Misi je prethodio blagoslov maslinovih grančica ispred kipa bl. Alojzija Stepinca i procesija kroz gradski park, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem. Koncelebrirali su kancelar mr. Janko Lulić, katedralni župnik preč. Marko Karača i preč. Milan Begić, a služio je đakon Marin Mlađenović. Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Luki izveli su bogoslov Frano Bijelić, preč. Milan Begić i Katedralni zbor.

U homiliji, govoreći o Isusovoj muci, preč. Karača rekao je kako se u njoj spominju različite osobe kojima se čudimo kako su se ponijele prema Kristu, ali kako je ovo prilika „da si sami odgovorimo u kojem liku se mi prepoznajemo“. „Juda, svi ćemo ga od prve osuditi, pitat ćemo se kako je mogao učiniti tako nečovječan čin. Kako je mogao za šaku novca izdati svoga Učitelja. Ali danas je prilika da se zapitamo gdje i kako mi izdajemo svog Učitelja u svom svakodnevnom vjerničkom životu. Petar, sigurno se pitamo i čudimo kako je mogao biti tako slab. Prepasti se obične sluškinje i pred njom tri puta zatajiti svog Isusa. I njega osuđujemo, a možda ima toliko mjesta u našem životu gdje smo kao katolici tajili da smo vjernici. Možda smo ponekad i ismijavali one koji idu redovito u crkvu i redovito se mole Bogu i žive svoju vjeru. Da ne govorimo o tome koliko nas je puta možda bilo stid pozdravit kršćanskim pozdravom pred različitim sluškinjama na javnom mjestu. Možda smo se bojali da nam ne kažu: ti si jedan od njegovih i ti si vjernik. Pilat je osudio nedužna čovjeka i pitamo se kako je to mogao učiniti i kako nije imao hrabrosti oduprijeti se svjetini koja je samo vikala. No on je radije riskirao njegovu glavu nego svoju stolicu. Toliko puta i mi zbog svojih interesa ne odemo na nedjeljnu misu, zanemarimo molitvu i svoje kršćanske i vjerničke dužnosti. Nemamo hrabrosti oduprijeti se svjetini koja nas zove nedjeljom da idemo nekamo drugamo“, upozorio je župnik.

U nastavku propovjednik je rekao kako se ljudi obično sjete Boga i pitaju se gdje je kada su nemoćni, osamljeni, bolesni i kada trpe. „Bog se objavio baš u tom dnu ljudske egzistencije, u najtežem stanju ljudske patnje. I sam je kao čovjek osjetio odsutnost Boga kada je na križu zavapio: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio… I mi vjernici, napose Sisačke biskupije i ovoga grada, u ovim neprilikama u kojima živimo možda često stojimo pred pitanjem zašto si nas ostavio? Pokušajmo, braćo i sestre, u ovim danima Velikog tjedna u sabranosti i molitvi čuti kako nam Bog jasno govori u svom Sinu: evo i ja s vama trpim. U ljudskom životu isprepleću se bol i radost, patnja i slavlje. To je stvarnost ljudskog života koju je Krist svojim čovještvom okusio. Ostajući uz njega mi prihvaćamo njegovo vodstvo na životnom putu koji preko križa vodi do slave. Zato ulazeći u ovo slavlje, tako uzvišenog otajstva našeg spasenja, ne bojmo se. Sigurno ove dane mnogi osjećaju da su napušteni, sami i nemoćni. Ali Bog je uvijek s nama pa i u ovakvim trenucima, on s nama trpi, on nam je bliz. Bog je solidaran sa svakim čovjekom, a posebno s onima koji su pritisnuti mukom i patnjom“, rekao je Karača te zaključio kako ćemo s Bogom zato slaviti uskrsnu pobjedu.