Na Veliku Gospu se najveća crkva u tom dijelu Hrvatske napuni stotinama hodočasnika diljem Korduna i sjeverne Like.

Svečanu misu suslavili su domaći župnik Cetingrada, Cvitovića i Lađevca Ivica Tolla, slunjski dekan Šimo Božić i umirovljeni svećenik koji je propovijedao, mons. Mile Pecić. On je istaknuo dvostruko slavlje, Marijino uznesenje tijelom i dušom kao i zahvalu za 60 godina svećeničke vjernosti mons. Ožure.

„Slavimo Veliku Gospu, Mariju koja je dušom i tijelom uznesena u Božju slavu. Ovaj blagdan je Božje rješenje našega života! Božja logika je drugačija nego naša: Marija je ušla svim svojim bićem u Božju logiku: ‘Neka mi bude po riječi Tvojoj!’ Po toj logici služenje postaje kraljevanje, umiranje postaje rađanje za novi život. Kao što zrno umire u zemlji, ali to je uvjet da krene bogatiji život… Moć Božjeg preobraženja zahvaća i naše tijelo, kompletnog čovjeka. Ovaj blagdan Marijina Uznesenja tijelom i dušom je i šansa da i mi tijelom i dušom budemo u Božjoj slavi, da ga gledamo licem u lice. Marija je trpjela u tijelu i duši. Mač boli probo je njezino srce pod križem. Ali, sada uživa slavu. Slaveći Veliku Gospu slavimo pobjedu života nad smrću, slavimo proslavu čovjeka dušom i tijelom. Naš svršetak nije grob nego život u Bogu, proslava našeg čovještva. Marija nam je pokazala put: služenja, prihvaćanja Božjeg plana, odgovora na Božju ponudu. Idemo njenim putem, putem vjere, kojim je stupala Velika Gospa!”, rekao je mons. Pecić.

Potom je govorio o slavljeniku mons. Ožuri i njegovih 60 godina svećeničke vjernosti, služenja Bogu i narodu.

„Mons. Ožura rođen je 28. studenog 1937. u Gorskom Kotaru, u dolini rijeke Kupe u mjestu Hrvatsko, župa Turke, na slovenskoj granici. Roditelji su mu Vicenca i Rudolf. Jedno je od petero djece u obitelji. Drugi svjetski rat, najveća sramota kršćanske Europe, ušao je u svaki kutak Europe pa tako i u Gorski Kotar. U ratu roditelji odlaze u Virje u Podravinu s djecom, a Marijan ostaje s djedom da bi se vratili nakon rata. Ubijena su mu dva ujaka. Osnovnu školu završava 1950. u Osilnici, nižu gimnaziju u Fari. Godine 1953. odlučuje se za svećenički poziv. Bila je to hrabrost jer je crkva progonjena, mnogi svećenici ubijeni, a živući pod stalnom prismotrom tajne službe, u školama je ateizam službeni svjetonazor. U takvim prilikama odlučiti se za svećenički poziv bilo je više nego hrabrost. Upisuje sjemenišnu gimnaziju u Rijeci. Ali komunističke vlasti počinju progone crkve, zatvaraju sjemeništa. Jedan je komunistički ‘funkcioner’ to rekao riječima: ‘Zavrnut ćemo mi pipu da ne procuri nijedan svećenik.’ Tako je riječko sjemenište odnosno bogoslovija zatvoreno, neki svećenici osuđeni na robiju kao Vlado Pezelj. Zahvaljujući mons. Boži Milanoviću, istarskom svećeniku, koji se zauzeo za pripajanje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji pred međunarodnom komisijom, imao je zasluge pred komunističkim vlastima. Tako je njegovim zalaganjem otvoreno sjemenište u Pazinu. Mons. Marijan prelazi u Pazin i tu završava sjemenišnu gimnaziju. Služio je vojni rok u JNA od 1957. do 1959. Nastavlja dalje studij bogoslovije u Pazinu do1963. Zaređen je za svećenika u Senju 31. ožujka 1963. Mladu misu slavio je 14. travnja 1963. u svetištu Majke Božje na Trsatu, a sekundiciju u Osilnici.

Iza ovih suhih podataka stoji hrabrost mladića koji se želi založiti za ideale bez obzira na cijenu. Ušao je hrabro u vinograd Gospodnji! Iste godine biskup mu povjerava župu Cetingrad, veliku župu na granici BiH. Narod je osiromašen, posljedice rata su još prisutne. Nenarodna vlast služila se grubom silom. Svećenici su bili u tom vremenu uz narod i s narodom. Dijelili su oskudicu, ali i vjeru u bolje sutra. Taj izranjeni i obespravljeni narod nalazio je u crkvi utjehu i hrabrost za život. Okupljanje u crkvi i navještaj Radosne vijesti prvotna je zadaća pastira. Prve pričesti, krizme, vjenčanja i krštenja… U svom djelovanju pripremio je 2304 krizmanika. Godine 1971. krizmi su pristupila 383 krizmanika. U župi Cetingrad od 1963. do odlaska u mirovinu 2020. ukupno je krstio 4.893, krizmao 4.120, vjenčao 1783 para te ispratio 2671 pokojnika. On je fenomen što se tiče pamćenja imena župljana. On zna napamet brojeve kuća, imena članova obitelji i rodbine. Šezdesetih godina režim je morao otvoriti granice jer je nezaposlenost bila velika. Župljani odlaze u zapadne zemlje. Ali počinju i obitelji iseljavati i u Australiju, Kanadu, Novi Zeland… Oko 600 župljana je iselilo u prekooceanske zemlje. Ovaj znak vremena mons. Marijan je pročitao. Obilazio je iseljene župljane u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu. Naporno je to bilo, ali on je imao snage i hrabrosti. Uza sve druge obveze i pastoralni rad obnavljao je crkvu. A radi se o najvećoj crkvi ne samo u dekanatu nego u ovom dijelu Hrvatske. Stavio je bakarni krov, vitraj prozore, orgulje obnovio. S ponosom je pokazivao crkvu svakome, radovao se dječjom radošću. Crkva je poljubac Božji ovom kraju.

A onda dolazi razdoblje velikih promjena u Europi i kod nas. Komunističko carstvo se urušava. Padom Berlinskog zida 1989. demokracija dolazi u istočne zemlje. Mi smo se radovali demokratskim promjenama. Izabrana je prva demokratska vlast 1990. Ali mračne snage nisu to mirno gledale. Počela je agresija na mladu hrvatsku demokraciju. Krvavi Uskrs 1991. početak je agresije. Gledali smo na istok i zapad i očekivali pomoć ili bar podršku. Morali smo se osloniti na Božju pomoć i našu mladost koja je pružila zadivljujući otpor. Slunjski kraj je u okruženju. Pokušavamo se prilagoditi prilikama. Posljednju misu slavio je mons. u Cetingradu na Svi svete 1991. Već 4. studenog 1991, zapaljivim granatama pogađaju crkvu i crkva je u plamenu. Pred opasnošću je odvozio u Veliku Kladušu dio crkvenog inventara: kipove, križni put, matične knjige. Bilo je to pametno. Potresna je snimka u spaljenoj crkvi kad europromatrači dolaze i oficir JNA. Monsinjor oficira JNA s gorčinom i tugom pita zašto rušite i palite. Agresor je župu Cetingrad posve okupirao do 16. studenog 1991. Monsinjor se povlači u Veliku Kladušu u BiH i tamo ostaje do 1994. U Kladuši je katolička zajednica. Muslimani su pokazali solidarnost prema velečasnom kao i mnogim prognanicima iz slunjskog kraja koji su se povlačili preko Bosne. Mnogo je dobra učinio velečasni Marijan za prognane ljude i muslimane. Slavio je misu po kućama. Katoličko selo Šmrekovac njegovim zalaganjem dobilo je groblje pa su se mogli zakapati jer je cetingradsko groblje okupirano. Život u neizvjesnosti, strahu, neimaštini, ali je bio s narodom. Dana 20. kolovoza 1994. krenuo je veliki konvoj muslimana i Hrvata prema Karlovcu pod zaštitom UNPROFOR-a. Zbog međumuslimanskog sukoba nije bio moguć ostanak u Kladuši pa je mons. Ožura krenuo u konvoju prema Karlovcu. Na graničnom prijelazu Maljevac prepoznali su ga i izveli iz konvoja i odveli su ga u zatvor u Vojnić. On im je mirno rekao da je u njihovim rukama, ali i ‘tko ubije svećenika prenosi se do devetog koljena’. Ima tu nešto: svećenik se odriče obitelji i živi za druge. Izgleda da se tretman promijenio pod pritiskom međunarodne javnosti. Čuvala su ga dvojica srpskih vojnika u jednoj napuštenoj vikendici 22 dana. Mi smo intervenirali na sve adrese da ga zaštitimo. Srpska vojska dovela ga je do crte razdvajanja u karlovačkom predgrađu Turanj. Podmetnuli su mu minu koju je na čudesan način izbjegao. Nekako je došao do rampe gdje je bila hrvatska policija. Bilo je neopisivo veselje kad smo ga živog zagrlili. Nastavio je život u Karlovcu, okupljao svoje vjernike u crkvi Presvetog Trojstva sve pod prijetnjom granata. Godine 1995. pozvali su ga u Australiju naši ljudi. Došao je slavni povratak 6. kolovoza 1995. Crkva u Cetingradu nakon što je spaljena preostale zidove agresori su digli u zrak. Ni jedna kuća čitava. Ruševine. Počela je velika obnova. Izgrađena je nova crkva istih dimenzija, novi župni stan, dvorana… Održao je misije kao duhovnu obnovu nakon povratka.

Dočekao je zlatnu misu, 50 godina svećeništva, koju je proslavio u Cetingradu 29. lipnja 2013. Gosti su bili i muslimani među kojima i Fikret Abdić.

Godine 2017. biskup Bogović ga je stavio u mirovinu, a župu je preuzeo vlč. Stanko Smiljanić. Ostao je u župi i pomagao. Godine 2022. otvoren je svećenički dom u Gospiću u kojem je našao smještaj. Moram priznati da naš monsinjor dostojanstveno živi godine mirovine. Narušenog zdravlja, ali vedra duha. Raduje se svakom posjetu, raduje se Božjem narodu koji živi od vjere.

Iza našeg monsinjora, slavljenika, stoji plodan svećenički život. Dobio je i spomenicu Domovinskog rata, javno priznanje županije, nagradu općine Cetingrad za životno djelo, zahvalnicu Karlovačke županije i druga priznanja… Sveti Pavao će reći pri kraju životnog putovanja: dobar sam boj bio, trku završio, vjeru očuvao… To i naš monsinjor može reći. ‘Monsinjore, hvala ti za hrabrost u nevoljama, za strpljivost, za ustrajnost u svećeničkom služenju u tolikim izazovima. Lijepo je bilo s tobom dijeliti vrijeme sa svim kušnjama i nevoljama.’ Još dodajmo: kad sagledavamo svoj život najdraži su nam bili trenuci kad smo živjeli za druge, trpjeli i nosili križ braći i s braćom, kad smo pomogli braći da dožive Božje milosrđe i dođu do žive vjere koja pobjeđuje ovaj svijet“, rekao je mons. Pecić u svom obrazlaganju 60 godina svećeništva mons. Marijana Ožure.

Među brojim hodočasnicima misi je nazočila i karlovačka županica Martina Furdek Hajdin.