Život se očitova i vidjesmo i svjedočimo.

„Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost vaša bude potpuna.“ (1 Iv 1,1-3)

Približavamo se proslavi još jednog Božića. Još jednom će nas liturgija svete božićne noći povesti u tihu i svetu betlehemsku noć, u kojoj se pred 2000 god. utjelovio Život. „Došao sam život da imaju, u izobilju da ga imaju“ (usp. Iv 10,10). Zasigurno da će i ove godine vjernici pohrliti u crkve, okiti borove u svojim kućama, napraviti jaslice. Kupovat će se darovi, čestitat će jedni drugima i mogli bi kazati, sve će proći kao i obično. Još jedan Božić u nizu i idemo dalje. Uskoro ćemo se opet vratiti u našu svakodnevicu kao da Božića nije ni bilo.

„Život se očitova i vidjeli smo i svjedočimo“. Ne zapinju li nam odmah za oko dvije riječi: vidjeti i svjedočiti? Zaustavimo se ovoga Božića na ove dvije riječi. Vjerujem da smo svi toliko puta u životu sudjelovali na liturgijama polnoćke. Svi smo, uvjeren sam, osjetili neku mističnost trenutka, svih nas prođu trnci dok u toj noćnoj Euharistiji čitamo biblijske tekstove, dok slavimo Život. Ti osjećaji – to je naše „vidjeti”. U tim trenucima proživljavamo iste one osjećaje koje su te davne noći proživljavali pastiri koji su došli vidjeti dijete Isusa. Međutim, čini se da uglavnom na te osjećaje, na to da smo vidjeli, zaboravljamo čim napustimo crkvu, a tada bi trebali svjedočiti. Jer nije dovoljno samo vidjeti, već ono što smo vidjeli treba dalje naviještati. Trebamo odgovoriti svom kršćanskom pozivu da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, da budemo kvasac društva u kojem živimo. Očigledno je da u našem društvu vlada letargija, beznađe, bezidejnost. Mi kršćani pozvani smo ponovno u ovo društvo vratiti optimizam i nadu, ma kako teško bilo. Ma kako nas teško pogađali stečajevi, loše uprave, loši gospodarski potezi, mi se ne smijemo predati tom beznađu. Trebamo odgovoriti našem pozivu koji smo dobili na krštenju i ulijevati nadu i optimizam, radost i veselje. Ta nada i taj optimizam, to je „svjedočenje”. Mi svojim životima trebamo pokazati da svjedočimo ono što smo vidjeli.

U tom svom svjedočenju najprije trebamo krenuti od vlastitih obitelji. Kriza u društvu ne pojavljuje se bez razloga, do nje se dolazi zbog krize obitelji. Koliko se moli u našim obiteljima? Koliko naših obitelji redovito prisustvuje nedjeljnim euharistijski slavljima? Nažalost, odgovori na ova pitanja su porazni. Koliko roditelja ne priča sa svojom djecom? Koliko djece ne poštuje svoje roditelje? Koliko roditelja živi nevjenčano i tako sablažnjava svoju djecu? Koliko supružnici imaju povjerenja jedno u drugo?

Ukoliko želimo vratiti nadu i optimizam u ovo naše društvo, a na to smo pozvani, onda najprije vratimo obitelji ono mjesto koje joj u društvu pripada. Kršćanska obitelji, budi zaštitnik, a ne uništavač života! Trgni se i postani ono što bi trebala biti. Postani kvasac koji će pridonijeti zdravijem i boljem razvoju naše sredine u kojoj živimo! „Vrijeme je već da se oda sna prenemo, noć poodmače dan se približi“.

„Život se očitova i vidjesmo i svjedočimo“. Svima vama, od srca želim da vidite i da svjedočite. Želim Vam čestit i blagoslovljen Božić, te da ga provedete u miru i tišini svojih obitelji, kako bi iz toga mogli crpsti snagu za uspješnu 2021. godinu.

biskup Slavko Večerin