Misi je prethodio obred blagoslova palminih i maslinovih grančica na trgu Cilnica od kuda je krenula procesija do katedrale. Pjevanje korizmenih napjeva tijekom procesije predvodio je katedralni zbor sv. Cecilije koji je na misi otpjevao Muku Gospodinovu. Ulogu evanđelista pjevao je voditelj zbora Ivan Prpić, a Isusovu ulogu župnik preč. Richard Pavlić.

Biskup Križić se u prigodnoj propovijedi, nakon dramatičnog izvješća o Isusovoj Muci, zaustavio na događajima u Getsemaniju. „Evanđelisti stavljaju naglasak kako se Isus prije smrtne muke povukao u zaselak Getsemani, ili Maslinsku goru i tu je molio. Bili su to trenutci njegove teške kušnje. Svjestan je patnja, stradanja i strahota kojima će biti izložen i s kojima se uskoro mora suočiti. Isus je sam. Kao da se svjesno povukao od učenika da ih ne bi uzdrmao i sablaznio svojim stanjem straha i tjeskobe. Ali opet, koliko god želi biti sam u toj tjeskobi i s njom nikoga ne opterećivati, ipak kao čovjek, osjeća duboku potrebu blizine barem onih najdražih. Međutim, učenici nisu uspjeli odgovoriti na njegov poziv. Svladao ih je san. Isus moli i vraća se tri put učenicima želeći njihovu blizinu u svojoj drami, ali ih uvijek iznova nalazi u dubokom snu. Isus je posve sam.

Učenici su se kasnije probudili, ali uplašeni teškom situacijom, bježe. A Isus živi iskustvo straha i više nego učenici. On u ovom momentu vapi da ga mimoiđe kalež. Isus i učenici u Getsemaniju proživljavaju sličan strah, ali učenici bježe, a Isus ostaje. Isus ima snage za ostati samo zato što je prije bdio i molio, a učenici su spavali. Nema sumnje, da evanđelist s ovim daje važnu poruku svim kršćanima s obzirom na snagu molitve. Dolazeći pospanim učenicima Isus tiho upućuje Petru blagi prigovor koji on sigurno nije čuo: ‘Šimune, ti spavaš! Nisi mogao bdjeti ni jedan sat.’ Nakon toga, jednako tiho, Isus ga ispričava govoreći: ‘Duh je spreman, ali je tijelo slabo.’ Isus poznaje to iskustvo. On je kao čovjek, koliko god želi blizinu učenika, svjestan da učenici nisu u stanju nositi se s tom situacijom koju nazva ‘vlast tame’. On, ne samo da učenike pušta otići, nego se i zauzima zaštiti ih, pred nasilnom svjetinom koja ga je došla uhvatiti te im veli: ‘Ja sam. Ako mene tražite pustite ove neka odu.’ (Iv 18,8). On nudi sebe, ali želi pod svaku cijenu spasiti učenike. Prava ljubav se tako ponaša. Isusu je dovoljna prisutnost Oca. Zato Ivan evanđelist ne govori o bijegu učenika, nego stavlja naglasak da je pod križem ostao jedan učenik. On će biti poveznica sa svima. Nekada je dovoljan samo jedan vjeran. Kako je važno da ne uzmanjka taj jedan.

Isus u Getsemanskoj patnji upućuje poziv svima da bdiju i mole: ‘Bdijte i molite da ne padnete u napasti.’ Kod Mateja nalazimo u dva navrata Isusov poziv učenicima: ‘Bdijte sa mnom.’ To ostaje trajna poruka svakom Isusovom učeniku kada se nađe u teškim životnim situacijama. Tu će naći sigurnu pomoć i snagu. Jer svatko će u životu imati svoje Getsemanije; svatko će iskusiti svoje životne trenutke straha, tjeskobe i nemoći. To su trenutci koje je moguće preživjeti samo molitvom i prianjanjem uz Isusa. Učenik ne treba moliti da ga mimoiđu napasti jer to nije moguće, a nije niti dobro, nego da u napastima ne padne. Evanđelisti u opisu Muke, uz izvješća o svemu što su ljudi radili Isusu, istovremeno registriraju puno toga što Isus u sebi proživljava. Čini se da ni sam Isus nije mogao ili nije htio sve to sakriti od svojih učenika. Marko njegovo stanje opisuje teškim riječima: ‘spopade ga užas i tjeskoba’. Isusova tjeskoba nema svoj izvor u sumnji ili nepouzdanju u Oca, nego u osjećaju osamljenosti i ostavljenosti. Isus se od napadaja ‘užasa i tjeskobe’ brani molitvom, a gdje ima molitve tu ima i pouzdanja u Boga. Marko navodi: ‘Ode malo dalje, pade na zemlju te je molio da ga mimoiđe, ako je moguće, taj čas. Govorio je: ‘Abba, Oče! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.’“ Evanđelist navodi da Isus ‘pade na zemlju’ i moli. To je stav ponizne molitve čovjeka u njegovoj muci i nemoći. Ovdje Isus moli u ime svih patnika, u ime tolikih ljudi koji često ne vide izlaz iz svojih patnji i nerijetko završe u beznađu i očaju. Isus se Bogu obraća posve ljudski. Njegova molitva i tjeskoba su ljudske. On se pred patnjom i smrću ponaša kao i svaki drugi čovjek. Glavni elementi ove Isusove molitve su: vapaj: ,Abba, Oče’; ispovijest vjere: ‘Tebi je sve moguće’; prošnja: ‘otkloni ovaj kalež od mene’; i na koncu: potpuno prihvaćanje volje Božje: ‘ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš’.

Kod Mateja i Marka ne nalazimo da Bog uopće reagira na Isusovu molitvu i njegov vapaj. Bog ostaje u potpunoj šutnji. Evanđelisti znaju da to nije tako, ali je iskustvo čovjeka patnje najčešće baš takvo: osjećaj da je Bog daleko, da niti čuje niti vidi muku čovjeka patnika i ne daje nikakve znakove svoje blizine. Ovo iskustvo posebno boli. Ni Isus nije bio pošteđen tog iskustva.

Luka evanđelist ne želi da njegovi čitatelji dođu do nekakvog zaključka kako je Bog indiferentan u odnosu na ljudsku patnju i uopće ne reagira. Takav zaključak bio bi posve pogrješan. Luka napominje, što su kušnja i tjeskoba postajale jače, Isus se još žarče molio. Na iskrenu molitvu, napose čovjeka patnika, Bog nikada ne može ostati nijem. Zato Luka napominje da se u tom trenutku Isusu ukazao anđeo s neba i ‘počeo ga hrabriti’. I to je konkretna poruka svakom vjerniku: moli i budi siguran da će ti u tvojim životnim patnjama Bog uvijek poslati nekog anđela utjehe koji će te podržati i ohrabriti. Kolika je bila Isusova muka u Getsemaniju vidi se iz činjenice koju navodi evanđelist Luka da se Isus počeo krvlju znojiti. Bio je u ‘smrtnoj borbi’, u agoniji. Naime, ta riječ uzeta je iz športske terminologije. Označavala je onaj krajnji napor koji trkači ulažu kada su pred ciljem da ne izgube prvo mjesto. To su trenutci kada se ulažu oni posljednji atomi snage da se pobjedi. I Isusov krvavi znoj nije bio posljedica velikog straha pred križem, nego velike borbe u prihvaćanju patnje i križa kao Očeva plana spasenja. Isus je u više navrata jasno pokazivao spremnost prihvatiti ‘kalež’ ili križ koji mu je Otac namijenio. Kada ga je Petar nagovarao da to izbjegne, Isus je odlučno reagirao: ‘Odlazi, sotono!’ Tu se nije dao pokolebati ni milimetar. Međutim, ovdje moli Oca da otkloni ovaj kalež od njega. Kako to? Evanđelista je htio jasno pokazati kako je velika razlika u ljudskom životu između patnje i smrti kada su patnja i smrt još daleko, kada još nismo s tim direktno pogođeni, kada ne proživljavamo to iskustvo. Ali je druga stvarnost kada smo s tim bolnim događajima pogođeni, kada to osjećamo na svojoj koži i gledamo svojim očima.

Pitamo li mlade ljude boje li se smrti, odgovorit će gotovo, uvijek da se ne boje i to stoga, jer ovo ne doživljavaju kao nešto blizu. Ali kada i mladog čovjeka spopadne kakva opasna bolest s mogućim smrtnim prijetnjama, tada ne može izbjeći paniku. Isus će u više navrata govoriti svojim učenicima: ‘Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce.’ (Iv 14,27). Na drugom mjestu opet: ‘Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte.’ (14,1). Naglasak je da se ove napetosti mogu pobijediti vjerom u Oca i u Isusa. Ali znamo također, da ni sam Isus nije mogao izbjeći muku, uznemirenost, tjeskobu i nesnalaženje u trenutcima kada su došle patnje i stradanja. To je nešto jače od čovjeka i nadilazi njegove snage. Poslije molitve kao da su užas i tjeskoba posve nestali s Isusova lica. On opet djeluje posve smireno i vedro. Dolazi treći put pospanim učenicima i budi ih riječima: ‘Došao je čas! Evo, Sin Čovječji predaje se u ruke grešnika! Ustanite! Hajdemo! Evo, izdajnik je moj sasvim blizu.’“

„Isus kao da je poslije molitve postao drugi. Ne samo da ne bježi od patnje, niti samo da je čeka, nego joj ide u susret. U molitvi čovjek nalazi snagu da se može suočiti sa svim životnim kušnjama. Molimo Gospodina da nikome od nas, u našim životnim patnjama, ne uzmanjka to iskustvo“, rekao je biskup Križić u homiliji.