Dragi vjernici Gospićko-senjske biskupije, braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!

Ove godine po prvi puta zajedno slavimo otajstvo Božića – rođenje Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja čovječanstva. Bog nas je svojom providnošću čudesno spojio i dao jedne drugima kako bismo zajedno pronosili Njegovu Riječ u ovome svijetu te bili svjedoci Njegova Kraljevstva već ovdje na zemlji. U svome promislu, još u početcima stvaranja svijeta i čovjeka, Bog je zacrtao put koji će nas povezati – baš kao što je u hladnoj betlehemskoj noći vodio Mariju i Josipa do mjesta gdje je želio doći na svijet; baš kao što je te iste noći po pjesmi anđela objavio radost rođenja svoga Sina siromašnim pastirima; baš kao što je sjajem nebeske zvijezde obasjao mudrace i ohrabrio ih da krenu na put jer se obećanje dano po prorocima – „Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, što znači S –nama –Bog.“ (Mt 1, 23) – ispunilo. U skrovitosti betlehemske štalice, pred malim Djetetom u jaslama, sve ih je okupio i pokazao im koliko ih ljubi – sve – i male i velike, i siromašne i bogate, i djecu i odrasle… jer dolazi spasiti sve! Ta „nema ni u kome drugome spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4, 12) Bog u Isusu Kristu postaje čovjekom kao što smo to i mi; uzima našu ljudsku narav; dolazi među nas, ne preko simbola ili proročanstava, već da bi u potpunosti dijelio našu ljudsku sudbinu života i smrti.

Liturgija Riječi Božićnog dana potiče nas na razmišljanje o istinskom značenju kršćanstva. Prorok Izaija poziva narod na radost, na utjehu, jer Gospodin je došao, obećani Spasitelj je tu, Onaj koga su proroci naviještali i narodi iščekivali rođen je. Rođenjem Mesije „svi krajevi svijeta vidjet će spasenje Boga našega“ (Iz 52, 10). Poslanica Hebrejima potvrđuje da je Isus postavljen baštinikom svega, da je svijet sazdan po njemu te da on sve nosi snagom svoje riječi (usp. Heb 1, 2). Sveti Ivan pak, nakon svečanog uvoda da je Riječ tijelom postala (usp. Iv 1,14), odmah spominje suprotstavljanje i odbačenost na koje će svjetlo naići svojim dolaskom na svijet: „i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze; …k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 5.11). Proturječnost između prorokovog navještaja radosti i evanđeoske stvarnosti je ogromna/ viče i potiče na razmišljanje.

Što znači da će svi krajevi svijeta vidjeti spasenje Boga našega kada u svijetu od ukupne svjetske populacije ima samo 17% kršćana; kada ih je sve zajedno malo više od 1 milijarde? Kako to da se u mnogim zemljama briše riječ „Božić“ i zamjenjuje sa „sretni blagdani“? Kako to da jedan dio naroda ovih dana blaguje hranu koja je simbol božićnog slavlja, a ne sudjeluje na Misnom slavlju, simbolu stvarne prisutnosti onoga Isusa koji je rođen prije 2 000 godina? Istina je da Božje obećanje izražava nadu i težnju ka budućem ispunjenju, da iščekujemo novo nebo i novu zemlju na kraju vremena te ne poznajemo sve putove spasenja po Duhu Svetome. Ali ako uzmemo zaozbiljno Božju riječ i držimo je vrijednom/važnom za rasuđivanje ovog našeg vremena, ne možemo pasti pod utjecaj ovih pitanja. Ona nas potiču na zauzetost, na našu ljudsku odgovornost, jer smo primili dar kršćanske vjere bez ikakve zasluge i pozvani smo je ispovijedati bez ikakvog popuštanja.

Evanđelist Ivan zove Isusa Logos, Riječ, a Poslanica Hebrejima potvrđuje da nam je Bog progovorio po toj Riječi. Ali, ta Riječ ima potrebu biti ponovno izgovorena. Isusa treba ponovno navijestiti. Sveti Augustin govoreći o Preteči koji je za sebe rekao da je Glas koji viče u pustinji piše: „Ivan Krstitelj je bio glas, a Isus je Riječ. Dok glas pogađa sluh, Riječ prodire u srce.“

Danas smo mi pozvani biti Isusov glas koji prodire u srce! To znači da moramo izbjegavati davati glas riječima bez značenja, rječniku ispraznih zajedničkih mjesta, utješnim i prijetvornim obećanjima. Sjetimo se, spašava nas Isusova Riječ, Riječ Božja koja je Tijelom postala i koja daje smisao svim stvarima. Isus, svojim djelima i naučavanjem, daje smisao životu i smrti, radosti i patnji, sadašnjosti i budućnosti. „Od punine njegove svi mi primismo.“ (Iv 1, 16) Ako smo pozvani biti glas koji prodire u srca, moramo i djelovati tako da naš glas uvijek izgovara proročke Isusove riječi – one riječi koje su vratile zdravlje bolesnima, utjehu napaćenima, oproštenje grješnima. Sveti Pavao nas potiče „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite!“ (1 Sol 5, 19), to jest, potiče nas da čuvamo krsno posvećenje i novost evanđelja.

Kršćanin je, po svom pozivu i poslanju, prorok nade i slobode. Na to nas opominje i papa Franjo proglasivši u Crkvi Jubilarnu godinu, koju smo ovih dana započeli, Godinom nade i potičući nas da oživimo svoju zadaću nositelja nade u ovome svijetu punom nemira, ratova, raznih nedaća i netrpeljivosti koje često donose bol, sumnju, tugu, tjeskobu i gubitak smisla života mnogim ljudskim srcima. Poziva nas da budemo „»bogati nadom« (usp. Rim 15, 13) kako bismo mogli vjerodostojno i privlačno svjedočiti vjeru i ljubav koju nosimo u svojim srcima; kako bi vjera bila radosna, a ljubav oduševljena; kako bi svatko mogao dati makar i samo osmijeh, gestu prijateljstva, bratski pogled, iskreno slušanje, nesebično služenje, znajući da to, u Isusovu Duhu, može postati sjeme nade za primatelje“ (papa Franjo, Bula proglašenja Jubilarne godine Spes non confundit, br.18).

Prema demografskim pokazateljima kršćana će biti sve manje u svijetu, no to ne znači da u svom nastojanju moramo biti manje uvjerljivi i manje autentični. Štoviše, pozvani smo biti uvjerljiviji i autentičniji, postati dobro sjeme koje donosi dobar rod, sol koja daje okus svim stvarima, kvasac zbog kojega raste život vjere.

Kršćanska duhovnost nam predstavlja Božić kao stvarnost koja u sebi ima jedno obećanje. Ona nas uči da je Božić – Božić povijesti, Božić života; Božić prošlosti, Božić sadašnjosti i budućnosti. Onaj Božić prije više od 2000 godina je temelj ovom današnjem. Zbog toga ne možemo nastaviti živjeti u virtualnom Božiću iz mašte, Božiću konzumerističkih obreda, pretjeranih čestitanja, zaboravljajući pravi Božić. Potrebno je živjeti u stvarnosti Božića, u službi činjenice koja nadilazi naše snage, u službi navještaja koji daje utjehu i hrabrost, jednog stila života koji ide protiv struje, moralnih odabira/izbora koji se susreću s nasilnim suprotstavljanjima.

Ne dajmo se obeshrabriti! Moramo i dalje uprisutnjivati/utjelovljivati Isusa u svjedočenju vrijednosti vjere i evanđelja, moramo rađati Isusa u srcima i savjestima osoba. Prema jednoj slici svetoga Ambrozija, „Riječ Božja trči, ne umara se, nije zahvaćena nemarom“. Zbog toga, u našim domovima moramo zadržati/sačuvati Isusa u djelima ljubavi: ugostiti ga kada je bez kuće, nahraniti ga kada je gladan, posjetiti ga kada je bolestan, utješiti ga kada je žalostan.

Braćo i sestre!

Božji dolazak ne može imati drugoga cilja nego da nas nauči vidjeti/promatrati/gledati i ljubiti događaje, svijet i sve što nas okružuje, Božjim očima. Riječ koja je postala Djetetom pomaže nam da shvatimo način Božjeg djelovanja kako bismo bili sposobni sve više se prepustiti preobrazbi njegove dobrote i njegovog beskrajnog milosrđa. U tami ovoga svijeta dopustimo da nas još uvijek iznenadi i prosvijetli ovo potpuno neočekivano Božje djelovanje: Bog je postao Djetetom. Dopustimo da nas iznenadi i prosvijetli Zvijezda koja je svojom radošću preplavila čitav svemir. Neka nas Djetešce Isus, dolazeći k nama, ne nađe nepripravne. Neka nas pažnja kojom naše ulice i domovi postaju sjajniji još više potiče na spremnost našega duha kako bismo se susreli s Onim koji nam dolazi u posjet, koji je istinska Ljepota i pravo Svjetlo.

Neka vam Bog, koji je postao čovjekom i kojemu se klanjamo u betlehemskoj štalici, donese onu nebesku radost koja se ne može pronaći na zemlji, unutarnju radost koja dolazi s visina i koja može pobijediti teške boli i velike podijeljenosti. Božićna poruka mira neka vam donese milost gledanja preko tih udaljenosti, da vidite i dobru stranu ljudskoga srca, otkrijete dužnost bratstva i ljepotu praštanja, u zajedništvu s jednostavnima koji su, zajedno s anđelima, sposobni zapjevati: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2, 14)

Neka vam je blagoslovljen Božić te nadom, mirom, ljubavlju i svakim blagostanjem ispunjena nova 2025. godina!

✠ Marko Medo,
gospićko-senjski biskup