Blagoslivljajući maslinove grančice, nadbiskup je podsjetio okupljene vjernike da ulazimo u najsvetiji kršćanske godine te se kao zajednica vjernika pridružujemo mnoštvu koje je na prvu Cvjetnicu pratilo Isusa i koje ga već kroz 2000 godina prati na današnji dan. „Dok ćemo u procesiji ići prema katedrali, noseći blagoslovljene grančice, pozvani smo misliti na mogućnost da se i s nama te u nama može dogoditi isti onaj obrat koji se dogodio s onima koji su Isusu mahali i pozdravljali ga na prvoj Cvjetnici“, upozorio je nadbiskup okupljene na đakovačkom trgu.

Kazavši kako je Krist Gospodin je stvarno kralj, vladar, gospodar situacije, ali u skromnosti svoje pojave je ponizan, čak u stalnom poniženju, koje u današnjem navještaju muke te na Veliki petak dosegnuti sramotno dno najcrnjeg rugla, nadbiskup je među ostalim dodao: „Dok nas Isus zove da ga slijedimo na njegovu putu, moramo biti svjesni da njegov put ide kroz poniženja i bol; kroz ljudsku slabost i umiranje. Božje se skriva u ljudskomu, u povijesnom, u poniženom i slabom – do te mjere da se izlaže opasnosti neprepoznavanja; opasnosti prezira i rugla. Nekad je teško, skoro nemoguće, božansko prepoznavati i prihvaćati u konkretnom ljudskom.“

Nakon blagoslova maslinovih grančica, svečanog ophoda i ulaska u katedralu, slavlje je nastavljeno pjevanjem Muke po Luki, koju su predvodili vlč. Zdenko Ilić i vlč. Mato Gašparović, praćeni članovima Mješovitoga katedralnog zbora, pod ravnanjem maestra Ivana Andrića.
U prigodnoj homiliji nadbiskup je rekao kako je prevrtljivaca uvijek puno, a onih koji ostaju uvijek vjerni u pravilu je malo. Okupljene je potaknuo da se zapitaju: „Kako bi Isus danas prošao? I gdje bi imao mene: među demonstrantima za sebe ili bi i mene imao protiv sebe? Gdje sam ja slab i gdje sebe najlakše prepoznajem: Među izdajicama? Među onima koji se olako laćaju mača? U onim apostolima koji su se razbježali ili u Petru koji ga je slijedio izdaleka, a koliko je bio hrabar jasno je pokazao kad ga je pokraj vatre prepoznala sluškinja? Prepoznajem li se ili vidim među onima koji su Isusa čuvali poigravajući se s njime i zastirući mu lice ili se još i pogrdama nabacujem na njega? Vidim li se u Pilatu koji želi Isusa opravdati, ali ne želi stvoriti sebi poteškoće te se čak preko Isusovih leđa sprijateljuje s Herodom, kojega je do tada držao svojim neprijateljem; i koji je u svojoj popustljivosti pristao na Isusovo razapinjanje iako na njemu nije vidio krivice? Ili se prepoznajem u Herodu koji je Isusa prezreo i ismijao?

Dajem li i ja prednost te više držim više do Barabe, negoli do Isusa te i ja vičem: „Smakni ga, a pusti nam Barabu“? Odbacujem nošenje Isusova križa, doživljavam ga nametnutim te ga nosim nevoljko ili se poistovjećujem s Isusom i spremno prihvaćam da budem dionik njegova križa? Prihvaćam li slabost, poniženje i križ kao sastavni dio Isusova i svoga života ili plačem nad Isusovom i svojom sudbinom? Jesam li grubi vojnik koji poslušno obavlja ono što mu se naredi, ili sam se razvio u pismoznanca koji i Riječ Božju prilagođava sebi ili sam poput sućutne Veronike? One koji mi nanose zlo mrzim i čekam priliku da im vratim jednakom mjerom ili sam spreman zajedno s Isusom moliti: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine!“ Ustrajavam li u zlu i tvrdoći srca poput lijevog razbojnika ili sam poput desnog razbojnika spreman priznati svoj grijeh i pokajnički se udariti u prsa? Slijedim li Isusa u njegovu potpunom povjerenju i predanju Ocu? Jesam li sebičan ili sam spreman biti Josip Arimatejac koji se izlaže neugodnosti i opasnosti da od Pilata dobije Isusovo tijelo te mu ustupa i ukapa ga u svoj grob?“

Na kraju svoje homilije nadbiskup je još jednom pozvao okupljene da si postave pitanje: Gdje bi Isus danas pronašao mene i gdje ja danas pronalazim njega? te je zaključio: „Bez obzira na odgovor na ta pitanja, niti smrt, pa niti ona nasilna smrt ne može biti razlog da on ne ljubi svakoga od nas, niti ga umiranje može spriječiti da čuje naše vapaje.“