Uz tajnika Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Nikolu Klemena u koncelebraciji je bilo više svećenika. Ceremonijar slavlja bio je vlč. Ivica Raguž, rektor samostanske crkve.

Mons. Hranić, nakon uvodnog govora na temelju liturgijskih čitanja, obratio se slavljenicama. „Drage sestre zavjetovanice, Vi ste shvatile da smo mi ljudi, ako Bog nas tako i toliko ljubi, do kraja, samoprijegorno kako Krist Gospodin nas ljubi, da smo i mi pozvani ljubiti Isusa i druge ljude jednakom ljubavlju, koja je spremna na odustajanje od sebe, na žrtvu iz ljubavi – Boga radi. Iskustvo ljubavi i dotaknutosti Isusom Kristom čini Vas slobodnima od Vas samih, a za Isusa i za sve nas ostale, njegovu braću i sestre. Evanđelje dolazi do vrhunca u rečenici: ‘Ostanite u mojoj ljubavi.’ To će reći da ljubav sazrijeva upravo ondje gdje prestaje biti samo osjećaj i postaje vjernost i postojano, vjerno služenje“.

Dok će neki ljudi reći da su slobodni oni koji misle na sebe, oni koji uživaju u svome životu i onome što im život pruža te samodostatno i ravnodušno rade sve što žele, koji put čak i drugima usprkos, nadbiskup Hranić je naglasio kako to nije sloboda. „To je skriveno ropstvo, ropstvo koje nas još više porobljuje. Sloboda se ne sastoji u samodostatnosti, u zaboravu na druge ljude ili u ravnodušnosti prema drugima. Ona se ne nalazi u sefovima onih koji zgrću za sebe, niti u foteljama onih koji se lijeno izležavaju u nezalaganju i individualizmu te zaboravljaju na druge. Sloboda se – naprotiv – nalazi u ljubavi prema drugima, u slobodi od sebe – za druge, u solidarnosti s njima i s njihovim potrebama, ne vodeći se pritom nijednim drugim motivom osim velikodušnom ljubavlju, koja ne očekuje uzvrat, pa čak niti zahvalnost“.

„Ljubimo druge i za njih smo slobodni jer su Isusova i naša braća i sestre. I nudimo im u Božje ime svoju besplatnu ljubav, svoju službu, svoj život, svoju žrtvu za njih kao naš dar njima“, poručio je mons. Hranić, ističući kako su iskustvo te slobode iz ljubavi stjecale najprije u svojim obiteljima. „Plemenito i dobro srce, zdravo iskustvo stečeno u djetinjstvu i mladosti te dobrohotna ljubav za druge – ta vrsta formacije dobiva se ponajprije od roditelja i članova vlastite obitelji, u obiteljskome domu, a tek onda i u krugu župne i drugih crkvenih zajednica te vlastitih prijatelja, a zasigurno na nov osobit način u samostanskoj zajednici“.

Mons. Hranić progovorio je zatim o značenju redovničkih zavjeta: „U tom svjetlu i tri zavjeta, koje naše sestre danas doživotno i svečano prihvaćaju nisu tek odricanje ili bijeg od svijeta, nego izbor koji dolazi iz vjerničke kršćanske duše, iz svijesti da istinski život oblikuje logika slobodnog darivanja u ljubavi, logika Evanđelja, sestre sv. Križa će naglasiti, a to je to, logika križa. Redovnica nije osoba koja je nešto napustila, koja se nečega odriče, nego je osoba koja je Nekoga izabrala i koja ga izbližega slijedi“.

Kako je nadalje poručio nadbiskup, „svijet oko nas govori ‘ljubav se mjeri ispunjenjem vlastitih želja: uzmi što ti život pruža, uživaj, ne uskraćuj si ništa – život je ionako prekratak. Svijet oko nas nam govori: ‘Nitko nema pravo na moju slobodu. Ne daj se zarobiti!’ Danas mnogi mladi misle pa i čine tako: ‘Ma ne daj se zarobiti ni brakom, niti djecom. Imam pravo na ovo ili ono…’ A zavjet poslušnosti govori: ‘Istinska sloboda nije u samodostatnosti i samovolji, u čuvanju sebe, nego u sposobnosti darovati se u ljubavi, odreći se sebe, odustati od sebe i od svojih prava; slušati, čuti i poslušati jer je potreba vremena volja Božja, jer se u volji poglavarice krije Božja volja i za mene.’ Svijet oko nas nam govori: ‘Stekni što više, osiguraj se, moraš imati za ‘ne daj Bože’, sagradi kuću ne samo sebi, nego i djeci i unucima, kupi im auto i motor, učini sve da se ne muče.’ A zavjet siromaštva govori: ‘Moje bogatstvo ne mjeri se onim što imam, nego Onim komu pripadam.’ U svijetu koji čistoću često teško razumije ili ju smatra nečim preživjelim, zavjet čistoće svjedoči da ljudsko srce može ljubiti i pripadati nepodijeljeno: da ljubav nije zabava na više paluba istodobno, da ljubav nije raspršenost, nego da ona može biti cjelovit i potpun dar sebe samoga. To nije nijekanje života, nego izbor jednog posebnoga oblika ljubavi – istina, to ne mogu svi razumjeti. Zato Isus kaže: ‘Tko može shvatiti, neka shvati.’“

Svoju propovijed mons. Hranić zaključio je mislima: „Što je kršćanstvo? To je davanje, darivanje. Darivanje do kraja, iz ljubavi, u kojem se ne gleda na sebe, nego na dobrobit drugoga, u kojem sebe samoga velikodušno stavljam u drugi plan. Oni ‘drugi’ su u prvom planu. Ljubim ih jer su Isusova braća i sestre i sjedinjujem se s Isusom, posličujem, suobličavam njemu kako bi raslo njegovo kraljevstvo. Eto to je kršćanstvo. Draga braćo i sestre, ovo je kršćanstvo što čine danas ove dvije sestre: odustaju od sebe, sjedinjuju se s Isusom u njegovu potpunom darivanju, u darivanju do kraja.“

Na slavlju je, uz članove obitelji i rodbinu sestara, bila prisutna s. Beatrica Krstačić, hrvatska misionarka u Brazilu.

Zbor sestara i postulantica, pod ravnanjem s. Josipe Pavle Jakić i uz orguljsku pratnju , uzveličao je slavlje svojim pjevanjem.

Doživotni zavjeti su dani nakon duhovnih vježbi koje je vodio vlč. Anton Tamarut.