U koncelebraciji su bili poglavari Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu: ekonom Mato Gašparović, vicerektor dr. Davor Senjan i duhovnik mr. Stjepan Matezović te dvojica svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova mr. Luka Marijanović i mr. Mato Mićan.

„Na poseban način danas se spominjemo životne povijesti našega blagopokojnoga biskupa Ćirila Kosa koji je prije 21 godinu preminuo. Želimo malo pogledati i primjer njegova života, njegova nastojanja, njegove poticajne riječi. Uključimo danas u svoje molitve i nadbiskupa u miru Marina na njegov 87. rođendan. Molimo i za našeg nadbiskupa Đuru koji je na današnji dan primio službu pastira nadbiskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije“, rekao je biskup Ivan Ćurić.

U homiliji se biskup Ćurić osvrnuo na naviještena liturgijska čitanja, a zatim je govorio o biskupu Ćirilu: „Uz današnju 21. obljetnicu smrti, 6. srpnja 2003., ove se godine navršila i jubilejska, 50. obljetnica od njegova biskupskoga ređenja u ovoj katedrali, 17. ožujka 1974., a za nekoliko će se dana navršiti i 80. godišnjica njegova svećeničkoga ređenja, 9. srpnja 1944. godine. Dva događaja, važna za njegov život, ali i za našu biskupijsku zajednicu. Svećeničko ređenje, u nedjelju te ratne godine, bilo je jednostavno i skromno, bez velike vanjske svečanosti. Pripovijedaju da je moralo biti prekidano i ponovno nastavljeno zbog opasnosti bombardiranja koja su bila u tijeku. Slavlje biskupskoga ređenja u drugačijim okolnostima, s ograničenjima i neraspoloženjem komunističkoga društvenoga sustava, a ipak s iznimno velikim brojem hodočasnika, čak 15 tisuća vjernika, što se od toga vremena u katedrali i gradu Đakovu još nije ponovilo.“

Zatim je biskup Ivan govorio o snažnom dojmu koji je ostavljala njegova živa, dinamična i uživljena učiteljska riječ, sadržajno bogato isprepletena svetopisamskim naukom, poukom crkvenih otaca i duhovnih pisaca iz svih vremena. „Svoju svećeničku i biskupsku službu snažno je prožeo svježinom koju je u to vrijeme u Crkvu unosio Drugi vatikanski koncil. Iako osobno nije bio na Koncilu u Rimu, gdje je sudjelovao njegov predšasnik biskup Stjepan Bäuerlein, na nadgrobnu ploču biskupa Ćirila stavljen je natpis: ‘Koncilski obnovitelj’”, dodao je.

„I mi se, upravo ovih godina, na putu Sinode o sinodalnosti predvođeni papom Franjom, trudimo što bolje razumjeti i ostvarivati poslanje Crkve u našem suvremenom svijetu. Nauk o Crkvi, od najdubljih teoloških izričaja do sasvim praktičnih uputa, u pastirskoj riječi biskupa Ćirila odisao je otvorenošću i svježinom. Jasno je razlagao na koga se odnosi djelo i služba Vrhovnoga svećenika, Krista. Najprije na sve vjernike koji se – podsjećao je biskup Ćiril – krštenjem „posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo“, vršeći „službu po sakramentima i kršćanskim krjepostima“, svi „pozvani davati svjedočanstvo o Kristu i nadi u vječni život. A kad je u pitanju služiteljsko, ministerijalno svećeništvo, biskup naglašava: ‘Mi smo, braćo svećenici, kršćani zajedno s Božjim narodom’, postavljeni da vlašću reda ‘prikazujemo žrtvu, da opraštamo grijehe i za ljude vršimo svećeničku službu u Kristovo ime“’(usp. Ć. Kos, 1985.). Stoga je u zajednici Crkve pred svima trajan, i to sasvim konkretan i osoban poziv – obnavljati svoju vjernost  i dana obećanja, poput  Blažene Djevice, koju je biskup Ćiril svima stavljao kao prvi uzor odaziva i nasljedovanja“, naglasio je propovjednik.

Podsjetio je biskup Ivan na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja, citirajući biskupa Kosa. „Naša briga za otkrivanje, poticanje i njegovanje zvanja nisu kampanjske, nego trajne. Razumije se da je Gospodin onaj koji zove. Suradnici sade i zalijevaju. Uz ostale, posebno mjesto pripada roditeljima i svećenicima … da njihova osobna radost i požrtvovnost, njihova vlastita sreća u službi Gospodinu utječe na zvanja, ne treba dokazivati“(Ć. Kos, 1974.)

Mons. Ćurić homiliju je zaključio riječima: „Neka nas sve osnaži i razvedri ovaj današnji spomen na našeg biskupa Ćirila. Pred sobom imamo njegovo svjedočanstvo: ustrajnost i žrtvu, sve do osude i zatvora; pobožnost i molitveni žar; ljubav za Crkvu i osobnu vedrinu duha koja ga je činila pristupačnim mnogim osobama te su mnogi u njemu s lakoćom otkrivali veliku plemenitost i dobrotu. S ljubavlju ga spominjemo u svjetlu onoga što je on za sebe, ali i za sve nas, istaknuo kao vodilju u svom biskupskom geslu: ‘U ljubavi, poniznosti i jednostavnosti života’. Na takvu putu neka nas sve okrijepi i uzdrži Gospodin.“

Na kraju misnoga slavlja biskup Ivan, svećenici i narod koji je sudjelovao na misi sišli su u kriptu katedrale i pomolili se za blagopokojnog biskupa Ćirila kod njegova groba. Molitva je zaključena pjesmom „O Kriste, vječni Svećeniče“.