Budućnost je u Božjim rukama

Uvodno biblijsko čitanje: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: #!Neka bude svjetlost!#! I vidje Bog da je svjetlost dobra” (Post 1,1-4a).

1. Dvijetisućita je već blizu. Stoga smatram zgodnim kateheze u srijedu usmjeriti na teme koje će nam pomoći izravnije shvatiti Jubilej da ga duboko proživimo.
Apostolskim pismom Nadolaskom trećeg tisućljeća zamolio sam sve članove Crkve da “otvore srce poticajima Duha”, da se pripreme “za slavlje obnovljenom vjerom i velikodušnim sudjelovanjem u velikom jubilejskom događaju” (br. 59). Opomena postaje postupno sve žurnija jer se približava povijesni istek. Događaj je doista razvođe između dva tisućljeća koja su prošla i novog razdoblja koje se otvara nad budućnošću Crkve i čovječanstva.
Na njega se treba pripraviti u svjetlu vjere. Za vjernike doista prijelaz iz drugog u treće tisućljeće nije jednostavno razdoblje u nezaustavljivu tijeku vremena, nego značajna prigoda da se svjesnije zauzmu za naum Božji koji se očituje u povijesti čovječanstva.
2. Novi niz kateheza želi upravo tome poslužiti. Već dosta vremena razvijamo sustavni program razmišljanja o Vjerovanju. Naša posljednja tema bila je tema o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Najprije smo razmišljali o Objavi, Trojstvu, Kristu i njegovu spasiteljskom djelu, Duhu Svetom i Crkvi.
Ispovijest vjere bi nas sada pozvala razmatrati uskrsnuće tijela i život vječni, koji se odnose na budućnost čovjeka i povijesti. Ali upravo se ova tematska eshatologija naravno susreće s onom koju predlaže apostolsko pismo Nadolaskom trećeg tisućljeća, koje ističe hod priprave na Jubilej u trojstvenom ključu, predvidjevši u tekućoj godini posebnu pozornost na Isusa Krista, zatim prijelaz na godinu Duha Svetoga i potom na godinu Oca.
U svjetlu Presvetoga Trojstva imaju smisao također “posljednje stvari” i moguće je dublje shvatiti hod čovjeka i povijesti prema konačnome cilju: povratak svijeta Bogu Ocu, kojemu vodi Krist, Sin Božji i Gospodar povijesti, po životvornom daru Duha Svetoga.
3. To prostrano obzorje povijesti u pokretu nameće napokon neka pitanja: što je vrijeme? Koje je njegovo podrijetlo? Koji je njegov cilj?
Gledajući doista na Kristovo rođenje, promatramo dvije tisuće godina povijesti koje nas dijele od toga događaja. Ali pogled juri također na tisućljeća koja su mu prethodila, i sam se od sebe vraća do podrijetla čovjeka i svijeta. Suvremena znanost bavi se formuliranjem pretpostavke o počecima i razvoju svemira. Ipak, ono što se može shvatiti znanstvenim sredstvima i mjerilima nije sve, te kako vjera tako i razum, uz podatke koji se mogu provjeriti i mjeriti, upućuju pogled na misterij. To pokazuje prva biblijska tvrdnja: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1).
Sve je Bog stvorio. Dakle, prije stvaranja nema ničesa osim Boga. Riječ je o nadiskustvenom Bogu, koji je stvorio sve vlastitom svemogućnošću, a da ga na to ništa nije prisililo, potpuno slobodnim i besplatnim činom, vođen jedino ljubavlju. To je trojstveni Bog koji se objavljuje kao Otac, Sin i Duh Sveti.
4. Stvarajući svemir, Bog stvara vrijeme. Od njega je početak vremena, kao i svaki njegov daljnji razvoj. Biblija ističe da živa bića u svakom času ovise o božanskom djelovanju: “Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje” (Ps 104,29-30).
Vrijeme je stoga dar Božji. Neprestano stvarano od Boga, u njegovim je rukama. On vodi njegov razvoj prema svojim naumima. Svaki dan je za nas dar Božje ljubavi. S tog gledišta prihvaćamo također događaj Velikoga jubileja kao dara ljubavi.
5. Bog je gospodar vremena ne samo kao stvoritelj svijeta, nego također kao začetnik novoga stvaranja u Kristu. On je bio nazočan u ozdravljanju i obnavljanju čovjekova stanja, duboko ranjena grijehom. U svjetlu novog stvaranja dugo je pripremao svoj narod, osobito po riječima prorokâ: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram; jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost” (Iz 617-18).
Obećanje se je ostvarilo prije dvije tisuće godina s Kristovim rođenjem. U tom svjetlu, jubilarni događaj je poziv na slavljenje kršćanske ere kao razdoblja obnove čovječanstva i svemira. Unatoč poteškoćama i patnjama, bilo je to dvije tisuće godina milosti.
Godine koje će doći također su u rukama Božjim. Budućnost čovjeka nadasve je Božja budućnost, u smislu da je samo On poznaje, pripravlja je i ostvaruje. On, svakako, zahtijeva i potiče ljudsku suradnju, ali ne prestaje zbog toga biti onostrani upravitelj povijesti.
S tom se sigurnošću pripremamo na Jubilej. Samo Bog zna kakva će biti budućnost. Mi, međutim, znamo da će to u svakom slučaju biti milosna budućnost, bit će dovršnje Božjega nauma ljubavi za cijelo čovječanstvo i za svakoga od nas. Zbog toga, gledajući u budućnost, puni smo pouzdanja i ne dopuštamo da nas obuzme strah. Hod prema Jubileju veliki je hod nade.