Koncelebrirali su generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo-Frankopan Velić, upravitelj svetišta don Mijo Šurlin i oko trideset i pet svećenika.

„Vidim večeras Blaženu Djevicu Mariju kao u ranom djetinjstvu svoju majku koja je svaki dan dolazila nad ognjište, razgrtala lug, pepeo, tražeći u njemu onu žeravicu kako bi je mogla ogoliti, staviti pod suhe grančice, raspiriti vatru, zagrijati ognjište kako bi na njemu mogla peći kruh za život obitelji. Vidim večeras Blaženu Djevicu Mariju kako se nadvija nad ognjište moga i tvoga srca, razgrće lug i pepeo naših grijeha i naših slabosti, traži u njemu onu svetu žeravicu u želji da u svakom od nas raspiri onu vatru života, vatru koja je prvi put planula u trenutku krštenja. Možda je još uvijek živa ta vatra, a možda se ugasila, ali zatopljena je negdje u pepelu našega života. Marija želi raspiriti tu žeravicu, tu vatru života da bismo mogli sa snagom poći iz ovoga svetišta u stvarnost i preobražavati je ma koliko nam bila teška i protivna“, kazao je na početku misnoga slavlja biskup Vidović pozdravivši nazočne.

„Od svih imena kojima imenujemo Blaženu Djevicu Mariju, kojima je zazivamo u našim životnim potrebama jedno od najljepših imena upravo je Mala Gospa. Ako ikome na savršen način ono pripada Mariji. Mala je u svem svom životu i djelovanju i u svim svojim odnosima. Ta njezina malenost koja dopušta Božje djelovanje, Božji zahvat u njezin život ujedno je i razlog njezine prave istinske veličine. Ona je u isto vrijeme tako mala i tako velika. Slavimo je kao Malu i u isto vrijeme kao Veliku Gospu“, započeo je mons. Vidović propovijed.

O Marijinoj malenosti i veličini te prepuštenosti Božjoj volji i djelovanju, ona sama progovara u hvalospjevu Veliča. Marija u njemu sama otkriva da je izvor njezine veličine sam Bog, nebeski otac a podloga njezina malenost i neznatnost. U tom je svjetlu mons. Vidović kazao da Božji zahvat u čovječji život priječi ljudska bahatost, oholost, silenost, silovitost, bogatstvo, sitost, nutarnje zasićenje. Zato Marija reče u hvalospjevu: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.“

„Ono što priječi Božji zahvat u čovjekov život je jedna duhovna pretilost, nutarnja zasićenost, koja stvara duhovnu trombozu i sklerozu duhovnih vena koja priječi dotok Božje milosti, onu milosnu cirkulaciju u nama i među nama. Poniznost, malenost, neznatnost je stanje pogodno za Božje djelovanje, a Marija je upravo takva bila“, istaknuo je hvarski biskup. U tom je svjetlu podsjetio na prispodobu o sijaču i sjemenu, koja govori o različitim vrstama tla, zemlje koje su u moći primiti ili odbaciti sjeme. Prva vrsta tla (uz put) je slika ljudskoga života, naše nutarnje stvarnosti ne dopuštamo da Božja riječ u nama rodi ploda. Druga vrsta tla (kamenito) je plitko tlo – slika vjernika plitke vjere, brzo se oduševe ali brzo i ugase. Treća vrsta tla (trnje) su ljudi ogrezlih u grijehu. Biskup je kazao da je veći problem od samoga grijeha ostati u njemu. Četvrta vrsta tla (plodna oranica) je slika Blažene Djevice Marije i svih onih koji Mariju slijede na svom životnom putu. Marija je plodna i obrađena zemlja, oslobođena od kukolja, drače, kamena, od bilo kakve divljake. Ona je oranica natopljena rosom Božje milosti. Anđeo je zatekao milosti punu.

„Snagom duhovne prostracije ništa nije očekivala osim Njega samoga, podložna Njegovoj volji bila je spremna tako nevjerojatno lako primiti tako nevjerojatnu vijest, biti majka Božjeg Sina“, kazao je biskup te nastavio: „Mi smo Marijina djeca, Marija je naša majka. Mi smo njezini ljubljeni sinovi i kćeri. Trebali bismo poput majke u isto vrijeme biti mali i veliki. U svakom od nas postoji ona želja biti velik, čeznuti za vrhuncima. To je nešto normalno. Tu je želju posijao Bog u naša srca, ta mi smo njegova stvorenja, pozvani smo biti odsjaj njegove slave. Međutim, put do te veličine nije ni bahatost ni oholost ni sebeljublje ni svojeljublje nego prava istinska malenost poput Marije.“

Na kraju propovijedi mons. Vidović je potaknuo vjernike da budu svjesni svoje malenosti te se osvrnuo na stihove duhovne pjesme „Oči u oči“: „Kad se budemo gledali oči u oči. Kad se budemo sreli ja i Ti. Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si Ti.“ Kazao je da ta pjesma ima u sebi nešto pogansko jer bi sa sviješću o svojoj malenosti čovjek trebao živjeti cijeli svoj život, a ne tek u konačnom susretu s Gospodinom. „Danas se sjeti da si samo čovjek. Moj biskupe danas se sjeti kad si u punoj snazi, i ti svećeniče, ti profesore, ti novinare, danas se sjeti da ti je potrebna Božja milost, a ne kad dođe posljednji čas. Danas trebamo otvoriti srce Božjoj milosti. Sutra će doći samo od sebe. Taj konačni susret bit će kao i ovaj život“, istaknuo je te dodao: „Ako danas komuniciraš sa mnom kao s nebeskim Ocem jasno je da ćemo se susresti kao nebeski otac i sin/kćer. Ali ako danas na mene zaboravljaš i živiš bahato i oholo bojim se da ćemo biti stranci u tom posljednjem trenutku. Zato ‘ako danas glas mu čujete ne budite srca tvrda’, kaže psalmist. Čini mi se da je ovo temeljna poruka današnjega slavlja: Čovječe, sjeti se da si Božje stvorenje! Sjeti se da si samo čovjek, sin ili kćer nebeske Majke“.

Na kraju euharistijskoga slavlja, na kojem je pjevao mješoviti župni zbor Župe sv. Andrije sa splitskog Sućidra pod vodstvom Slave Tomaša, riječ zahvale uputio je upravitelj svetišta don Mijo Šurlin. Uslijedila je marijanska procesija sa svijećama po svetištu. Pri povratku ispred Gospine špilje nazočnima se obratio generalni vikar don Franjo-Frankopan Velić. Prenio je pozdrave splitsko-makarskog nadbiskupa Dražena Kutleše i umirovljenog nadbiskupa Marina Barišića, koji su sjedinjeni u molitvi sa svim nazočnima, osobito s onima koji pate i koji su bolesni zaželjevši svima da ovo svjetlo i ovu radost donesu u svoje domove, obitelji i onima koje susreću. Slavlje je završilo biskupovim blagoslovom.

Svečanoj koncelebraciji prethodila je molitva krunice, a za brojne hodočasnike organizirana je ispovijed.