U zajedništvu su bili pomoćni biskup Ivan Ćurić, župnik Alojz Kovaček i župni vikar Mihael Macanić. Uz ministrante domaće župe posluživali su i đakovački bogoslovi.

Nadbiskup Hranić je započinjući misu rekao: „Danas smo kao Crkva zagledani u nebrojeno mnoštvo ljudi koji su svoj život gradili u Bogu, u zajedništvu s njim i oslonjeni na njegovu riječ, i zato njegovim darom prispjeli do punine svoga postojanja. Slavimo svetkovinu Sviju Svetih. U njima čitamo, otkrivamo, istinu o nama živima i o našim preminulima, a ta je da smo svi mi po krštenju prionuli uz evanđeoske savjete i ideale, uz Isusa i njegovu riječ. Ali nerijetko na to zaboravljamo i prestajemo živjeti iz krsne svijesti o pripadnosti Isusu Kristu, iz svijesti o njegovoj pobjedi nad smrću po kojoj su i naši životi preneseni iz prolaznosti u vječnost, iz nemoći u puninu života. Današnja je svetkovina Sviju svetih prigoda da tu svijest obnovimo.“

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja mons. Hranić je homiliju počeo govorom o nezaustavljivoj i pokretačkoj snazi u čovjeku koja ga neprestano tjera naprijed, a ona zapravo govori da je čovjek stvorenje Božje ljubavi, stvoren na njegovu sliku, da je u njemu Isus Krist,. „Ta nezaustavljiva pokretačka snaga u nama svjedoči da smo bića koja ne pripadaju zemlji, nego drugoj, višoj stvarnosti, da smo predodređeni za vječni život, u zajedništvu s Isusom Kristom, da je u stvari on – utjelovljeni Sin Božji, na čiju smo sliku stvoreni, izvor pokretačke snage i klica svetosti u nama“, ustvrdio je.

Nadalje je nadbiskup Hranić govorio o svetosti – riječi kojom se označava ponajprije Boga u njegovoj svemoći te da je i čovjek po svojoj stvorenosti, smislu i svrsi svoga postojanja, duboko vezan uz Boga, uz njegova utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga Sina, i da se zato ljudski život s pravom može nazivati svetim i nedodirljivim. O svecima je rekao da nisu činili izvanredne stvari nego su na zemlji ostvarivali pripadnost vječnosti, koja na zemlji još nije dohvaćena, te čvrsto bili uvjereni da vječni život postoji i da je vječno zajedništvo s Bogom budućnost čovjeka. „U svecima, stoga, slavimo Božju veličinu. Svetost je već postojeća stvarnost u nama zbog naše stvorenosti, ali svetost je i zadana našoj ljudskoj slobodi“, poručio je.

Mons. Hranić osvrnuo se na liturgijska čitanja rekavši: „Isus blaženima zove sve one koji su dopustili da ih drugi dotaknu svojim životom i koji nisu mogli gledati, slušati ili proći pokraj drugoga, a da nisu za njega učinili sve što su mogli, makar da je to bila samo pružena čaša hladne vode. Sva su Isusova Blaženstva u stvari mnogovrsna imena za jednu jedinu riječ: ljubav. Ljubav koja ima bezbroj izraza, lica i oblika i koja je očitovana, utjelovljena, konkretna, vidljiva, na djelu, neumorna, dosjetljiva, snalažljiva, pronicljiva, odvažna, hrabra, zauzeta do krajnjih granica, na sve moguće načine, pa i pod cijenu vlastitog života.“

„Biti svet, prijeći iz smrti u život, znači posvema sebe darovati Isusu Kristu, da on svojom ljubavlju, kojom je pobijedio smrt, izliječi našu sebičnost, ranjenost grijehom i naše smrtne nemoći. Takvi su sveci!“ Spomenuo se i da je poznavao neke uistinu dobre, poštene, velikodušne, požrtvovne, bogobojazne – doista svete osobe, čiji se grobovi sa zahvalnošću ovih dana posjećuju te da je istodobno zahvalan Bogu što takvih osoba ima i danas, i to dosta, koje žive i u Đakovu, u ovoj Nadbiskupiji i domovini Hrvatskoj te tako – svi zajedno – snaže Općinstvo svetih, zajedništvo putujuće i proslavljene Crkve“, zaključio je propovjednik.

Pjevanje je vodio katedralni zbor, predvođen mo. Ivanom Andrićem. Nakon misnog blagoslova krenula je procesija do središnjega križa na Gradskom groblju gdje je nadbiskup Hranić predvodio molitvu za sve pokojne, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.