U subotu 4. veljače u rodnoj župi blaženog Alojzija Stepinca, Krašiću slavljeno je više misnih slavlja. Na podnevnoj misi bilo oko 500 vjernika iz četiri župe: Hrvatska Dubica, Strahoninec, Zagreb-Kajzerica i Ivanovec. Misu je slavio preč. Alojzije Pakrac, župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Ivanovcu pokraj Čakovca.

Na misi u 15 sati sudjelovali su hodočasnici pješaci iz Duge Rese i Karlovca. Misu je slavio mons. Ferdo Vražić, subsidijar u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu. Na misi je sudjelovalo više stotina vjernika.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, dragi pješaci. Isus svakome od nas, kao i učenicima nekad, tako i nama danas govori: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto i otpočinite malo“. Mi smo današnji dan, subotu koja je na svoj način dan počinka kada se pripremamo za nedjelju, za sveta slavlja, odabrali smo kao samotno mjesto, mjesto počinka, mjesto susreta s Bogom upravo Krašić. Izabrali smo ovo mjesto gdje sve nekako drugačije osjećamo. Nešto se događa u nama, što ne možemo baš svagdje doživjeti. Osjećamo na stanoviti način, veličajnost, osobitost, uzvišenost ovoga mjesta, osjećamo kako, možemo reći, ne samo srce ovdje nekako drugačije kuca i dišemo, nego ponajprije osjećamo u sebi kako glas savjesti, kako taj glas Božji u nama još jače progovara, na još mnogo toga nas u životu ovog trenutka potiče.

Glas savjesti je sasvim konkretno mjesto u nama, gdje prepoznajemo da nam je Bog blizu, da je Bog taj koji u svojoj dobroti u svojoj očinskoj ljubavi prema svima nama svakome od nas progovara, svakoga od nas upućuje pravim putem kojim se ide u vječnost. Apostol Pavao u poslanici Korinćanima, jasno je iznio svoju, možemo reći, vjeru riječima: „Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti“. Te riječi itekako se mogu primijeniti, a možemo reći još više iščitati u životu blaženoga Alojzija Stepinca. Zapravo, sav život Alojzija Stepinca bio je potvrda vjernosti glasu savjesti, glasu koji je vođen duhom Božjim, glasu koji je nadahnut riječju i tijelom Sina Božjega, glasu koji svoj oslonac nalazi u vječnoj Riječi i ljubavi Boga Oca.

Zašto je blaženi Alojzije Stepinac bio vjeran i poslušan glasu savjesti, zašto je imao potrebu to isticati? Odgovor, draga braća i sestra, je za svakoga od nas kao vjernika više nego jasan. Savješću se ne može raspolagati. Savjesti jedino možemo biti poslušni, otvoreni. Možemo biti u stavu slušanja jer ona je dar Oca nebeskoga koji ljubi čovjeka. Ako smo poslušni savjesti, Bog nas ispunja onim što je njemu ponajprije vlastito, ispunja nas ljubavlju koja zapravo jest smisao svega našeg života, koja daje smisao svoj našoj patnji, trpljenju, muci, umiranju, a onda i smrt čini prijelazom iz ove suzne doline u Božji svijet. Toga je itekako duboko bio svjestan blaženi Alojzije Stepinac i zato je bilo itekako važno da to ističe riječima, a ponajprije da životom svjedoči.

Dragi hodočasnici, svi se zapravo ovog trenutka nalazimo na tlu kojim je koračao čovjek koji se ponajprije u svemu pouzdavao u Boga, koji je vjerovao jer je molio. Kao nekoć učenici molio je Učitelja, svakoga je dana, možemo reći, izricao tu molitvu Učitelju: „Nauči me moliti, Učitelju, nauči me ljubiti Oca tvoga, Oca našega. Nauči me ljubiti Crkvu tvoju, nauči me ljubiti čovjeka i u njemu prepoznavati svoga brata, svoju sestru“. Vjerovao je jer je molio.

I mi draga braćo i sestre, ovdje smo i želimo izraziti svoju molitvu nebeskome Ocu kako bismo bili još jači u svojoj vjeri. Savjest je, doista možemo reći, nešto nedokučivo, nešto neopisivo, nešto pomalo nestvarno, ali opet s druge strane, tako opipljivo, tako vidljivo, tako stvarno u životu krašićkog sina nadbiskupa zagrebačkog kardinala Svete Rimske Crkve blaženika Alojzija Stepinca.

Sigurno da bismo kao vjernici trebali češće svraćati oči i srce prema njegovom govoru kojega je izrekao na komunističkom sudu 3. listopada 1946. godine, a taj govor počinje i završava prizivom na savjest. Taj je govor važan, ne toliko kao Stepinčeva obrana. Taj govor je zapravo optužnica nepravednog suda i svih onih koji su u tome sudjelovali. Zapravo još više: taj govor na sudu je Stepinčeva vjeroispovijest, ispovijest vjere. To je njegov životni iskaz za koje vrednote je živio, za koje mu se sudilo i za koje je bio spreman i dati svoj život.

Svima nama vjerujem poznati nedavno preminuli pater Bonaventura Duda na jednom mjestu svjedoči: „Kao mladi studenti bogoslovije napeto smo pratili cijeli proces putem radija. Bili smo ponosni dok smo toliko puta tijekom procesa čuli Stepinčev miran, ali odrješit odgovor: ‘Moja je savjest mirna’. Taj njegov najčešći odgovor ostajemo mirni ili moja je savjest čista moja je savjest mirna, unosio je u naše, nemalo prestrašene mlade duše, duboki mir i svijest da je na sudu budući svetac Crkve.“ I pater nastavlja: „Poslije sam u moralu proučavao četiri stožerne kreposti: pravednost, razboritost, umjerenost, hrabrost. Otada mi stalno pred očima lebdi Stepinčev mir u sudnici. Cijelo je vrijeme nastupao i pravedno i razborito, i umjereno i hrabro. Na mirnu se savjest blaženi Alojzije Stepinac prvi puta pozvao prigodom Euharistijskog kongresa u Čakovcu 23. kolovoza 1935. godine, a posljednji put dvadesetak dana prije svoje smrti. To je bilo 20. siječnja 1960. godine, kada je u pismu svome nećaku Ivi Stepincu napisao sljedeće: „Savjest mi je čista od svega čime me terete, pa nemam što povlačiti, a za Crkvu Katoličku sam siguran da će izići kao pobjednik iz ovog hrvanja u svijetu između dobra i zla. Bog nije nikada izgubio bitke, neće ni ovaj put“.

Sav njegov život je pod znakom: „Moja je savjest čista moja savjest mirna“. Svaka njegova propovijed, svaki njegov nagovor, možemo reći i svaki njegov susret s bilo kojim čovjekom imao je jasne ciljeve: u svakom je želio oblikovati zdravu i dobro informiranu savjest, savjest osjetljivu za dobro i zlo, savjest koja se uvijek opredjeljuje za istinu protiv laži, za pravednost protiv nepravde, za ljubav protiv mržnje, za slogu protiv nesloge. Tako da savjest za blaženika Alojzija Stepinca a tako treba biti za nas nije samo tek neki ispravni sud o nečemu. Ona je zapravo potpuno opredjeljenje za vrijednosti. Ona je trenutak kad se čitavim svojim bićem opredjeljujem za ono što je Božje. I to opredjeljenje nije gotovo u jednom trenutku, ono treba stalno rasti do konca našega života.

Tako je to bilo i u životu blaženika Alojzija Stepinca. Cijeli život se oslanjao na glas savjesti. Cijeli život je bio vjeran tome glasu i s tim glasom je možemo reći i preminuo i otišao s ovoga svijeta u sretnu vječnost, tako da možemo reći da je njegova smrt pravedna smrt, a pravedna smrt je posljednji pečat dobroj savjesti. Inače u narodu velimo kakav život takva smrt, a vidimo kakva je bila njegova smrt. Zadnje njegove riječi koje je izgovorio, pred svoju smrt bile su „fiat voluntas tua“, „budi volja tvoja“. To je, možemo reći, najkraći zakon savjesti, najkraća definicija savjesti kada se naš život usklađuje s Božjom voljom. Ta vjernost savjesti dobila je 3. listopada 1998. godine svečanu potvrdu u trenutku proglašenja Alojzija Stepinca blaženikom.

Što drugo, draga braćo i sestre reći: nego budimo i mi ljudi savjesti, mirne i čiste savjesti, a znamo kamo nas mirna i čista savjest vodi, vodi nas Gospodinu. I dok smo na putu prema vječnosti budimo uvijek spremni doći pred Gospodina raskajana srca, raskajane duše, budimo spremni ispovjediti svoje grijehe, slabosti, propuste. Neka nam to ne bude teško, ne bojmo se trenutka priznavanja grijeha jer Bog jedva čeka da nas oslobodi svih slabosti i grijeha kako bismo bili još više svjedoci njegove ljubavi, njegove dobrote i njegovog milosrđa. Neka nas blaženi Alojzije Stepinac svojim moćnim zagovorom, primjerom svoga života vodi putem Gospodina, putem radosti, vječnog života. Amen.