Dijalog među kulturama za civilizaciju ljubavi mira

1. Na početku novog tisućljeća ponovno oživljuje nada da će odnose među ljudima sve više nadahnjivati ideal uistinu sveopćeg bratstva. Sve dok taj ideal ne bude zajednički svim ljudima neće biti moguće osigurati trajni mir. Mnogi znakovi pokazuju da je to uvjerenje sve dublje ukorijenjeno u svijesti ljudi. Vrijednost bratstva proglašavaju velike “povelje” o ljudskim pravima; u temelju je velikih međunarodnih institucija, posebno Organizacije ujedinjenih naroda; i, na kraju, zahtijevaju, kao nikada do sada, proces globalizacije koji gospodarstva, uljudbe i društva sve brže povezuje u jedno. Sljedbenici pak različitih religija sve su više svjesni činjenice da odnos s jednim Bogom, zajedničkim Ocem svih ljudi, vodi pospješivanju osjećaja uzajamnog bratstva i bratskom suživotu. U Božjoj objavi u Kristu to je načelo izraženo na krajnje radikalan način: “Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,8).

2. No, istodobno se ne može sakriti da te nade zasjenjuju tamni oblaci. Čovječanstvo započinje novo poglavlje svoje povijesti s još uvijek otvorenim ranama. Na mnogim je područjima izloženo kušnji žestokih i krvavih sukoba i bori se sa sve većim poteškoćama u održavanju solidarnosti među ljudima različitih kultura i civilizacija koji zajedno žive i rade na istome području. Svi znamo kako je teško pomiriti razlike među stranama kada drevne mržnje i ozbiljni problemi koji stvaraju ozračje srdžbe i ogorčenja onemogućuju pronalaženje rješenja. No ništa manje opasna za budućnost mira nije ni nesposobnost da se razborito suoči s problemima koje postavlja nova društvena konfiguracija kao rezultat ubrzanih migracijskih procesa koji su stvorili sasvim nove prilike suživota različitih kultura i civilizacija.

3. Smatram stoga žurnim pozvati Kristove vjernike, i zajedno s njima sve ljude dobre volje, na razmišljanje o dijalogu među različitim uljudbama i predajama narodâ, pokazujući kako je u dijalogu neophodni put ka izgradnji pomirenog svijeta, sposobnog s vedrinom gledati u vlastitu budućnost. Riječ je o odlučujućem pitanju u pogledu traženja mira. Raduje me što je i Organizacija ujedinjenih naroda skrenula pozornost prema toj žurnoj potrebi proglasivši iduću 2001. godinu “Međunarodnom godinom dijaloga među civilizacijama”.
Ne mislim naravno da za pitanje poput ovoga postoje laka rješenja koja bi bila odmah primjenjiva. Već je dovoljno teško posvetiti se analizi tog stanja koje je izloženo stalnim promjenama tako da izmiče postojećim shemama. Uz to postoji i teškoća povezivanja načela i vrijednosti koje, premda su u teoriji pomirljive, mogu na praktičnoj razini očitovati napetosti koje će otežavati njihovu sintezu. Pored toga, na dubljoj razini, uvijek su prisutni i problemi etičnosti svakoga ljudskog bića prisiljenoga suočavati se s vlastitim sebeljubljem i ljudskim ograničenostima.
No upravo zbog toga uviđam koliko je korisno zajedničko promišljanje o toj problematici. U tu svrhu ograničit ću se na neka načela, osluškujući što Duh Božji govori Crkvama (usp. Otk 2,7) i cijelom ljudskom rodu u ovom odlučujućem trenutku njegove povijesti.

Čovjek i njegove različite kulture

4. Promatrajući sveukupno stanje današnjeg čovječanstvo ostajemo zadivljeni složenošću i raznolikošću ljudskih kultura. Svaka je različita po svom osobitom povijesnom razvoju i, kao rezultat toga, karakterističnim značajkama koje je u strukturalnom pogledu čine jedinstvenom, izvornom i organskom cjelinom. Kultura je oblik čovjekova izražavanja na njegovu putu kroz povijest, kako na pojedinačnoj tako i na društvenoj razini. Volja i razum čovjeka neprestano potiču da “njeguje prirodna dobra i vrijednosti” (1), povezujući u sve uzvišenije i sustavnije kulturalne sinteze temeljne spoznaje o svim vidicima života a posebno one koji obuhvaćaju društveni i politički život, sigurnost i gospodarski razvoj, i njeguju one životne vrijednosti i vidike, poglavito vjerske naravi, koji njegovu osobnom i društvenom životu omogućuju da se razvija na doista ljudski način (2).

5. Kulture su uvijek označene nekim stalnim i trajnim sastavnicama, ali i promjenjivim i nepostojanim značajkama. Kultura se već na prvi pogled razlikuje po svojim karakterističnim obilježjima koje svakoj kulturi daju njoj vlastito obličje kojem pripadaju najraznorodnije sastojnice. Kulture se najčešće razvijaju na određenim teritorijima, gdje se zemljopisne, povijesne i etničke značajke povezuju na jedinstven i neponovljiv način. Ta “jedincatost” svake kulture odražava se, manje ili više jasno, u osobama koje su njezini nositelji, u trajnoj dinamičnosti utjecaja koju ta kultura vrši na pojedince i prinosa koji oni, prema svojim sposobnostima i svom duhu, daju toj istoj kulturi. U svakom slučaju biti čovjek znači nužno postojati u određenoj kulturi. Svaka je osoba označena kulturom koju udiše u obitelji kao i u društvenim skupinama s kojima ulazi u odnos putem odgoja i najrazličitijih utjecaja okoline te putem samoga temeljnog odnosa prema području na kojem živi. U svemu tome ne postoji nikakav determinizam već trajna dijalektika snage uvjetovanosti pojedinca i dinamičnosti njegove slobode.

Čovjekov razvoj i kulturalna pripadnost

6. Prihvaćanje vlastite kulture kao strukturalne sastojnice osobnosti, osobito u početnoj životnoj dobi, opće je ljudsko iskustvo čija se važnost može teško precijeniti. Bez te ukorijenjenosti u određeno “tlo” sama bi osoba već u svojoj najranjivijoj dobi bila izložena proturječnim pobudama koje bi naškodile njezinu mirnom i uravnoteženom razvoju. Upravo na temelju toga osnovnog odnosa prema vlastitim “korijenima” – na obiteljskoj, ali jednako tako i na teritorijalnoj, društvenoj i kulturalnoj razini – u osobama se razvija osjećaj za “domovinu”, a kultura teži, na većem ili manjem stupnju, poprimiti “nacionalno” obilježje. Sam je Sin Božji, postavši čovjekom, zajedno s ljudskom obitelji dobio i “domovinu”. On je zauvijek Isus iz Nazareta, Nazarećanin (usp. Mk 10,47; Lk 18,37; Iv 1,45; 19,19). To je prirodni proces u kojem sociološke i psihološke odrednice djeluju uzajamno, s učincima koji su u redovitim okolnostima pozitivni i izgrađujući. Domoljublje je zato vrijednost koju treba njegovati ali bez duhovne skučenosti, već tako da se ljubi čitavo čovječanstvo (3) i nastoji izbjegavati zastranjivanja koja se javljaju kada se osjećaj pripadnosti preobražava u uzvisivanje samoga sebe i odbacivanje različitosti te oblike nacionalizma, rasizma i ksenofobije.

7. Zato je važno s jedne strane znati cijeniti vrijednosti vlastite kulture, a s druge strane prepoznati da svaka kultura, kao tipično ljudska i povijesno uvjetovana stvarnost, nužno ima svoja ograničenja. Da bi se spriječilo da se osjećaj pripadnosti određenoj kulturi preobrazi u izoliranost, djelotvorno je sredstvo posvećivanje upoznavanju ostalih kultura s ozbiljnošću i bez negativnih predrasuda. Osim toga, pri strogoj i pozornoj analizi, kulture ispod svojih vanjskih očitovanja vrlo često pokazuju važne zajedničke sastojnice. To je vidljivo i u povijesnom slijedu kultura i civilizacija. Crkva, gledajući u Krista, koji je objavio čovjeka njemu samome (4), i crpeći iz iskustva svoje dvotisućljetne povijesti, uvjerena je “da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenljivo” (5). Taj se kontinuitet temelji na bitnim i sveopćim značajkama Božjeg nauma prema čovječanstvu.
Kulturalne različitosti treba stoga shvatiti unutar širokog obzora jedinstva ljudskog roda, prvotne povijesne i ontološke činjenice, u čijem je svjetlu moguće dokučiti duboko značenje samih različitosti. Doista, tek sveobuhvatna vizija kako odrednica jedinstva tako i različitosti omogućuje razumjeti i objasniti puninu istine o svakoj ljudskoj kulturi (6).

Različitost kultura i uzajamno poštivanje

8. Kulturalne različitosti su u prošlosti bile izvor nerazumijevanja među narodima i uzrok sukoba i ratova. I danas, nažalost, u različitim dijelovima svijeta sa sve većom zebnjom pratimo agresivne odnose jednih kultura spram drugih. Ta pojava, dugoročno gledano, može prerasti u opasne napetosti i sukobe i dodatno otežati prilike onim etničkim i kulturalnim manjinama koje žive u sredini u kojoj prevladava kulturalno različita većina sklona neprijateljskim i rasističkim razmišljanjima i vladanjima.
Zato je potrebno da svaki čovjek dobre volje propitkuje temeljne etičke smjernice kojima je označeno kulturalno iskustvo određene zajednice. Naime, kulture, kao i čovjek koji ih čini, prožete su “otajstvom bezakonja” koje je na djelu u ljudskoj povijesti (usp. 2 Sol 2,7) te i same trebaju pročišćenje i spasenje. Izvornost svake ljudske kulture, vrijednost ethosa na kojem počiva odnosno valjanost njezina moralnog nazora mogu se na određeni način mjeriti u odnosu na to koliko su primjereni čovjeku i promicanju ljudskog dostojanstva na svakoj razini i u svim okolnostima.

9. Zabrinjava radikaliziranje kulturalnih identiteta koji se opiru svakome korisnom vanjskom utjecaju, no ništa manje nije zabrinjavajuće ni ropsko prilagođivanje kultura, ili nekih njihovih ključnih vidika, kulturalnim modelima zapadnog svijeta. Istrgnuti iz svojih kršćanskih korijena ti su modeli često nadahnuti pogledima na život označenim sekularizmom i praktičnim bezboštvom te radikalnim oblicima individualizma. Riječ je o vrlo raširenoj pojavi, koju podupiru moćne kampanje mass-medija a koja ima za cilj propagirati životni stil, društvene i gospodarske programe i, na koncu, cjelokupnu viziju stvarnosti, koja iznutra nagriza različite kulturalne baštine i plemenite civilizacije. Kulturalni modeli Zapada djeluju privlačno i zavodljivo zbog svojih izvanrednih znanstvenih i tehničkih postignuća, no nažalost pokazuju i sve očitije nazadovanje zbog sve dubljeg ljudskoga, duhovnog i moralnog osiromašenja. Kultura iz koje ti modeli izviru označena je pogibeljnom težnjom da osigura čovjekovo dobro uklanjajući Boga, najviše dobro. No “stvorenje”, upozorava II. vatikanski koncil, “bez Stvoritelja iščezava” (7). Kultura koja nema uporište u Bogu gubi vlastiti duh i svoj put postajući kultura smrti. O tomu svjedoče tragični događaji 20. stoljeća. To danas pokazuju nihilistička stremljenja prisutna u istaknutim krugovima zapadnog svijeta.

Dijalog među kulturama

10. Pojedinac sazrijeva otvaranjem i prihvaćanjem drugoga i velikodušnim darivanjem samoga sebe. Tako i kulture, stvorene od ljudi i u službi ljudi, usavršuju se kroz dijalog i zajedništvo, na temelju izvornoga i temeljnog jedinstva ljudske obitelji koja je djelo ruku Boga koji “od jednoga sazda cijeli ljudski rod” (Dj 17,26).
U toj perspektivi dijalog među kulturama, što je i tema ove poruke za Svjetski dan mira, postaje nutarnji zahtjev same ljudske naravi i kulture. Taj dijalog štiti osebujnost kultura kao povijesnih i stvaralačkih izraza koji proizlaze iz izvornoga jedinstva ljudske obitelji i podupire uzajamno razumijevanje i zajedništvo među njima. Pojam zajedništva, koje ima svoj izvor u kršćanskoj objavi, a svoj najuzvišeniji izraz u Jednom i Trojedinom Bogu (usp. Iv 17,11.21), nikada ne označava beživotnu jednoličnost ili nasilnu homogenost ili asimilaciju, nego izražava stjecanje u jedno raznolikog mnoštva pa je zato znak bogatstva i zalog razvitka.
Dijalog vodi prepoznavanju bogatstva različitosti i otvaranju duha prema uzajamnom prihvaćanju, u cilju istinske suradnje koja odgovara prvotnom pozivu na jedinstvo čitavoga ljudskog roda. Kao takav, dijalog je povlašteno sredstvo za ostvarenje civilizacije ljubavi i mira, koju je moj časni prethodnik papa Pavao VI. pokazao kao ideal koji mora nadahnjivati kulturalni, društveni, politički i gospodarski život našega doba. Na početku trećeg tisućljeća žurno je potrebno ponovno predložiti put dijaloga svijetu izmučenom brojnim sukobima i nasiljem, svijetu koji je katkada obeshrabren i nesposoban vidjeti znakove nade i mira.

Mogućnosti i opasnosti globalne komunikacije

11. Dijalog među kulturama posebno je nužan danas zbog utjecaja novih tehnoloških komunikacija na živote pojedinaca i naroda. Živimo u dobu globalne komunikacije koja oblikuje društvo prema novim kulturalnim modelima koji su u manjoj ili većoj mjeri raskinuli s modelima iz prošlosti. Točna i svježa informacija, bar načelno, dostupna je svakome, u bilo kojem dijelu svijeta da se nalazio.
Slobodni opticaj slika i riječi na globalnoj razini mijenja ne samo političke i gospodarske odnose među narodima nego čak i samo shvaćanje svijeta. Ta pojava pruža do sada nezamislive mogućnosti no ima i određene negativne i opasne vidike. Činjenica da uski krug zemalja uživaju monopol nad “kulturalnim” industrijama i distribuira svoje proizvode sve većem broju ljudi u svakom kutku svijeta, može predstavljati snažni čimbenik uništenja kulturalnih različitosti. Ti proizvodi sa sobom donose i sustav vrijednosti i zato mogu dovesti do otuđenja i gubljenja kulturalnog identiteta kod onih koji ih primaju.

Izazov selilaštva

12. Način i kultura dijaloga osobito su važni u odnosu na složeni problem selilaštva, koje predstavlja važnu društvenu pojavu našega doba. Kretanje velikog broja ljudi s jednoga dijela planeta na drugi često za one koji su u njega uključeni predstavlja dramatičnu ljudsku odiseju i sa sobom donosi miješanje različitih tradicija i običaja sa znatnim posljedicama kako na zemlje iz kojih ljudi odlaze tako i na one u kojima se naseljavaju. Način na koji zemlje prihvaćaju selioce i sposobnost selilaca da se prilagode novoj sredini također predstavljaju pokazatelje kvalitete dijaloga među različitim kulturama.
Što se tiče problematike kulturalne integracije, o kojoj se danas mnogo govori, nije lako do u pojedinosti razraditi strukture i propise koji će, na uravnotežen i pravičan način, jamčiti prava i obveze kako onih koji selioce primaju tako i samih selilaca. Povijesno gledano, do migracija je dolazilo na najrazličitije načine i s različitim posljedicama. Mnoge su se civilizacije razvile i obogatile upravo zahvaljujući migracijama. U drugim slučajevima, mjesno pučanstvo i doseljenici nastavili su živjeti kulturalno odvojeni no pokazali su sposobnost suživota, poštujući jedni druge i prihvaćajući odnosno tolerirajući različite običaje. Nažalost postoje prilike u kojima se poteškoće susreta različitih kultura nikada nisu riješile te su napetosti postale uzrokom povremenih sukoba.

13. Za rješenje tako složenog pitanja ne postoje “čarobne” riječi, no ipak je nužno prepoznati neka temeljna etička načela koja će poslužiti kao uporište. Prije svega je nužno podsjetiti na načelo prema kojem se sa seliocima treba ophoditi s poštivanjem koje se duguje dostojanstvu svake ljudske osobe. Tom se načelu mora prikloniti i dužna skrb za opće dobro kad je riječ o kontroli priliva selilaca. Izazov se dakle sastoji u povezivanju nužnosti prihvaćanja svakoga ljudskog bića, osobito ako je u potrebi, s vrednovanjem neophodnih uvjeta za dostojanstven i miran suživot mjesnog pučanstva i pridošlica. Kulturalni običaji koje selioci nose sa sobom morali bi se poštivati i prihvatiti osim ako nisu u suprotnosti sa sveopćim etičkim vrijednostima, upisanim u prirodni zakon, i temeljnim ljudskim pravima.

Poštivanje kultura i “kulturalnog profila” teritorija

14. Mnogo je teže odrediti do kojeg stupnja treba priznati pravnu valjanost posebnih kulturalnih izraza koji se ne uklapaju tako lako u običaje većine građana. Rješenje toga pitanja, u ozračju istinske otvorenosti, vezano je uz stvarno vrednovanje zajedničkog dobra u određenom povijesnom trenutku i u danim teritorijalnim i društvenim prilikama. Mnogo ovisi o tomu u kojoj mjeri ljudi određene kulture, ne podliježući ravnodušnosti spram vrijednosti, znaju povezati važnost identiteta sa spremnošću za dijalog.
S druge strane, kao što sam već ranije spomenuo, ne smije se podcijeniti važnost koju ima karakteristična kultura za uravnoteženi rast, osobito u najosjetljivijoj životnoj dobi, onih koji joj pripadaju od rođenja. U tome bi pogledu pohvalni smjerokaz predstavljalo jamčenje određene “kulturalne ravnoteže” na svakom području, u skladu s kulturom koja je prethodno označila njegov razvoj. Ta bi ravnoteža, također u otvorenosti prema manjinama i poštivanju njihovih temeljnih prava, omogućila trajnu opstojnost i razvoj određene “kulturalne fizionomije”, odnosno one temeljne baštine jezika, tradicije i vrijednosti koje su neraskidivo vezane uz povijest i identitet naroda.

15. Očito da se taj zahtjev za “ravnotežom” u odnosu na “kulturalnu fizionomiju” nekog područja ne može zadovoljiti isključivo zakonskim mjerama, budući da bi se one pokazale nedjelotvornima na polju ethosa naroda. One bi također neizbježno stremile promjenama kada bi neka kultura izgubila sposobnost da nadahnjuje narod ili područje, postajući tek baština koja bi se čuvala u muzejima ili umjetničkim i književnim djelima.
Doista, sve dok je neka kultura doista živa nema straha da će nestati. Istodobno nijedan je zakon ne može održati na životu kada je već mrtva u srcima ljudi. U dijalogu među kulturama ne može se nekoga spriječiti da drugome predlaže vrijednosti u koje vjeruje, sve dok to čini uz poštivanje slobode i savjesti osoba. “Istina se ne nameće drukčije nego snagom same istine koja u isti čas i blago i snažno ulazi u dušu” (8).

Prepoznavanje zajedničkih vrijednosti

16. Dijalog među kulturama, povlašteno sredstvo za izgradnju civilizacije ljubavi, počiva na svijesti da postoje vrijednosti koje su zajedničke svim kulturama, jer imaju svoje uporište u naravi osobe. Te vrijednosti odražavaju najizvornije i najizrazitije značajke čovječanstva. Odbacujući ideološke predrasude i sebične interese nužno je njegovati u dušama svijest o tim vrijednostima, da bi nastalo ono sveopće kulturalno “tlo” koje omogućuje plodni razvoj konstruktivnog dijaloga. I različite religije mogu i moraju dati odlučujući prinos u tome pogledu. Vlastita iskustva susretâ s predstavnicima ostalih religija – tu želim posebno podsjetiti na susrete u Asizu 1986. godine i na Trgu Svetog Petra godine 1999. – učvrstila su me u uvjerenju da uzajamno otvaranje među sljedbenicima različitih religija može uvelike poslužiti miru i zajedničkom dobru čovječanstva.

Vrijednost solidarnosti

17. U odnosu na rastuće nejednakosti u svijetu, prva vrijednost koju treba sve snažnije posvješćivati jest svakako solidarnost. Društvo ovisi o temeljnom odnosu koji ljudi međusobno uspostavljaju u sve širim krugovima – od obitelji do ostalih posrednih društvenih skupina, sve do građanskog društva u cijelosti i državne zajednice. Države sa svoje strane nemaju drugoga izbora nego uspostaviti međusobne odnose. Trenutno stanje planetarne međuovisnosti pomaže bolje uočiti zajedničku sudbinu cijele ljudske obitelji i poticati sve ozbiljne osobe da sve više cijene krepost solidarnosti.
U tome pogledu nužno je također istaknuti da je sve veća međuovisnost omogućila rasvijetliti brojne nejednakosti, poput jaza između bogatih i siromašnih zemalja; društvene neravnoteže, prisutne u svakome društvu, između onih koji žive u izobilju i onih koji su povrijeđeni u svome dostojanstvu jer nemaju ni nužna sredstva za život; degradacije ljudi i okoliša prouzročenih neodgovornim korištenjem prirodnih resursa. Te društvene nejednakosti i neravnoteže na određenim su mjestima poprimili takve razmjere da su najsiromašnije zemlje stigle do stupnja nezaustavljivog propadanja.
Zbog svega toga u središtu izvorne kulture solidarnosti jest promicanje pravde. Nije riječ samo o tome da se onomu koji je u potrebi dadne suvišak, već da se pomogne “čitavim narodima da uđu u krug ekonomskog i ljudskog razvitka iz kojega su sada isključeni ili su u njemu otjerani na rub. To će biti moguće ne samo posegnuvši za viškovima što ih naš svijet proizvodi u izobilju nego, u prvom redu, mijenjajući stilove života, modele proizvodnje i potrošnje, ustaljene strukture moći koje danas vladaju društvom” (9).

Vrijednost mira

18. Kultura solidarnosti tijesno je povezana uz vrijednost mira, prvotnog cilja svakoga društva i nacionalnoga i međunarodnog suživota. Na putu boljeg razumijevanja među narodima preostaju još brojni izazovi s kojima se svijet mora suočiti: ti izazovi sve stavljaju pred neodgodive odluke. Zabrinjavajući rast naoružanja, zajedno sa zaustavljenim napretkom u dogovorima o neširenju nuklearnog oružja, vode pogibelji da dođe porasta i širenja kulture natjecateljstva i sukobljavanja, u koju nisu uključene samo države već i neinstitucionalna tijela, poput paravojnih skupina i terorističkih organizacija.
Svijet se još uvijek suočava s posljedicama prošlih i sadašnjih ratova kao i tragedijama koje su prouzročile mine i strašna kemijska i biološka oružja. Što tek reći o stalnoj opasnosti od izbijanja sukoba među narodima, građanskim ratovima u nekim državama i raširenom nasilju pred kojima su međunarodne organizacije i vlade država gotovo nemoćne? Pred tim prijetnjama svatko mora osjetiti moralnu obvezu poduzeti konkretne i pravodobne korake u promicanju mira i razumijevanja među narodima.

Vrijednost života

19. Izvorni dijalog među kulturama, uz osjećaje uzajamnog poštivanja, mora njegovati i živi osjećaj za samu vrijednost života. Ljudski se život ne smije promatrati kao predmet kojim se smije raspolagati prema vlastitom nahođenju već kao najsvetija i nepovrediva stvarnosti. Ne može biti mira sve dok to temeljno dobro nije zaštićeno. Ne može se istodobno prizivati mir i prezirati život. Naše doba poznaje svijetle primjere velikodušnosti i posvećivanja u službi života ali također žalosne prizore stotina milijuna žena okrutno i ravnodušno predanih bolnoj i brutalnoj sudbini. Riječ je o tragičnoj spirali smrti koja uključuje ubojstva, samoubojstva, pobačaje, eutanazije kao i sakaćenja, tjelesne i psihičke torture, oblike nepravedne prisile, samovoljna utamničenja, nepotrebno pribjegavanje smrtnoj kazni, progonstva, ropstvo, prostituciju, trgovinu ženama i djecom. Tom popisu treba pridodati neodgovorne prakse genetskog inženjeringa, poput kloniranja i korištenja ljudskih zametaka za istraživanje, koje se žele opravdati neutemeljenim pozivanjem na pravo slobode, kulturalni napredak i promicanje ljudskog razvoja. Kada su tim okrutnostima izloženi najslabiji i nezaštićeni članovi društva, tada je i sama ideja ljudske obitelji, koja se temelji na vrijednostima osobe, povjerenja i uzajamnog poštivanja i pomoći, opasno povrijeđena. Civilizacija koja se temelji na ljubavi i miru mora se suprotstaviti tim eksperimentima nedostojnim čovjeka.

Vrijednost odgoja

20. Da bi se izgradila civilizacija ljubavi, dijalog među kulturama mora nastojati prevladati svaku etnocentričnu samodostatnost i omogućiti da pozornost prema vlastitom identitetu bude vezana uz razumijevanje drugoga i poštivanje različitosti. U tome je pogledu temeljan odgovorni odgoj. Odgoj mora pojedincima prenositi svijest o vlastitim korijenima i pružiti uporišta koja im omogućuju definirati vlastito mjesto u svijetu. Istodobno mora nastojati poučavati u poštivanju ostalih kultura. Treba dići pogled iznad vlastitog iskustva i prihvatiti razlike, otkrivajući bogatstvo povijesti drugih i njihovih vrijednosti.
Upoznavanje drugih kultura, uz primjereni kritički osjećaj i u sklopu postojanog etičkog nazora, vodi većoj svijesti o vrijednostima i granicama vlastite kulture i, istodobno, otkriva da postoji zajednička baština cijeloga ljudskog roda. Upravo zahvaljujući tom širenju obzora odgoj ima osobitu zadaću u izgradnji svijeta u kojem će vladati mir i jedinstvo. On može pomoći u potvrđivanju onoga cjelovitog humanizma, otvorenog etičkoj vjerskoj dimenziji, u kojem će se cijeniti važnost razumijevanja i poštivanja kultura i njihovih duhovnih vrijednosti.

Praštanje i pomirenje

21. U tijeku Velikog jubileja, dvije tisuće godina od Isusova rođenja, Crkva je doživjela snažno iskustvo zahtjevnog poziva na pomirenje. Taj je poziv značajan također u sklopu složenog pitanja dijaloga među kulturama. Dijalog je naime često težak jer ga opterećuje breme tragičnih nasljeđa ratova, sukoba, nasilja i mržnji, koji nastavljaju živjeti u sjećanju narodâ. Da bi se prevladalo barijere nekomunikacije potrebno je krenuti putom praštanja i pomirenja. Mnogi ljudi, u ime nekoga tobožnjeg realizma, smatraju taj put utopijskim i naivnim. S kršćanskoga gledišta, naprotiv, to je jedini put koji vodi miru.
Vjernikove oči promatraju sliku Raspetoga. Malo prije no što će umrijeti Isus je rekao: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine” (Lk 23,34). Razbojnik raspet s njegove desne strane, čuvši te riječi umirućega Otkupitelja, otvara se milosti obraćenja, prihvaća Evanđelje praštanja i prima obećanje o vječnome blaženstvu. Kristov nam primjer jamči da je doista moguće ukloniti mnoge prepreke koje onemogućavaju komunikaciju i dijalog među ljudima. Pogled na Raspetog ispunja nas pouzdanjem da pomirenje i praštanje mogu postati uobičajena praksa svakodnevnog života i svake kulture i, stoga, stvarna mogućnost za izgradnju mira i budućnosti čovječanstva.
Podsjećajući na znakovito jubilejsko iskustvo pročišćenja spomena, želim kršćanima uputiti posebni poziv da postanu svjedoci i misionari praštanja i pomirenja. Na taj će način, putem djelatnog zazivanja Boga mira, požurivati ostvarenje divnoga Izaijina proroštva, koje se može primijeniti na sve narode na zemlji: “U onaj će dan ići cesta od Egipta do Asirije. Asirci će dolaziti u Egipat, a Egipćani u Asiriju. Egipat i Asirija služit će Jahvi. U onaj će dan Izrael, treći s Egiptom i Asirijom, biti blagoslovljen usred zemlje. Jahve nad Vojskama blagoslovit će ga: #!Nek je blagoslovljen, reći će, moj narod egipatski, djelo mojih ruku Asirija i baština moja Izrael.#!” (Iz 19,23-25).

Poziv mladeži

22. Želim zaključiti ovu Poruku mira posebnim pozivom vama mladeži cijeloga svijeta, budućnosti čovječanstva i živo kamenje za izgradnju civilizacije ljubavi. U srcu čuvam sjećanje na susrete dirljive i pune nade koje smo imali u tijeku nedavnoga Svjetskog dana mladeži u Rimu. Vaše je sudjelovanje u njemu bilo radosno, iskreno i obećavajuće. U vašoj sam energiji, životnosti i ljubavi prema Kristu vidio vedriju i čovječniju budućnost svijeta.
Osjećajući vas blizu sebe, ćutio sam u sebi duboku zahvalnost Gospodinu koji mi je dao milost da – kroz raznobojni mozaik vaših različitih jezika, kultura, običaja i mentaliteta – u duhu motrim čudo univerzalnosti Crkve, njezina katolištva, njezina jedinstva. Po vama sam vidio čudesno slaganje različitosti u jedinstvo iste vjere, iste nade, iste ljubavi. Bio je to najrječitiji izraz zadivljujuće stvarnosti Crkve, Kristova znaka i oruđa spasenja svijeta i jedinstva ljudskog roda (10). Evanđelje vas poziva da ponovno izgradite ono početno jedinstvo ljudske obitelji, koje ima svoj izvor u Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom.
Predraga mladeži svih jezika i kultura, pred vama stoji uzvišena i zahtjevna zadaća da, u poštivanju svih, budete muškarci i žene sposobni za solidarnost, mir i ljubav prema životu. Budite tvorci novoga čovječanstva, u kojem će braća i sestre, članovi jedne jedine obitelji, moći konačno živjeti u miru.

Iz Vatikana, 8. prosinca 2000.

(1) DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 53.
(2) Usp. IVAN PAVAO II., Govor pred Ujedinjenim narodima, 15. listopada 1995.
(3) Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 75.
(4) Usp., isto, 22.
(5) Isto, 10.
(6) Usp. IVAN PAVAO II., Govor pred UNESO-om, 2. lipnja 1980., 6.
(7) Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 36.
(8) DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija Dignitatis humanae, 1.
(9) IVAN PAVAO II., Enciklika Centesimus annus, 58.
(10) Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 1.