Bog je na strani žrtava i progonjenih

Kateheza br. 55
Uvodno čitanje: Psalam 124, Pomoć je naša u imenu Gospodnjem
(večernja ponedjeljka III. tjedna)

Da nije Gospodin za nas bio / – neka slobodno rekne Izrael – / da
nije Gospodin za nas bio: / kad se ljudi digoše proti nama, / žive
bi nas progutali. / Kad je uskipio bijes njihov na nas, / voda bi nas
podavila; / bujica bi nas odnijela, / vode pobjesnjele sve nas
potopile. / Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade / za plijen
zubima njihovim! / Duša je naša poput ptice umakla / iz zamke
lovačke: / raskinula se zamka, / a mi umakosmo! / Pomoć je naša u
imenu Gospodina / koji stvori nebo i zemlju.

1. Evo pred nama Psalma 124, zahvalne pjesni što je izriče čitava
molitvena zajednica, koja uzdiže Bogu hvalu zbog dara oslobođenja.
Psalmist na početku objavljuje poziv: “Neka slobodno rekne
Izrael!” (r. 1), potičući tako sav narod da izrekne živu i
iskrenu zahvalnost Bogu spasitelju. Da se Gospodin nije bio svrstao
uz žrtve, njima bi, uz njihove ograničene sile, bilo nemoguće
osloboditi se, a protivnici bi ih, poput čudovišta, rastrgali i
zdrobili.

Premda se ponekad ovdje mislilo i na određene povijesne događaje,
poput završetka babilonskoga progonstva, vjerojatnije je da ovaj
Psalam želi biti snažan himan kojim se zahvaljuje Gospodinu zbog
izbjegnutih opasnosti te se od njega moli oslobođenje od svakoga zla.

2. Nakon početnoga spominjanja određenih “ljudi” koji su
napadali vjernike te bili u stanju da ih “žive progutaju” (usp.
rr. 2-3), hvalospjev se dijeli u dva dijela. U prvome dijelu
dominiraju nabujale vode, biblijski znak razornoga kaosa, zla i
smrti: “voda bi nas podavila; bujica bi nas odnijela, vode
pobjesnjele sve nas potopile” (rr. 4-5). Molitelj ima osjećaj kao
da se nalazi na obali, na čudesan način spašen od žestokoga bijesa
mora.

Ljudski život okružen je zasjedama zlih koji, ne samo da nasrću na
njegov život, nego nastoje uništiti i sve ljudske vrijednosti.
Gospodin međutim ustaje u obranu pravednika i spasava ga, kao što
pjeva Psalam 18: “On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih
voda on me izbavi. Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana
mojih jačih od mene… Gospodin me zaštiti, na polje prostrano
izvede me, spasi me jer sam mu mio” (rr. 17-20).

3. U drugom dijelu naše zahvalne pjesni prelazi se iz slike povezane
s morem prema prizoru lova, prisutnome u mnogim psalmima prošnje
(usp. Ps 124,6-8). Tu se, zapravo, podsjeća na zvijer koja u svojim
raljama stišće svoj plijen, ili pak na lovačku mrežu koja
zarobljuje pticu. No blagoslov izrečen u Psalmu navodi nas da
shvatimo kako se sudbina vjernika, koja je vodila u smrt, korijenito
izmijenila putem spasenjskoga zahvata: “Blagoslovljen Gospodin koji
nas ne dade za plijen zubima njihovim! Duša je naša poput ptice
umakla iz zamke lovačke: raskinula se zamka, a mi umakosmo!” (rr.
6-7).

Ovdje se molitva pretvara u uzdah olakšanja koji se diže iz dubine
duše: pa i kad propadnu sve ljudske nade, može se pojaviti
osloboditeljska božanska sila. Psalam se, tako, može zaključiti
ispoviješću vjere, koja je od davnih stoljeća ušla u kršćansko
bogoslužje kao najbolji uvod u svaku našu molitvu: “Adiutorium
nostrum in nomine Domini, qui fecit caelum et terram – Pomoć je naša
u imenu Gospodnjem, koji stvori nebo i zemlju” (r. 8). Svemogući se
osobito stavlja na stranu žrtava i progonjenih “koji dan i noć
vape k njemu” te ustaje “žurno na njihovu obranu” (usp. Lk
18,7-8).

4. Sveti Augustin nudi jasno tumačenje ovoga Psalma. Ponajprije, on
uviđa da ovaj Psalam primjereno pjevaju “udovi Kristovi koji su
postigli radost”. Osobito su ga, dakle, “pjevali sveti mučenici
koji su, izašavši iz ovoga svijeta, skupa s Kristom u radosti,
spremni da ponovno preuzmu neraspadnuta tijela koja su prije bila
raspadljiva. U životu su podnijeli mučenja u tijelu, no u
vječnosti će se ta mučenja promijeniti u urese pravednosti”.

No, potom nam Hiponski biskup kaže da i mi možemo u nadi pjevati
ovaj Psalam. On izjavljuje: “I mi smo pozvani sigurnom nadom te
ćemo pjevati u slavlju. Pjevači ovoga Psalma, doista, nisu nam
strani… Stoga, pjevajmo svi jednim srcem: kako sveti koji već
posjeduju svoj vijenac, tako i mi koji se osjećajima u nadi
pridružujemo njihovom vijencu. Skupa težimo za onim životom kojega
ovdje nemamo, ali kojega nikada nećemo moći imati ako prvo za njim
nismo težili”.

Sveti se Augustin zatim ponovno vraća onom prvom vidiku te
objašnjava: “Sveti promišljaju o patnjama što su ih podnijeli, te
s mjesta blaženstva i smiraja gdje se sada nalaze gledaju na put što
ga valja prijeći kako bi se onamo stiglo; i, budući da bi bilo
teško postići oslobođenje kad im ne bi pomogla ruka Osloboditelja,
ispunjeni radošću kliču: ‘Da nije Gospodin za nas bio’. Tako
započinje njihova pjesma. Uopće ne kažu kakvu su opasnost izbjegli,
tako je veliko njihovo veselje” (Esposizione sul Salmo 123, 3: Nuova
Biblioteca Agostiniana, XXVIII, Roma 1977, str. 65).