Svečanu misu u Ninu predslavio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Uz don Luku, koji je četiri godine misionar u Ekvadoru, što je njegova prva misija, suslavio je ninski župnik Jerko Vuleta, predstojnik Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije. Župnikova je želja bila da misionar Pranjić tijekom svoga boravka u Hrvatskoj vjernicima u Zadarskoj nadbiskupiji predstavi svoje misijsko iskustvo.

„Drago mi je da sam u starom, drevnom, hrvatskom kraljevskom gradu Ninu. Gledajući ninsku crkvu Svetoga Križa iz 9. stoljeća i svu starinu u Ninu, sjetim se svoje biskupije u Ekvadoru gdje je najstarija crkva koja postoji na području cijele biskupije iz 1963. godine“, rekao je don Luka, čija je biskupija San Jacinto smještena u tropskom dijelu Ekvadora.

„Ekvador nisu samo Ande i Quito, glavni grad Ekvadora, na 3 tisuće metara nadmorske visine. Nego je to i amazonski dio prašume i dio pacifičke obale. Ja sam u dijelu pacifičke obale gdje je čista tropska klima, temperatura je 30 stupnjeva tijekom cijele godine, uz izmjenu šest mjeseci velikih kiša i šest mjeseci velikih suša. Uvijek nam je vruće“, rekao je don Luka.

Kao misionar djeluje u Župi sv. Ivana Krstitelja i sv. Majke Terezije u gradu Milagru.

U svjetlu naviještenog Evanđelja o vrstama tla na koja pada Božja riječ, don Luka je rekao da su svećenici u misijama „poslanici nebeskoga sijača iz Evanđelja“.

„Iznenadio sam se Božjem djelovanju u srcima ljudi kojima sam poslan. Njihova srca su dobra zemlja, rahla zemlja. Srca su im rahla, jer to su srca malenih, prezrenih, poniženih, poniznih, siromaha. To ih je učinilo prijemčivima za Božju riječ, za to sjeme. Rod u misijama ne treba čekati dugo. Možemo ga vidjeti odmah. Nekad se čini da je mnogo veći napor žeti, nego sijati. Bog obilno blagoslivlja naše ljudske napore, nastojanja nas misionara oko širenja Božje riječi“, poručio je.

Biskupija u kojoj djeluje utemeljena je prije 15 godina. Nastala je odvajanjem od velike nadbiskupije Guayaquil, koji je najveći grad u Ekvadoru.

Biskupiju San Jacinto nastanjuje milijun katolika, a ima 40 svećenika. „Zamislimo prosjek broja povjerenih ljudi koji ide svakom svećeniku. Od tih 40 svećenika, u biskupiju su inkardinirana samo njih osmorica; 32 preostalih svećenika su iz biskupija drugih zemalja“, rekao je don Luka koji djeluje u španjolskom govornom području.

„Na pitanje gdje sam, kažem da sam u urbanoj džungli, u džungli na asfaltu. Neki misionari odlaze na nedostupna područja, među Indijance, idu u prašumu, džunglu. Ja sam kao misionar otišao u periferiju, u rubno područje, najsiromašnije područje jednog grada koji je malo manji od Zadra. To je područje nastalo ilegalnim naseljavanjem gdje su ljudi došli u potrazi za boljim životom, a bolji život nisu našli, nego žive u krajnjem siromaštvu. Nemaju zemlje koju bi obrađivali. Najčešće se snalaze nadničarenjem sitnim poslovima. Žene skuhaju 20 tanjura nečega, to prodaju na malenom stolu ispred svoje kuće i što zarade s time, od toga sutradan jedu. Cijelo područje je jako konfliktno, obilježeno velikim nasiljem, nesigurnošću, obračunima narko-bandi, drogom, prostitucijom. Ono što se u Brazilu zove favela, mi to zovem suburbio – predgrađe. Ja sam u jednom takvom predgrađu, periferiji“, rekao je misionar.

S don Lukinim dolaskom na to periferno mjesto u gradu Milagru, prije četiri godine ondje je osnovana župa. „Župa je osnovana mojim dolaskom. Broj katolika bio je malen, oko 40 ljudi. Ali, čim sam došao ja kao svećenik, ne ja kao ja – da je došao bilo koji svećenik, isto bi se dogodilo, župa je procvjetala. Zbog prisutnosti svećenika, zbog prisutnosti Crkve, ljudi su se odmah počeli vraćati, obraćati Bogu. Jer prisutnost svećenika, prisutnost Crkve znači prisutnost samoga Krista“, istaknuo je.

Prije negoli je župa osnovana, svećenik je dolazio jedanput mjesečno slaviti misu. „Mnogi ljudi ušli su u različite sekte. Nisu to učinili iz loše namjere ni iz bunta i mržnje prema Katoličkoj Crkvi, nego iz potrebe za kultom, iz potrebe za Bogom. Do crkve u centru trebalo je putovati. A na deset metara od mjesta gdje žive imali su neku ‚garaža-crkvu‘.

Na kanonskom području gdje je kasnije osnovana župa, djelovale su 154 protestantske sekte. Najprije je najveći i najzahtjevniji dio rada s ljudima bio vratiti tu braću i sestre u krilo Crkve.

Bogu hvala, uspjeli smo, zahvaljujući našim vjeroučiteljima koji su pravi misionari, koji idu od kuće do kuće, kucaju na vrata i pozivaju ljude, svjedoče im svojim životom Božju ljubav. Kako je to bitno! Nismo imali ništa, nismo imali zgrada, sve to izgradili smo zahvaljujući pomoći dobrih ljudi iz Hrvatske. Sad imamo pet dvorana i lijepi župni ured. Počeli smo s novim projektom, gradnjom pučke kuhinje za djecu i škole za samohrane majke u kojoj bi one mogle završiti tečaj šivanja, kuhanja i drugih vještina i na taj način kasnije privređivati“, najavio je don Luka, rekavši da je svatko na svoj način pomoćnik sijača iz Evanđelja.

„Sudjelujemo u širenju Božje riječi da rastu sjemena posijana u srca ljudi, pronoseći sjeme tamo gdje jesmo i gdje idemo. Zahvaljujemo svima koji duhovno i materijalno pomažu misije – jer tako sudjelujete u djelu Crkve, u najvažnijem djelu Crkve, a to je naviještanje Evanđelja svakom stvorenju. Sve drugo što Crkva čini manje je važno. Najvažnije je navijestiti Evanđelje – po tomu Crkva raste, po tomu Crkva jest Crkva – da se ne zatvori u sebe, Crkva koja izlazi, Crkva Pedesetnice, Crkva trgova i periferije.

Svaki Oče naš izmoljen za misije i misionare Otac nebeski sprema u svoju škrinju i iz te škrinje vadi blago svoje milosti koje izlijeva na misije. Svaki materijalni prilog od velike nam je pomoći. Ali posebno molitva. Jer mi misionari letimo na krilima vaše molitve“, poručio je don Luka, poželjevši da Bog sve blagoslovi i održi u svojoj ljubavi.

Nakon mise, vjernici su davali novčani prilog koji je darovan don Luki za njegovo misijsko djelovanje.