva čuda koja je učinio – ozdravljenje žene od krvarenja i uskrišenje Jairove kćeri.

Evanđelja nam svjedoče da se Isus povremeno povlačio na samotno mjesto i molio. Isus šuti, osluškuje Očevu volju. Time nam poručuje: Da bi naše djelo, naš apostolat, naše poslanje bilo zaista Bogu milo, potrebno je redovito se u molitvenoj šutnji savjetovati s Bogom. Ponekad smo rastreseni, zapravo, naš svijet tone u moru rastresenosti, i ne možemo ljubiti braću ili sestre, ako imamo rastreseno srce. Prema tome, moramo otkriti dvije razine svoga života. Moramo činiti apostolat, ali moramo i naučiti šutjeti, jer je apostolat bez šutnje zapravo otuđenje. Zauzet sam, ali zapravo ništa ne radim. Dajem dojam zauzetosti, tonem u aktivizam, ali ne uključujem šutnju, tj. onu molitvu koja mi pomaže osluškivati ono što Gospodin od mene očekuje. Možemo i u našim obiteljima puno toga raditi, ali ako svoje ukućane ne nosimo pred Gospodina u molitvenoj šutnji, prikazujući ih neprestano, onda se otuđimo od njih. Mi smo tu samo poput robota, da nešto činimo i ostavljamo dojam dobroga djela ili djela ljubavi, a zapravo to nema vrijednosti, nema korijena, nema temelja.

Druga opasnost je u tomu što šutnja bez apostolata, bez djelovanja rađa otuđenjem. Šutnja je molitva koju valja pretočiti u djelovanje, jer bez apostolata i djelâ ljubavi ona rađa udobnošću. To je ona udobnost u kojoj je osobi dobro, jer se sakrila u molitvi šutnje da ništa ne radi. Znaju se opravdavati, pa tako i zavaravati, da su oni aktivni u molitvi. Da, jesu, aktivni su, ali njihova molitva i šutnja trebaju ih voditi prema djelovanju. Kako se to očituje u našim obiteljima? U nekim slučajevima nemamo hrabrosti to stvarno riješiti, nego kažemo da ćemo moliti i da će sve biti dobro. Ne, neće biti dobro. Gospodin kaže: „Da, moli, ali u molitvi ću ti poručiti što ti je činiti, a kada ti poručim, moraš to napraviti.“ Ali, ako to prepuštam Gospodinu, kao da mi nije jasno rekao što mi je učiniti, onda se u obitelji nagomilaju mnoge sitnice koje poslije izrode veliku nevolju. Onda se pitamo pa gdje je bio Bog? On je bio tu, rekao je sve, ali smo se oglušili. Šutnja bez apostolata je neka osobna udobnost koja rađa tegobama za koje okrivljujemo Gospodina. Isus nam ovdje pokazuje da molitva šutnje i osluškivanja Boga i naše djelovanje uvijek moraju ići zajedno.

I zato, kada slavimo bl. Mariju Propetoga, pozvani smo, svatko od nas – ja kao svećenik hodočasnik, vi sestre Kćeri Milosrđa kao njezine duhovne kćeri, vi laici kao njezini štovatelji – otkriti tu ljepotu, to blago: spajati osobnu i zagovornu molitvu u svojoj vjeri, te dvije osobine našega kršćanskoga vjerničkoga življenja, aktivnu i kontemplativnu. To nam je jako važno, da bismo doživjeli Božju blizinu i usvojili kreposti koje je živjela naša blaženica i zbog kojih smo na nju ponosni. Nemojmo se obeshrabriti u našem traganju za Bogom. On nas nije ostavio, samo želi da živimo milost ovoga trenutka koji nam je dao. I ako znamo živjeti milost ovoga trenutka koji nam je dao, sve ono što će nam biti dodano, samo će pojačati puninu naše radosti. Neka nam u tom naša blaženica bude zagovornicom.