Čas je odgovornosti za svakoga

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa namjerava u školskoj godini 2006./2007. uvesti u škole jedinstveni program odgoja djece i mladih pod nazivom: “Zdravstveni odgoj i obrazovanje”. Sastavni dio tog programa bit će i spolni odgoj. S time u vezi smatra se vrlo korisnim iznijeti sa stanovišta kršćanske antropologije neka načela koja se tiču svih, a poglavito mladih, roditelja i odgojitelja.

1. Svaki vid odgoja, pa tako i spolni, po svojoj naravi zahvaća cjelovitu osobu i sve segmente osobnosti: bio-fiziološki, psihološki, afektivni, duhovni i moralni. Spolnost označuje čitavu osobu i sve njene vlastitosti. Ona nije nešto što postoji samo za sebe, neovisno od osobe, nego pripada osobi i od osobe poprima svoju vrijednost i značenje. Postoji samo osoba koja je obdarena spolnošću, a ne postoji spolnost kao samosvojna stvarnost, otkinuta od osobe.

Spolni se odgoj, dakle, uključuje u cjelovit i skladan rast osobe. On je jedan od bitnih segmenata odgoja, iako ne jedini. Ako spolnost karakterizira cjelokupnu osobu, onda ona daje nezaobilazan pečat izgradnji i manifestaciji pojedine osobe kao spolno determinirane u svim segmentima njezine egzistencije.

Ona ima svoje socijalno (društveno) značenje jer utječe na stvaranje odnosa s drugima kao i na prenošenje ljudskog života.

Ima također svoje religiozno značenje, jer karakterizira unutarnji, duhovni rast i utječe na formiranje odnosa s Bogom. Zato ljudska spolnost nije neka datost koju se smješta u određeni životni prostor, nego je ona dar koji osoba ugrađuje u uredno i cjelovito ostvarenje svoje osobnosti.

2. Ako je spolni odgoj jedan od bitnih segmenata koji sačinjavaju cjeloviti odgoj osobe, onda se on neminovno povezuje s poimanjem čovjeka, s određenom antropologijom. Odgoj ima za cilj izgraditi cjelovitog čovjeka, ali je način odgoja determiniran poimanjem (vizijom) čovjeka. Već prema tome kako se čovjeka poima i shvaća, tako ga se i odgaja.

Upravo polazeći od poimanja čovjeka, pa dosljedno tome i ljudske spolnosti, nailazimo na različita shvaćanja “spolnog odgoja”. O tim različnostima treba voditi računa jer one bitno utječu na određivanje kvalitete odgoja. Vrijedi spomenuti neka od mogućih shvaćanja spolnog odgoja:

– Odgoj koji se svodi na znanstveno (“tehničko”) informiranje o anatomiji i fiziologiji. Cilj mu je osigurati “higijenu” spolnih funkcija te pružiti potrebne informacije i sredstva kako bi se isključila eventualna oboljenja. U ovom se vidu odgoja ne uzima u obzir psihološki, socijalni, afektivni i religiozni vid spolnosti.

– Odgoj kome je cilj omogućiti pojedincu potpuno uživanje u spolnosti, bez ikakvih granica i zabrana. Zato je, prema tom shvaćanju, zadaća spolnog odgoja osloboditi pojedinca svih mogućih “tabua” i obzira, društvenih, moralnih i vjerskih koji ga uvjetuju i sputavaju u “punom uživanju seksa”. Pornografija, potpuna sloboda, spolni odnosi u ranoj dobi, samozadovoljavanje smatraju se civilnim pravima do kojih treba doći moderno društvo. Jasno je da tu nema govora o nekom odgoju nego se sve svodi na “znanstveno informiranje” o spolnosti i mehanizmu funkcija, pa i s ciljem izbjegavanja začeća i rješavanja neželjene trudnoće. Tu više nije spolnost u službi čovjeka i humanih ciljeva, nego osoba djeluje pod impulsom fizioloških nagona.

– Odgoj koji karakterizira razmišljanje prema kome se odnos prema spolnosti ne temelji na ljudskoj naravi, nego je to proizvod društva i pojedine kulture. Po tom modelu današnje doživljavanje spolnosti bilo bi proizvod kapitalističko-građanskog društva koje bi htjelo učiniti trajnim dosadašnje neravnopravne odnose među spolovima. Prema ovom shvaćanju nema neke trajne i općenite norme o vrednovanju spolnosti. Sve je relativno i podložno promjeni. Kako se mijenja društvo, tako treba mijenjati promišljanje spolnosti i način vladanja. Ovo poimanje, koje je danas vrlo rašireno, dovodi do moralnog relativizma.

– Poimanje koje promatra osobu u njezinom totalitetu i u spolnom odgoju vidi važan segment cjelovitog odgoja osobe. Spolni odgoj treba skladno razvijati i uskladiti s drugim čimbenicima koji oblikuju osobnost. Cilj ovog odgoja je razvoj uravnotežene i zrele spolnosti u psihološkom, etičkom i duhovnom smislu.
Ozbiljno i znanstveno informiranje o anatomiji i fiziologiji ljudskog tijela, kao i higijensko-zdravstveni pristup, u ovoj su stvari neophodno potrebni, ali se spolni odgoj ne može svesti samo na to. Potrebno je uzeti u obzir psihološku, socijalnu, etičku, afektivnu i duhovnu dimenziju spolnosti i sve njih skladno integrirati u odgoj. Potrebno je imati sasvim jasne pojmove o “neutralnosti” “znanstvenog” informiranja o spolnosti. Ako spolnost prožima čitavu osobu, onda spolni odgoj nadilazi puko “znanstveno” opisivanje (anatomiju, fiziologiju) i ulazi u kriterije koji usmjeruju cjelovitu osobu. Zato se ne možemo složiti da odgoj općenito, pa tako niti spolni, može biti “neutralan”.

3. Svaki odgojni plan u ovoj stvari dobiva smisao samo u vidu odgoja za ljubav. Spolnost treba biti odgovorno usmjerena prema ljubavi. Samo u ljubavi shvaćenoj kao susret dviju osoba – muškarca i žene – ljudska spolnost nalazi svoj temeljni smisao. Na fiziološkom, afektivnom i duhovnom planu spolnosti sve je usmjereno na dijalog ljubavi i na sebedarje. Ovo se sebedarje ostvaruje uglavnom na dvjema razinama:
– u potpunom obostranom darivanju sebe kojim se muškarac i žena stavljaju u službu prenošenja života i to ostvaruju – na razini znaka (sakramentalno) – u ženidbi.
– u darivanju sebe na afektivnom i duhovnom planu drugima, što se ostvaruje u najrazličitijim vidovima službe drugima, u dijalogu, prijateljstvu, poštivanju i žrtvovanju za druge.

4. Roditelji, kao prvotni odgojitelji, imaju neotuđivo i nepovredivo pravo-dužnost odgoja djece, što im priznaju ne samo crkveni, nego i svi relevantni civilni dokumenti i povelje međunarodnog i nacionalnih prava. To pravo-dužnost ne mogu nikada u potpunosti prenijeti na druge, pa tako ni na školu. Zato je škola dužna poštivati to poslanje roditelja, kako u čitavom odgojnom procesu, tako posebno u delikatnom segmentu intimnoga spolnog odgoja, vrednujući etičke, odgojne i vjerske nazore roditelja. Svi su roditelji zato pozvani na suodlučivanje o programima spolnog odgoja i o osobama koje će ga izvoditi, a nije dovoljno konzultirati samo neke predstavnike. Kako se doznaje, tijekom proteklih godina mnogi su nastavnici osjetili potrebu da se spolni odgoj unese kao komponenta u odgojnu djelatnost škole. To međutim ne znači da škola nužno raspolaže svim potrebnim didaktičkim i sadržajnim resursima. Bit će zato potrebno povremeno zamoliti suradnju liječnika, psihologa, obiteljskih savjetnika, svećenika i drugih kompetentnih osoba i stručnjaka, ali svakako u dosluhu i uz pristanak roditelja i punoljetnih učenika te uz provjeravanje sadržaja koji bi se trebali prenijeti.

5. Odgoj, naročito spolni, je kompleksna stvarnost i odgojitelj ne postiže dobre rezultate samo uz pomoć znanja koje posjeduje, kolikogod ono bilo ispravno i utemeljeno. Prevažnu ulogu ima psihološka uravnoteženost same njegove osobnosti kao i pedagoška osposobljenost. Ako se postavlja kao vođa i učitelj drugima, mora biti sam slobodan od nutarnjih konflikata, emotivno stabilan i etički izgrađen. Posebno se od vjeroučitelja očekuje da spolnost osvijetle s moralnog i religioznog vidika. Treba imati na pameti da poznavanje predmeta i završen studij nipošto u potpunosti ne osposobljava za naučavanje. Potrebno je permanentno napredovati u saznanjima o dostignućima humanih znanosti, naročito psihologije i pedagogije koje u odgoju imaju važnu ulogu, ali također i sociologije, cjelovite ispravne kršćanske antropologije te srodnih disciplina.

Danas se ponajviše naglašava tjelesna dimenzija ljudske spolnosti. Ona je nažalost često iskrivljena i jako vulgarizirana, ali zato mnogo više izražena od bilo koje druge dimenzije spolnosti. Mladi su vrlo osjetljivi na agresivno isticanje ljudske seksualnosti pa postaju žrtve toga nametanja. Autentičan humani odgovor, koji kršćanstvo još samo produbljuje, odbacuje spolni libertinizam koji prepušta pojedinca njegovim nagonima, a priznaje da spolni život poprima svoj puni smisao u potpunom darivanju sebe koje se ostvaruje u ženidbi. Nekima se čini da ova koncepcija postavlja granice slobodi. No, ona nalazi svoj temelj ne samo u motivima moralnog reda, nego i u cjelovitoj antropologiji i humanističkoj psihologiji te služi autentičnoj promociji osobe i njezinog dostojanstva.

6. Cilj je spolnog odgoja osposobiti odgajanika da prihvati i radosno živi svoju spolnost na području svoga životnog poslanja. Spolnost je Božji dar, koji primamo sa zahvalnošću, poštujemo ga i cijenimo. Ona je ugrađena u strukturu i osobnost čovjeka te ima vrlo važnu ulogu. Kršćaninu je iz Božje objave poznato, a to potvrđuje i ljudsko iskustvo, da nered koji je prouzročio grijeh otežava uravnoteženo vladanje sobom kako na svim područjima života tako i na spolnom. Svjestan je da su uravnoteženost i čistoća, prije braka, u ženidbi ili u djevičanstvu, vrlina koja nikoga ne isključuje. No ta vrlina traži napor i (samo)svladavanje uz pomoć molitve, sakramenata i ostalih sredstava milosti.

Odgojni proces će, vodeći računa o stupnju fizičke i psihološke zrelosti, pomoći djetetu, adolescentu i mladoj osobi da se osposobljava za prihvaćanje odnosa muškarca i žene bilo kao darivanje jednoj osobi u ženidbi u kojoj jedino nalazi svoje puno značenje potpuno spolno darivanje, ili za sebedarje u djevičanstvu koje je motivirano Božjim Kraljevstvom.

Iskustvo pokazuje da svaki “spolni odgoj” ne promiče vrednote istinske ljudske osobnosti. Čas je odgovornosti za svakoga i nitko nema pravo nekritički se odnositi prema ovom pitanju! Škola je mjesto izgradnje mladih za sadašnjost i budućnost. Pozvana je izgrađivati u djeci i mladima sposobnost raspoznavanja i prosuđivanja, koja spoznato pretače u kriterije i norme vladanja. Želimo vjerovati da će škola i u ovo moderno doba časno izvršiti tu svoju ulogu.

U Krku, na spomendan sv. Tome Akvinskoga, 28. siječnja 2006.

Mons. Valter Župan, krčki biskup
predsjednik Vijeća HBK za obitelj