Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. u Pazinu, u župnoj crkvi sv. Nikole. Na proslavi mise dijamantnog jubileja koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, porečki i pulski biskup Ivan Štironja te više svećenika iz Porečkog dekanata i iz drugih dijelova biskupije. Mons. Zgrablić je, isto kao i na svečarevoj 50. obljetnici svećeništva, i ovom prigodom izrekao homiliju.

Na početku homilije, nakon čestitki i zahvale svečaru na pozivu, propovjednik se osvrnuo na poznati zapis sv. Pavla iz dnevnog svetopisamskog zapisa, iz Poslanice Timoteju, „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak”. „Uvjeren sam“, nastavio je propovjednik, „da i preč. Marijan Kancijanić s ponosom može danas za sebe ponoviti ove iste Pavlove Riječi ‘Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova!’”

O životnom putu i pastoralnim službama preč. Kancijanića

„Ova sveta misa naša je zajednička slava i ‘Hvala Bogu!’ za svećenički plodni i duhovno bogati život preč. Marijana Kancijanića“, rekao je mons. Zgrablić te je prisutnima približio životni put svečara.

„Naš dijamantni misnik, preč. Marijan Kancijanić, rođen je 19. veljače 1937. u selu Peljaki, u župi Tinjan. Drugo je dijete u brojnoj obitelji od osmero djece, od kojih su još petorica živi. Među živima je i časna sestra milosrdnica Magdalena, a među pokojnima i brat Viktor, žrtva bezbožne ideologije. Već kao malo dijete Marijan je zbog siromaštva koje je bilo rašireno u središnjoj Istri mora napustiti svoga oca i majku, obitelj, rodno selo i otići živjeti k rodbini u selo Zgrablići na Pazinskom Polju. Odgajala ga posebno teta Kata koja nije imala djece. Kao dijete od šest godina dobro se sjeća velike tragedije koja je zadesila selo Zgrablići kad su u listopadu 1943. godine Nijemci ubili sve muškarce koje su zatekli u selu i spalili sve kuće u selu. Nakon završetka četverogodišnje škole u Zabrežanima, poratne 1949. godine, preč. Marijan odlazi u sjemenište u Pazinu. Jedan je od osamdeset i tri sjemeništaraca prvog razreda sjemeništa od kojih su tridesetorica postali svećenici. Maturirao je u Pazinu 1957. godine. Nakon toga odlazi dvije godine u vojsku u Valjevo i Svetozarevo. Po povratku iz vojske nastavlja u Pazinskom sjemeništu studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen u pazinskoj crkvi sv. Nikole na današnji dan pred 60 godina, 29. lipnja 1963. Kao mladomisniku povjerena mu je župa Lindar gdje ostaje na službi pet godina.

Iz Lindara odlazi u Sovinjak gdje pastoralno djeluje četiri godine. Željan znanja teologije i vještina prenošenja vjere, za vrijeme službe u Sovinjaku, povremeno odlazi u Zagreb i nastavlja studij teologije. Iz Sovinjaka odlazi na sedmogodišnju službu sužupnika u Pazinu. U Pazinu sam osobno, pripremajući se za krizmu, susreo preč. Kancijanića kao mog revnog i požrtvovnog vjeroučitelja. Već u to vrijeme svećenika – katehete koji se služio vještinama komunikacije i naprednim tehničkim pomagalima u katehizaciji. Nakon službe u Pazinu biskup mons. Nežić povjerava mu župe Stari Pazin i Sv. Lucija gdje ostaje slijedećih pet godina. Potom odlazi za župnika u Buzet i Črnicu gdje ostaje dvanaest godina. Iz Buzeta odlazi na osmogodišnju službu župnika u Marčanu, Loboriku Kavran Godine 2004. imenovan je župnikom u Kašteliru i Labincima gdje ostaje do umirovljenja 2020. godine. Sada živi u Svećeničkom domu „Betanija” u Puli”.

Propovjednik je u nastavku spomenuo i druge službe koje je slavljenik obnašao tijekom svog dugog svećeničkog djelovanja. „Preč. Kancijanić bio je prvi zatvorski kapelan u pulskome zatvoru nakon

demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća u Republici Hrvatskoj. Od 2004. godine kanonik je Pulskoga stolnog kaptola. Od 2004. do 2011. godine bio je generalni vikar Porečke i Pulske biskupije. Preč. Kancijanić tijekom svoje službe obnašao je mnoge druge službe. Između ostalog bio je član Vijeća za duhovna zvanja i ministrante, Katehetskog vijeća, Svećeničkog vijeća, Zbora savjetnika, bio je predsjednik Školskog odbora u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji, predavao je vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, bio inicijator i promotor permanentnog obrazovanja klera…”

Svećenik velike revnosti i požrtvovnosti, uzor i poticaj na djelatnu ljubav prema Crkvi i Domovini

„Posebno želim istaknuti veliku revnosti i požrtvovnost preč. Kancijanića koji je puno truda i ljubavi uložio za katehizaciju djece i ministranata, do te mjere da je u jednom periodu života od iscrpljenosti narušio svoje zdravlje. Bio je na uslugu ljudima u potpunosti. U svojoj svećeničkoj revnosti, primjerice, nikada nije zakasnio niti na jednu službu ili obvezu!“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Dragi preč. Marijane“, obratio se potom mons. Zgrablić svečaru, „hvala Vama i Bogu na Vašem svećeničkom životu i radu. Bili ste nama sjemeništarcima, bogoslovima i svećenicima uzor i poticaj na djelatnu ljubav prema Crkvi i Domovini, a svojim župljanima vrelo mnogih milosti i blagoslova Božjega. Usudio bih se reći da je u Vaš život, dragi Slavljeniče, utjelovljeno ovo današnje evanđelje koje govori o susretu i dijalogu Isusa i njegovih učenika u Cezareji Filipovoji. Kroz svjedočanstvo Vašeg života jasnije možemo razumjeti i vrednovati poruku današnje Riječi Božje i svjedočanstvo Vašeg života”.

Propovjednik je u nastavku tumačio naviješteno evanđelje, „Da bismo mogli bolje razumjeti poruku i ljepotu današnjeg Evanđelja potrebno je uočiti njegovu zemljopisnu podlogu. Evanđelist Matej navodi kako se Isus sa svojim učenicima nalazi u pokrajini nazvanoj Cezareja Filipova koja se prostire u podnožju brda Hermona. Jedna od stijena ovog brda bila je posvećena grčkom bogu Panu i ninfama. Bog Pan je u grčkoj mitologiji bog polja, šuma, pastira i spolnog razvrata. Onoga koji je boga Pana izazivao ili ometao kažnjavao je jakom bukom izazivajući kod ljudi veliki strah, paniku. Od ovog mitološkog božanstva dolazi i riječ ‘panika’. Tu su po njihovom vjerovanju živjele i nimfe. Nimfe su također grčka mitološka bića, mlade djevojke, u kojima se nastanila priroda sile i koje su, zahvaljujući tome, mogle dugo živjeti, oko sto tisuća godina. Nimfe su bile ljubavnice mnogih grčkih bogova. K tome, na vrhu jedne litice brda Hermona kralj Herod dao je sagraditi hram čast Augusta Cezara. Filip, sin kralja Heroda, nazvao je ovu pokrajinu po Cezaru Augustu, Cezareja. Kasnije je pokrajina prozvana Cezareja Filipova. Za Židove, vjerne jedinome Bogu Abrahama, Izaka i Jakova, Bogu saveza, častiti idola Pana, nimfe i čovjeka kao što je to rimski Cezar, bilo je sotonsko djelo. Zato su i ovaj kult bogu Panu, Cezaru, nimfama, shvaćali kao kraljevstvo Sotone,

pakao. Vjerovali su kako će se prije ili kasnije ova paklena stijena zatresti te zajedno sa svetogrdnim hramom boga Pana i Cezara urušiti u ponor koji će ga zauvijek progutati. Na ovom zastrašujućem, poganskom mjestu, odvija se razgovor između Isusa, Sina Boga živoga i Šimuna Petra i drugih Isusovih učenika. Isus ovdje po Petrovoj vjeroispovijesti otkriva svoji identitet, svoju bit. On je Krist, Sin Boga živoga. Isus Petru i učenicima govori o jednoj drugoj stijeni na kojem će On sagraditi drugačiji hram od onog na litici brda Hermona, hram svoga uskrslog Tijela koji je njegova Crkva. Nikakva paklena sila neće moći nadvladati ovaj Isusov hram. Petar je, zbog svoje vjere, postavljen za nadglednika i čuvara ovog Hrama. Isus Petru daje ključeve da može svezivati i razvezivati, to jest s autoritetom dobivenim od Isusa voditi, poučavati i posvećivati Crkvu. Zahvaljujući Petrovoj vjeroispovijesti njegova vjera postala je čvrsta stijena” istine na kojoj svatko može graditi kuća života koju nikakve sile, zemaljske ni paklene, ne mogu razoriti. Crkvu Kristovu ne mogu razrušiti idoli, nikakvo zlo, Sotona pa ni smrt, jer Krist u njoj živi i djeluje.“

Mons. Zgrablić je u nastavku aktualizirao poruku evanđelja te je stavio u korelaciju sa životom i djelovanjem preč. Kancijanića. „Nije li i naš slavljenik većinu svoga svećeničkog života proveo u Cezareji Filipovoj u kojoj se čast iskazivalo prirodnim silama i od ljudi na silu htjelo bezuspješno stvoriti mitološka bića i nimfe kao što je to često i danas? Nije li njegov neumorni pastoralni rad

bilo vjerodostojno ispovijedanje i svjedočanstvo Petrove vjere o Isusu: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’? Nije li njegovo svećeničko služenje bilo neumorno sijanje Riječi Božje koje u sebi sadrži Kraljevstvo nebesko kojeg ni vrata paklena ne mogu nadvladati? Nije li njegova služba bila podjela trajnog Božjega milosrđa u sakramentu pomirenja u kojem se u ponor urušavala paklena

razorna sila grijeha i smrti? Nije li njegovo slavljenje euharistije nudilo ‘anđeosku hranu’, kruh života vječnoga, svima koji su htjeli uzimati s ovog stola života Tijela i Krvi Kristove? Nije li podjela i slavljenje svih sakramenata koje je dijelio doprinosilo životnoj školi svetosti kako bi se u njoj otkrivalo bogatstvo nježnosti Božje ljubavi? Nije li njegov svakodnevna osobna i zajednička molitva bila snaga mnogima u teškim iskušenjima života kao i u zahvalama u svim primljenim milostima?“, naglasio je propovjednik.

„To je danas razlog našeg zahvaljivanja. Zahvaljujemo Bogu na svećeničkom pozivu preč. Marijana Kancijanića, na svim milostima kojima je pratio njegov svećenički život i službu i time obogatio Crkvu i mnogima doprinio vječnom neprolaznom dobru. Hvala i preč. Marijanu što je ‘dobar boj bio i vjeru sačuvao’”.

„Neka bude blagoslovljen Bog koji je krijepio našeg slavljenika tijekom šezdeset godina njegove svećeničke službe. Neka dobri Bog vijencem pravednosti jednom u vječnosti, u društvu sv. Petra i Pavla i svih svetih, nagradi našeg dijamantnog misnika, a sada mu podari mir i radost zbog vijenca pravednosti kojim će mu jednom uzvratiti Gospodin, pravedni sudac“, zaključio je nadbiskup.

Katedralni zbor je prije završnih zahvala i blagoslova intonirao himan „Tebe Boga hvalimo“.

Na dar misnica sa simbolima bl. Miroslava Bulešića

Čestitku je svečaru izrekao i kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, „u ime našeg biskupa mons. Ivana Štironje, svih svećenika Porečke i Pulske biskupije te mu poželio, „da nastavite dalje sa svojim djelovanjem koliko budete mogli, a nadasve svojom molitvom za sve nas, da mognemo i mi, poput vas, prolaziti ovom zemljom čineći dobro, jednostavno, skromno i uzorno, kao dobri i sveti svećenici. Budite uvijek blagoslovljeni gdje god bili i djelovali“, rekao je kancelar te je svečaru uručio misnicu sa simbolima bl. Miroslava Bulešića.

Svečarove završne zahvale

Svečar je u prvom redu zahvalio „dragom Bogu za to euharistijsko slavlje i Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj za njezin zagovor.“ Zahvalio je nadlaje katedralnom župniku vlč. Mladenu Pranjiću i župnom vikaru Bošku Čatlaku „za organizaciju i ostvarivanje ovoga slavlja sa svim suradnicima i suradnicama koje su doprinijele ovom slavlju“.

„Posebna hvala nadbiskupu mons. Milanu i našemu ordinariju mons. Ivanu za njihovo sudjelovanje. Moja je želja da se okupimo ovom prilikom oko Isusa Dobrog Pastira i svjedočimo da  mi slijedimo njega najboljeg Učitelja po uzoru svetih apostola Petra i Pavla. Sveti Petre i Pavle molite za nas!“, zaključio je preč Kancijanić.

Slavljenik će svoj dijamantni jubilej proslaviti u svojoj rodnoj župi, u Tinjanu, na blagdan župnih zaštitnika, sv. Šimuna i Jude Tadeja ap., 28. listopada.