Dar domovine je Božji dar ostvarivanja ljubavi

Čitanja: Sir 2, 6-11; Mt 23,8-12

Draga braćo i sestre!

1. Naš vjernički način proslave spomen-dana kao što je Dan hrvatske državnosti odlikuje se ponajprije molitvom. Ovdje smo oko oltara Gospodnjega kao vjernici. Nalazeći se pred Bogom u ovome euharistijskom slavlju, u međusobnome zajedništvu zahvaćamo pitanja ljudi, nastojanja i težnje, planove i uređivanje odnosa na svim razinama u kojima čovjek prepoznaje odrednice svoje domovine. Iako su moguće i zloporabe, pod pojmom ‘domovina’ mislimo na iskustvo lijepoga. Domovina je blizak i prisan prostor; prostor povjerenja i skrovitosti, sigurnosti i ljepote. To je svijet naših emocija, odluka, druženja i čežnje; to su slavlja i uspjesi; naše brige i ljubav prema ljudima… Ma koliko nekima riječ domovina smetala; ma koliko ju željeli predstaviti kao relikt nekoga prošlog romantičarskog doba, ona je za nas teološko mjesto. Za vjernika je domovina uvijek i odnos prema Bogu.
Nije stoga čudno što se domovina zadnja napušta, a gotovo nikad u srcu ne ostavlja; ne iznenađuje bol kada se od nje moramo rastati. Razlozi za to moraju biti takvi da otkidaju dio nas, uzrokovani nasiljem kao što su: rat, glad, teški gospodarski uvjeti, životni strah, ugroženost najdražih, progonstva različitih vrsta. Oni nas prisiljavaju na odvajanje od onoga što je u nama ostavilo spomene koje sažima riječ domovina. Današnji dan mi vjernici želimo živjeti kao radost što postoji okvir državnosti koji nije svrha samomu sebi, nego zaštiti i promicanju svega lijepoga što sadrži prekrasna riječ domovina. Jer, iskusili smo težinu kada toga okvira nije bilo i kada je sloboda koja bi omogućavala rast u ljudskosti bila ugrožena i gažena.
U trenutku kada čovjek nema domovinu, kada mu je uskraćeno iskustvo doma i ozračja bliskosti, rađa se strah. Ne treba čuditi što se mnogo naših suvremenika nalazi u strahu pred budućim, jer osjećaju da ne nadziru događaje, da postaju plijenom nepoznatih silnica, da im je oduzeta ukorijenjenost. Jedni reagiraju tako da se prepuste rezignaciji, bezvoljnosti; drugi se pokušavaju povući u izoliranost, tražeći zaštitu u prirodi; treći posežu za agresijom koju se nerijetko obavija krinkom zabave. Tomu valja pridodati da se relativiziraju nutarnje vrijednosti koje su jednom bile sastavnim dijelom pojma domovina, a to su vrijednosti kao: poštovanje života, strah pred Bogom, odgovornost za okoliš. Kao da i oni moraju podleći profitu, koji se predstavlja kao napredak. Propagandni strojevi se na sve strane trude obescijeniti sve ono što jest: stalnost, čvrstoća, obveza, povjerenje i oslonac.

2. Iz povijesti spasenja učimo kako je izraelski narod u kušnjama i odlučujućim trenutcima ponekad svoje pouzdanje stavljao na prolazne temelje i moći te zbog toga trpio u lutanjima, nezadovoljstvima, sukobima i nevjerama. Kao što su sustavi ovoga svijeta koji su željeli izići nakraj bez Boga, ili Boga zamijeniti nečim drugim propali, doživjeli slom, tako će – nedvojbeno – biti i u budućnosti. To je posebno vidljivo u poretcima koji su promicali kumire čiji su izdanci totalitarizmi. No, i danas postoje lažna božanstva koja željno čekaju pred sobom pognuta leđa i prignuta koljena svojih poklonika. Zavodljivi idoli tzv. napretka, zabave, nasilja uvijek su za sobom ostavljali pustoš; oduzimali su sve što je ljudima potrebno da bi živjeli i okusili radost življenja, makar bili i u objektivno najtežim okolnostima.
Knjiga Sirahova otklanja pogled od iluzije, a vraća pouzdanje i usmjerenje na Boga govoreći: “Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega” (Sir 2,6). Vjera u Boga u sebi sadrži strah pred Bogom, jedini strah koji ispunja radošću, milošću i dobrom. To nije strah koji ponižava, nego strah koji među ljude unosi stalnost ljubavi, u kojoj drugi ne trpi, nego je sretan u zajedništvu s drugim čovjekom.

3. Uviđajući dar Domovine kao Božji dar ostvarivanja ljubavi, misli me vode prema svemu onome što u sadašnjemu životu vidimo kao zaboravljanje Boga i što nužno šteti hrvatskomu duhovnom biću. Uvelike bi pogriješio onaj tko bi u mojim riječima pokušao čitati neku vrstu političke ocjene i vrednovanja sadašnjega političkog stanja. Obraćam se u prvome redu vjernicima katolicima, svakomu vjerniku, a među njima na osobit način nositeljima dužnosti, služba i vlasti u odgovornosti za ovu zemlju koju predstavljaju; obraćam se vama koji ste dolaskom na ovo misno slavlje posvjedočili da želite čuti što nam to Bog govori.
On nam jasno poručuje da, ako se zaboravi Boga, ako se zaniječe da je Bog jedini učitelj, otac i vođa, tada se niječe ono što nam Krist govori: “Najveći među vama neka vam bude poslužitelj”. To je kršćanski stav koji relativizira ljudsku veličinu i sve snage, umijeća i darove usmjeruje na dobro drugih, jer za kršćanstvo je dobro drugoga izvorište i njegove radosti i zadovoljstva.
Draga braćo i sestre, polazeći iz hrvatskoga domoljublja, slaveći Boga na ovaj važan nacionalni spomen-dan prenosim svoje osjećaje, ali i glas mnogih koji su zabrinuti zbog prisutnosti i jačine nasilja u našemu društvu. Danas mi se čini važnim upozoriti na tu zbilju kojoj se dostatno ne istražuju uzroci i ne liječe posljedice, a ne tiče se samo državnih organa, nego poglavito životnoga stava svakoga građanina.
Kako dolazi do toga da se energije, odgovornost, polet koji živimo jedni prema drugima pretvore u nositelje smrti? Čini mi se da je odgovor moguće potražiti na nekoliko razina.

4. Prvi uzrok svakako je stavljanje svega što činimo u službu vlastite koristi. Traženje i ostvarivanje vlastitoga boljitka, pod svaku cijenu u svjetlu vlastitih prohtjeva, logika je koja prethodi nasilju u nastojanju da se prevlada nad drugim i ovlada drugima sve do ponižavanja. To se događa polazeći od obitelji, susjedstva, preko društvenih subjekata, sve do opravdavanja nasilja na međunarodnoj razini u odnosu prema drugim civilizacijama i kulturama. Jezgra nasilja je uvijek ista; malena, ali uvijek dovoljno vidljiva.
Nasilje se događa u trenutcima izbora pogrješnih kriterija. Onaj tko ne uoči ljubav i ne poznaje dužnosti i odgovornosti a zahtijeva samo svoja prava, koja su tko zna na čemu utemeljena, te radi toga poseže za bilo kojom vrstom nasilja, izabire smrt.
Idući je korijen onaj koji nameće snagu i nasilje kao izvor istine i pravde. Tada se ne slušaju argumenti; ne postoje načela i vrijednosti kojima bi se dugovalo povjerenje, bez obzira koliko takvo prianjanje koštalo. Nerijetko se upravo takav stav naziva slobodarskim i slobodoumnim, štoviše – naprednim. Moć koja se služi lukavošću, laskanjem, neodgovornim obećanjima, mutnim kompromisima i upitnim uvjeravanjima, koristeći ucjenu kao sredstvo ovisnosti, ne zaslužuje ime demokracije. Moć koja do krajnjih granica, a nerijetko i preko njih, iscrpljuje mogućnosti prirodnih izvora, narušavajući ravnotežu, a time i ljepotu, grijeh je koji u život unosi element ružnoga. Cijenu i posljedice tog nereda koja narušava kozmos i uništava stvoreno plaćaju i zbog nje stradavaju najsiromašniji, nezaštićeni i budući naraštaji. Nažalost, i tomu se olako pridaje ime nezaustavljivoga tehnološkoga i znanstvenoga napretka.
Treći korijen nasilja i bolesne moći jest ispraznost koja traži vlastito uzdizanje i stvaranje prividne slike veličine. Tomu se idolu žrtvuju i najsvetiji osjećaji, vrijednost dane riječi u dogovorima, iskrenost i poštenje u susretu s istinom.

5. Prema evanđelju ljudska se moć toliko razlikuje od spomenutih težnja da ju valja zamijeniti riječju služenje. Krist objavljuje da se sva moć nalazi u služenju. Samo spremnost na služenje opravdava preuzimanje odgovornosti za druge ljude. Time je istaknut kriterij brige za onoga komu je služenje najpotrebnije. Biblija ih zove siromasima, malenima. To su neobranjeni svake vrste, to su djeca i ona još nerođena, zatim ljudi bez doma, bez posla, obitelji u raljama dugova bez svoje krivnje, neuki i hendikepirani i svi koji su upućeni na pažnju i brigu drugih. Ostale: bogate, učene, ugledne… valja poštovati u njihovim pravima, ali ih i poticati na služenje i to vlastitim primjerom.
Evanđelje govori da pozornost i služenje moramo usredotočiti na osobu, na njegovu odgovornu slobodu i na građenje zajedništva. Velika je opasnost dužnosti i prava osobe zamijeniti pravima pojedinca. Ta razlika između osobe i pojedinca samo je naizgled nevažna. Osoba je uvijek u odnosu prema drugome. Naglašavanjem prava pojedinca zanemaruju se obveze i odgovornost, ostavljajući slobodu bez ikakve mjere i svrhe. Put je to koji u središte postavlja ekonomiju i načelo profita. Ta tragična zamjena našu kulturu vodi u barbarizme i – kako bismo to mogli biblijski reći – u ludost, tj. u nepriznavanje Božjega gospodstva. Naime, nudi se – možda ponegdje i s dobrom nakanom – napredak i civilizacija, a sve prisutnijim postaje nasilje i razne depresije. Evanđeoska uporaba zemaljske moći nalazi se u solidarnosti i u cjelovitosti općega dobra, a ne u sukobima niti u polemičkim sučeljavanjima koja u svojoj pretjeranoj dijalektici nikome ne koriste.

6. Euharistijom postajemo novi ljudi; euharistijom se, zahvaćani Duhom Svetim, preobražavamo u ljude koji nasilju suprotstavljaju služenje. Bog je u Kristu i u njegovu križu progovorio svojim posvemašnjim odbijanjem nasilja.
Kristova krotkost i blagost još snažnije ističe svu neprihvatljivost nasilništva koje vidimo nažalost i u hrvatskome društvu u kojemu su česta meta baš kršćani, njihovi osjećaji svetosti. S tugom primjećujem da se pokušava ugraditi izopačen mehanizam koji izabire najranjivije i najslabije, kako bi se svom silinom okomilo na njega. Kršćani su samim tim izborom odbacili primjenu nasilja, pa čak i u obrani svoje vjere. Ali ipak postavljamo pitanje zašto se u javnome prostoru dopušta nasilništvo nad onime što nam je najsvetije? Taj okvir i taj prostor domovine, država mora braniti od nasilja.
To nije pitanje slobodnoga izbora pojedinca u građanskome društvu, niti legitimno pravo da se nešto osporava, nego građenje kulture u kojoj se s lakoćom izvrće ruglu i Božji govor i Kristov lik kao i najdublje osjećaje građana. Znamo da to čine ljudi koji nisu susreli Boga, koji možda nisu doživjeli voljenost i ljepotu dara ljubavi, no država je dužna u javnome prostoru jamčiti poštovanje u kojemu vrijeđanje tuđih vjerskih i drugih osjećaja ne može postati stil ophođenja s drugima. Umjetnost, kultura i znanost koja vrijeđa ne može biti prihvatljiva i niječe samu sebe, a može se svrstati u samorazarajuću laž. To je traženje jeftine popularnosti koja zlorabi simbole i evanđeoske slike, što je u najmanju ruku neprimjerenost, a u biti parazitizam koji nedvojbeno vodi ne samo u vjersku nesnošljivost, nego i društvenu nesnošljivost.
Kao kršćani i Crkva prošli smo svakojake prilike i neprilike i spremni smo u prihvaćanju križa, ali nam je stalo do Hrvatske. U konačnici nasilje šteti svakomu čovjeku, bilo da se odnosi na njega osobno ili na drugoga čovjeka.
Svjedoci smo nasilja u obiteljima; nasilja u školama i odgojnim ustanovama, i to na takav način da je logika nasilja pronašla drukčiji put od do sada poznatoga. Naime, nasilju starijih prema mlađima pridružilo se nasilje među učenicima, i – posebice – nasilje prema nastavnicima, profesorima i odgojiteljima koji su zbog navodne zaštite prava učenika često bespomoćni, jer se u takvoj vrsti prava i sloboda ne može ugnijezditi autoritet koji izražava istinske vrijednosti.
Fizičkomu nasilju na radnim mjestima pridružuju se i prijetnje koje se hrane ucjenama. Cijena je to koja se plaća strašnim ustupcima, a koji postaju prečesto gotovo prihvaćenima u području gospodarstva i politike.
Logika nasilja rado se služi prostorom medija i tamo se manifestira kao nasilje neistinom, nasilje slikom i zvukom. Nasilje se seli i na ulice, u promet, u svakidašnji govor… A ljudi se privikavaju; to im postaje redovitim.
7. Euharistija, braćo i sestre, uprisutnjuje onoga koji je svojim životom i naukom raskrinkao i zauvijek onemogućio uvjerljivost mehanizma koji sakralizira nasilje. Pobijedio je nasilje, ali ne tako da bi mu suprotstavio još veće nasilje, kako bi na vidjelo izišla sva njegova nepravednost i beskorisnost. Kristova je žrtva na križu i pobjeda nad smrću ogolila nasilje i pokazala svu njegovu prividnost i laž.
Zbog toga si dopuštam svima koji me žele čuti u Hrvatskoj izreći poziv – u svekolikom interesu, dakle ne samo vjernika, poziv koji je Tertulijan iznio pred one koji su nijekali istinu o Kristu: “Poštedite, sačuvajte svijetu jedinu nadu – Parce unicae spei totius orbis!” –(De carne Christi, 5,3).
Mislimo danas na sve koji su i danas u tuzi zbog toga što se njihova žrtva ne poštuje; mislimo na branitelje koji u kušnjama života ne vide vrijednost svoga sebedarja i molimo osobito za one koji su nevino optuženi i kojima je tjelesna sloboda još uvijek čežnja. Nemojmo ih zaboraviti niti ih se odricati.
Neka još dugo u ušima svima koji vole domovinu Hrvatsku odjekuju riječi iz Knjige Sirahove: “Pogledajte prošla pokoljenja i vidite: je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospoda? Je li ikad ostavljen tko ga se ustrajno bojao? Je li ikad prezren koji ga je u pomoć zvao?” Amen.