„Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova“

Draga braćo i sestre

1.»Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.«[1] Tim nas riječima uvodi Ulazna pjesma u sv. Misu na nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega. Doista, tu je sažet sav uskrsni navještaj, njegov sadržaj i njegova poruka, poruka za nas Kristove vjernike, ali i poruka za svakog čovjeka i za cijeli svijet: »Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.« U to čvrsto vjerujemo, to ispovijedamo, to naviještamo. »Uskrsnuće Kristovo je predmet vjere ukoliko je ono transcendentni zahvat samoga Boga u stvoreno i u povijest. U njemu, tri božanske Osobe djeluju zajedno očitujući istodobno svoju vlastitu izvornost. Ono se zbilo po moći Oca koji je Krista, svoga Sina ”uskrisio” i tako na savršen način njegovo čovještvo – s njegovim tijelom – uveo u Trojstvo.«[2]

»Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka« (Iv 20, 1) Marija Magdalena, puna ljubavi ali i puna tuge zbog svega što se bilo dogodilo s Isusom, dolazi na Isusov grob da miomirisnom pomašću pomaže njegovo mrtvo tijelo »i opazi da je kamen s groba dignut« (Iv 20, 1). »Otrči stoga« – veli Evanđelje – »i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio« pa ih izvještava da Gospodina nema u grobu, da njegovo tijelo nije tamo: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše« (Iv 20, 2). Ona je prva vjesnica toga čudesnog Događaja, prva koja se susrela s praznim grobom. Na tu vijest »uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob« (Iv 20, 3). I jedan i drugi ustanovljuju također da je grob prazan, da u njemu nema Gospodinova tijela, vide da povoji u koje je bilo umotano Isusovo tijelo leže te da ubrus koji bijaše na njegovoj glavi, nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu (usp. Iv 20, 4-7). »Prazan grob bitni je znak za sve. Kad su ga otkrili, bio je učenicima prvi korak k spoznaji činjenice uskrsnuća«[3]. Ta će spoznaja kasnije biti utvrđivana ukazanjima Uskrsloga Isusa te sve ono »što se zbilo onih vazmenih dana obvezuje svakog apostola – i na sasvim osobit način Petra – u izgradnji novoga doba koje je započelo na uskrsno jutro. Kao svjedoci Uskrsloga oni ostaju kameni-temeljci njegove Crkve«[4].

2. Sv. Petar u Djelima Apostolskim o toj divnoj novosti, jedinstvenoj u povijesti čovječanstva, u povijesti svega svijeta, jasno i javno svjedoči: »Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih« (Dj 10, 39-41). Na tomu njihovu svjedočanstvu, na svjedočanstvu konkretnih ljudi, prije svega Petra i Dvanaestorice, zasnivala se vjera prve zajednice Kristovih vjernika, zasnivala se vjera Kristovih vjernika svih vremena, zasniva se i vjera svih nas, njegovih vjernika, danas. To iskustvo susreta s uskrslim Kristom Gospodinom nuka da ga se navijesti i da ga se posvjedoči svemu svijetu i svakom čovjeku. Jer, to je navještaj Događaja nad događajima, Događaja kojim je zaista započela izgradnja novoga doba protkana novim odnosima Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom, čovjeka s drugim čovjekom i sa svim stvorenjem. Apostol Petar će istaknuti: »On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha« (Dj 10, 42-43). I upravo to »propovijedati narodu i svjedočiti« da je uskrsli Isus onaj kojega je Bog postavio sucem živih i mrtvih, a što je Petar shvatio kao nalog sebi i onima koji su bili svjedocima Isusova djelovanja, njegove smrti i njegova uskrsnuća, upravo to i baš to odnosi se i na svakog od nas danas. Mi, doduše, nismo, kao oni, s Isusom zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih, ali mi doista s njime jedemo i pijemo svaki put kad slavimo Svetu Euharistiju, kad ga tu, kao uskrsloga, primamo sakramentalno prisutna pod prilikama kruha i vina. Tu ga susrećemo, tu se s njime sjedinjujemo i tako sjedinjeni, pronalazimo onu unutarnju snagu koja nas nuka i šalje da ga propovijedamo i da svjedočimo za njega, za njega koji je bio raspet, umro i pokopan, ali i uskrsnuo, koji je živ i »živ živcat opet vlada«[5].

3. Vođeni takvom vjerom, živom vjerom u Krista Isusa uskrsloga koja se rađa iz susreta s njime, Bogom živim, ojačani takvom njegovom prisutnošću s nama, u nama i za nas, svatko je od nas koji se smatramo Kristovim učenicima i koji to po sakramentu Krštenja doista i jesmo, njegov svjedok i navjestitelj u svijetu u kojemu živimo i radimo. I ne samo navjestitelj i svjedok, nego i izgraditelji novog doba koje je započelo u uskrsno jutro. Obrisi toga novog doba možda nam nisu uvijek posve razvidni, možda ih zamagljuje štošta od onoga što nas uznemiruje, što nas možda i ogorčuje, štošta od onoga što nas čini nezadovoljnima jer često vidimo i osjećamo da u našem životu i djelovanju kao i u životima onih koji su nam blizu nemir prevladava nad mirom, nepravda nad pravdom, bol nad srećom i tuga nad radošću, pa čak i tama smrti nad svjetlom života… No, na sva ta pitanja i sva ta naša stanja jasnoću konačnih i istinski pravih odgovora daje jedino i samo svjetlo uskrsnoga jutra tj. vjera da je Isus Krist doista uskrsnuo, da je on pobijedio zlo i smrt, nepravdu i tamu, da on živi u našim srcima te da jedino i samo on nosi naš život u krilo božanskog života[6]. Obasjani svjetlom takve uskrsne vjere, potrebno je da se svatko od nas trajno utvrđuje u uvjerenju da je njemu sve ono dobro i plemenito što smo učinili i što svakoga dana činimo u svojoj svakodnevnici, pa kako god to u ljudskim očima često izgledalo malenim, neznatnim i skrivenim, važno i dragocjeno i da on, »Krist, koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina i kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, snagom svojega Duha već djeluje u srcima ljudi tako što ne samo pobuđuje želju za budućim vijekom nego samim time i nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje one plemenite želje kojima se ljudska obitelj trudi učiniti svoj vlastiti život čovječnijim te tom cilju podvrgnuti svu zemlju«[7]. Zato je doista vrlo potrebno da svi mi Kristovi vjernici uvijek iznova uviđamo tu osobitu narav svjetla vjere, koju kao nadnaravni dar primamo od Boga, svjetlo, naime, koje nam predstavlja putokaz na našem životnom putu i posjeduje ono jedinstveno obilježje, koje je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život. Kad se njezin plamen ugasi, onda, na koncu, i sva ostala svjetla gube na svojoj snazi[8]. Jer, zaista: »Samo svjetlom vjere i razmatranjem Božje riječi može čovjek uvijek i posvuda razaznavati Boga u kojem ”živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17, 28), u svakom događaju tragati za njegovom voljom, uočavati Krista u svim ljudima, bili oni bliski ili tuđinci, te ispravno suditi o pravome značenju i vrijednosti vremenitih stvari u njima samima i u odnosu prema čovjekovu cilju«[9]. U toj vjeri želimo živjeti, u toj vjeri želimo za Isusa Krista svjedočiti i naviještati ga svojim suvremenicima, u toj vjeri želimo dati svoj osobni doprinos izgradnji novog doba koje je započelo u uskrsno jutro, u toj vjeri želimo jednog dana i umrijeti!

Draga braćo i sestre, svi koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, svi dragi djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, na osobit pak način, poštovani i dragi branitelji te hrvatski vojnici koji ste u mirovnim misijama po svijetu:

svima Vama želim upravo tom našom uskrsnom, kršćanskom, svetom vjerom prosvjetljen, vođen i ispunjen život!

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

✠ Msgr. Jure Bogdan,

Vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj

[1]Rimski misal, Zagreb, 1996), Vazam, Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjega, Ulazna pjesma, str. 230.

[2]Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 648.

[3]KKC, br. 640.

[4]KKC, br. 642.

[5]Posljednica na Vazam, na nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega.

[6]Usp. KKC, br. 655.

[7]II. Vatikanski koncil, Gaudium et spes, br. 38.

[8]Usp. Papa Franjo, Enciklika Lumen fidei – Svjetlo vjere, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014, br. 4.

[9]II. Vatikanski sabor, Apostolicam actuositatem, br. 4.