Dr. Branko Murić za „Živu zajednicu“: Bog ljubavi otkriva se u otajstvu Kristova križa
Dr. Branko Murić na TPT-u
Frankfurt na Majni (IKA)
Donosimo intervju s doc. dr. Brankom Murićem s Katedre fundamentalne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu objavljen u dvobroju „Žive zajednice“ za siječanj i veljaču.
Čovjek propituje svoju patnju
Živa zajednica: Kako Božju svemoć i ljubav danas promišljati iz zbiljnosti povijesne patnje?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Prije svega treba kazati kako se niti Božja svemoć niti Božja ljubav ne mogu misliti statično i apstraktno, odvojeno od povijesne zbilje. Božju ljubav prepoznajemo iz povijesnih događanja, osobito iz objave u Isusu Kristu. Kada govorimo o Božjoj svemoći, mislim da je ne smijemo odvajati od te Božje ljubavi objavljene jednom zasvagda u osobi Isusa Krista. Čisto filozofijski pokušaji govora o svemoći, koji ne vode dovoljno računa o ovoj povijesnoj objaviteljskoj dimenziji Božje ljubavi, više su doveli do pomutnje, pa i optužbi na račun Boga, negoli do opravdanja Božje moći. O tome nas neprestano podučava i sama Božja riječ te Božju apsolutnost i transcendentnost ne možemo misliti bez Njegove darovanosti i imanentnosti koja se očituje u intersubjektivnosti. Često u pomoć našoj nemoći da branimo Božju svemoć u pomoć prizivamo skolastiku, a osobito Tomu Akvinskoga. No često odviše sintetički tada činimo pogrešku misleći da o Bogu možemo govoriti samo afirmativno. Postoji i negativni put govora o Bogu i put eminencije, o kojima Toma govori. Nećemo ovdje ulaziti u te detalje, ali podsjetio bih na jednu lijepu rečenicu iz Tominog djela o Presevetom Trojstvu, gdje ustvrđuje: „Bog se časti šutnjom, ne zato što ništa ne govorimo i ne istražujemo o njemu, nego zato što smo svjesni kako nismo uspjeli shvatiti ga”. Upravo šutnja najbolje približava našu spoznaju k Bogu koji se očituje u povijesti, osobito u povijesti ljudske patnje. To nam pokazuje cijela povijest spasenja. Čovjek je biće patnje, biće koje propituje svoju patnju. To ne znači da čovjek nije i biće koje se raduje. Upotrijebio bih jednu lijepu sliku gdje se patnja i radost isprepliću: žena rađa novi život, dijete se rađa u porođajnim bolima; taj trenutak je ujedno za nju i radost i bol, strepnja i patnja, trpljenje na koje se žena priprema kroz svoje bivanje i postanje majkom; dijete koje se rađa predstavlja radost, a ta radost i dobro života opet se u trenutku samog rađanja i odvajanja od majke izražava bolju i patnjom djeteta koje, kao znak svoga vlastitog života i disanja, mora zaplakati; taj plač i bol, opet postaju radost jer se zna da je dijete živo i zdravo. Dakle, patnja je neodjeljiva od zemaljskog življenja baš kao što kaže i apostol Pavao „sva stvorenja zajedno uzdišu i sva se skupa nalaze u porođajnim mukama“ (Rim 8,22). Ali ono što razlikuje nas ljude i naše iskustvo patnje od drugih živih bića jest trpljenje. Možemo li patiti bez da postavljamo pitanja o uzroku patnje i bez da se pitamo o smislu patnje? Ima li smisla patiti? Nije li patnjom i bolju povrijeđeno naše do- stojanstvo? Ta pitanja postavlja jedino čovjek. Trpljenje je, stoga što ne možemo uvijek i na neki općeniti način dati univerzalni odgovor na njega, misterij za čovjeka. Čovjek kroz trpljenje otkriva svoju dubinu, ali i nadvisuje samoga sebe. Odatle se i rađa pitanje o Bogu: u najdubljim otajstvima svoga bića otkrivamo da smo taknuti Bogom, jedinim koji u krajnosti, kada nas i svi napuste i kada nam više nitko ne može pomoći – ni medicina, ni znanost, ni bližnji, pa ni molitva – u tišini trpljenja ostaje osloncem. Tu vidim i Božju svemoć i Božju ljubav: svemoć jer me u iskustvu trpljenja neprestano tjera mijenjati moje krute slike i predodžbe tko je Bog. On je meni uvijek blizak, uz mene je i kada padam i kada sam u kušnji, samo ako ga hoću upoznati i primiti k sebi; on je ljubav jer mi se u mojem trpljenju toliko približava, ostaje mi najbliži, jedini koji i u tišini i neodgovaranju daje odgovor koji nije pompozan, koji nije argument i dokaz, nego koji je tih i nježan, plah i gotovo neprimjetan, kako kaže Psalmist, poput lahora. To je smisao onog, kako ga nazivamo, posljednjeg sakramenta bolesničkog pomazanja: da bude znakom koji patnike otvara toj bliskosti Božje ljubavi i svemoći da u nemoći boli i patnje daje novost života i posljednjeg smisla. To je znala izraziti kršćanska umjetnost tolikim izričajima kroz povijest, to nam svjedoče toliki svjedoci, mučenici i patnici, Božji prijatelji kroz našu povijest, uporište u tome imamo u tolikim svecima koji su nam najmiliji. A odakle njima snaga da su tako živjeli? U tom najdubljem i najintimnijem susretu sa Bogom, u trenutcima patnje i trpljenja koje je za njih i njihov život postalo prosvjetljenje, zaokret, obraćenje, novo viđenje života. To je moguće primijetiti i u našim životima kada god otkrivamo taj nemir vjere koja je više traganje i terapija za drugoga nego da je smiraj i spokoj za mene samoga i moju dušu. Bog ljubavi u svojoj blizini i svemoći otkriva nam se u otajstvu Kristova križa.
Živa zajednica: Više ste puta istaknuli kako je Crkva rođena iz otajstva otkupljenja u Kristovu križu. Obvezuje li to Crkvu, a onda i sve njezine članove, da i sami neprestano traže susret s čovjekom na putu njegova trpljenja?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Upravo tako, rekao bih da je taj susret bezuvjetan za Crkvu. Ako se Crkva rađa iz probodenog boka Raspetoga, onda je ona znak toga trpljenja u svijetu. To je njen smisao i svrha i iz toga se rađa njen navještaj, njeno slavljenje, njeno iščekivanje i poslanje u ovome svijetu. Biti s patnicima i trpećima, veliki je izazov za današnju Crkvu. Crkva je poslana da vida rane (osobito one duhovne i moralne) ljudima, da se prigiba i sluša, koja ne računa i ne proračunava nego razlučuje kako pokazati i donijeti milosrđe Božje ljudima. Ovdje bih htio svratiti pažnju na to da kada govorimo o patnicima, onda nije riječ samo o onima koji se nalaze na rubovima našega društva i interesa, onima koji trebaju i traže materijalnu pomoć. Riječ je o patnicima koji se nalaze u središtu naših gradova, naših društava, naših obitelji, naših crkvenih zajednica i izvan njih. Često je riječ i o onima koji vape za duhovnom i moralnom utjehom, ali to ne znaju izraziti ili krivo izražavaju. U susretu s trpećima i patnicima potrebno je biti odlučan pomoći, biti strpljiv i ponizan, nekada je dovoljno samo slušati i jednostavno biti tu za drugoga, biti oslonac i davati povjerenje. Važnu stvar je kazao sveti Pavao VI. u svojem apostolskom nagovoru Evangelii nuntiandi: današnji čovjek ne treba učitelja, dakle onoga koji će nam govoriti što moramo činiti, ne treba teorije, današnji čovjek treba svjedoke koji će svojim životom donositi nadu drugima iz susreta sa izvorom života i radosti. Biti svjedocima onoga koji je vlastitom patnjom otvorio vrata Božjega milosrđa, Božje kreativne i stvarateljske ljubavi koja je iz patnje, smrti stvorila novi život, to je ona snaga koju su na kršćanima prepoznavali drugi, pa i oni koji su ih kroz povijesti progonili.
Zašto Bog dopušta da nedužni stradavaju i pate?
Živa zajednica: Živimo u vrijeme pandemije koronavirusa. Zapravo sada ne živimo u vremenu postkatastrofe već proživljavamo stvarno stanje postojanja zla na svijetu. Koja su to pitanja i odgovori koji konkretno danas dodiruju to područje?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Kada god se kroz povijest događala neka pandemija ili prirodna katastrofa ili, pak, kada je bilo riječ o ratovima i zlom koje je čovjek sam prouzročio svojim djelovanjem, tražilo se odgovore na pitanje odnosa između dobra i zla, između Boga i njegova stvorenja. I svako je razdoblje, svaka civilizacija i kultura, ako hoćemo i religija, tražila vlastite odgovore. Mi danas postavljamo iznova pitanja, ali jesmo li u stanju na njih odgovoriti? Tijekom prošle godine, moglo se čuti mnogo neadekvatnih odgovora, cjelokupno stanje duha smo mogli gotovo oslikano pronaći u izmišljenim likovima i situacijama epidemije kuge kako ju je u svom istoimenom romanu Kuga opisao Albert Camus. Rekao bih da u tom romanu imamo arhetipe, opisane modele i našeg današnjeg ophođenja s pandemijom koronavirusa. Živeći u vremenu krize i patnje, u nama se neizbježno javlja i pitanje o pravednosti Božjoj: zašto Bog dopušta da nedužni stradavaju i pate? Nije lako dati odgovor na to pitanje i ono je, čini se, uvijek otvoreno i nikada do kraja odgovoreno. Pitanje boli i trpljenja povezano je s pitanjem nedostatka dobra. Ono što najviše pogađa čovjeka jest nemogućnost sudjelovanja na dobru. To dobro mogu biti zdravlje, sloboda, pravednost i druga dobra, ali to mogu biti i ljubav, istina, nada. Ono što se moglo primijetiti jest da se na početku pandemije po- kušalo umanjiti značenje i širinu patnje koju će pandemija donijeti, a vjerojatno je tome razlog jer smo se u našoj zapadnoj civilizaciji naviknuli od sebe odstranjivati pitanja koja proizlaze iz patnje, pa i samu patnju nastojimo istisnuti na margine svakodnevnog interesa. Primjer je tome način kao se (ne)ophodimo prema smrti: sjetimo se kako su u još ne tako davna vremena skladatelji poput Mozarta skladali Requiem ili u kakvoj se doslovce svečanosti slavio obred sprovoda; ili kako je u našim krajevima još ne u tako davna vremena bio običaj bdjeti cijelu noć s rodbinom, bližnjima i prijateljima u kući zajedno s mrtvacem, pokojnikom, a ne ih smjestiti daleko, na kraj sela ili grada u mrtvačnicu. Danas smo smrt istisnuli kao temu koju nastojimo što lakše izbjeći. Šok koji je proizvela pandemija jest da se i umire u potpunoj usamljenosti, na respiratorima, da se ukapa bez oproštaja i sprovoda, u najlonskim vrećama, a negdje gdje je smrtnost bila prevelika i bez obilježja. Nameće se pitanje jesmo li i u kojoj mjeri u toj početnoj fazi šoka mogli bolje reagirati i pružiti potporu umirućima. U Italiji su, recimo, svećenici umirali jer su odlučili i po cijenu života biti uz oboljele i pružati im utjehu kroz prisutnost, kroz molitvu, kroz sakrament. Drugo pitanje koje se nameće, a izrekli su ga liječnici koji su se brinuli za teško bolesne i umiruće: što ćemo učiniti kada se naši kapaciteti u bolnicama popune, koga ćemo primati, a koga ne, po svojoj savjesti ne možemo vršiti nikakvu eugeniku. Nažalost, nisam primijetio da je netko od bioetičara i moralista o tome govorio, nisam primijetio da su oni koji su s oltara govorili o oduzetim pravima na okupljanje u crkvama, razmišljali o tome. Nažalost, ovih dana vidimo da unatoč cjepivu, broj teško bolesnih rapidno raste, pojavljuju se preporuke da se treba procjenjivati na licu mjesta o onima koji neće preživjeti i ne voditi ih u bolnice. To je pravo pitanje koje si moramo postaviti i koje pogađa srž našega problema kako se odnosimo prema drugima, jesmo li odgovorni i možemo li u našem kršćanskom življenju iz suodgovornosti spriječiti da se ne dogodi eugenika nemoćnih. Nažalost, prebrzo smo krenuli zaključivati da su svi zli, da je sve laž i da netko zao upravlja cijelom ovom pandemijom i želi uništiti Crkvu jer nam ne daje živjeti naše uobičajene crkvene živote. Pandemija nas je naučila koliko smo krhki kao bića, koliko smo ranjivi u svome znanju, koliko smo nemoćni pred golim okom neprimjetnim virusom koji ugrožava zdravlje, koji gotovo nasumce bira svoje žrtve. Kako ne bismo ničiji život ostavili ispražnjen i bez nade, zadaća je nas kršćana da je donosimo svima, ne uzmičući pred naporom bolne istine, ljubavi i dobra: naša je zadaća ne da pomognemo pobjeći od patnje ili da je dešifriramo i otkrivamo tko je zbog nje kriv, nego kroz patnju da tražimo smisao sjedinjenja s Kristom. Dok će za medicinu glavni cilj biti pronaći učinkovita cjepiva i lijekove protiv virusa, teologiji i Crkvi je zadaća pronaći cjepivo protiv beznađa i pružiti lijek milosrđa u duševnoj boli. Taj smisao duhovnog cjepiva i lijeka se, ponavljam, otkriva iz susreta sa živim Bogom i u susretu s patećima u šutnji s njima, u njihovu kriku, u blizini s njima, u vapaju s njima, u poticaju na zahvalu za sve dobro u životu, u otkrivanju da se kroz predanje i pouzdanje u Onoga tko jedini može s nama biti ondje gdje nitko drugi više ne može otkriva smisao života jer nas iz trenutka u trenutak vodi prema novosti života koju niti patnja niti bol niti smrt ne mogu dokinuti. Mi kršćani toga možemo i moramo biti svjedoci u ovom svijetu koji sam sebe pati i proizvodi vlastitu patnju. Pitanje o Božjem opravdanju, dakle, prije pred nas stavlja primarno jedno drugo pitanje: a gdje smo to mi bili u patnji drugih? Jesmo li bili blizu, jesmo li uspjeli prepoznati onoga koji je darivatelj života kroz ublažavanje i podnošenje patnje drugih? Biblijska predaja nas uči kako krik patnika izvire iz samog središta patnje – sjetimo se Joba, sjetimo se nekih Psalama, Tužaljki, proroka Jeremije ili sluge Patnika. Na kraju, Isus na vrhuncu svoje pasije ispušta krik patnika koji je, zapravo, u sebi pun povjerenja u Boga Oca. Biblijska vjera nas uči da postoji nada, da patnja i smrt nisu posljednje slovo našega života. Ali treba reći i ovo: budući da su patnja i trpljenje suprirodni ovozemaljskom životu, oni su neizbježni. Ne možemo u potpunosti ukloniti patnju, ali je možemo umanjiti onako kako smo rekli, novom pastoralnom osjetljivošću za patnju drugih, baš kako nas na to snažno potiče papa Franjo od prvog dana svoga pontifikata govoreći o Crkvi koja je milosrdna, koja je otvorena, koja je poljska bolnica za boli patnika, a osobito sada to čini i u svojoj posljednjoj enciklici Fratelli tutti.
Današnji čovjek trpi na različite načine
Živa zajednica: Kako razumjeti čovjekovu patnju zbog njegova nesudjelovanja u određenom dobru?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Današnji čovjek trpi na različite načine. To je često i tiha patnja usamljenosti i otuđenosti, napuštenosti i osjećaja pregaženosti. Današnji čovjek je zbog, kako to volim kazati, liturgije konzumerizma našeg kasnomodernog visokosekulariziranog društva, ispraznio samoga sebe stavivši i samoga sebe kao predmet u izlog na prodaju. Gradeći svijet i vrednote u svijetu daleko od istine, ljubavi i dobra, baš zbog toga što one bolno u središte stavljaju sav napor trpljenja zbog njih, bojim se da pomalo ispražnjavamo svoje duhovne kapacitete, a takvo stanje se izražava osobito kroz ravnodušje, indiferentizam. Odatle izviru i sva silna nepovjerenja u sustave i institucije, odatle se rađaju potrebe za lažnim vijestima i teorijama zavjere, jer uvijek se traže alternative pogonjene vlastitim poluistinama i vlastitim marketinškim interesima. Više nitko nikome ne vjeruje. To je taj glavni manjak dobra i istine, time se rađa i kaos u društvu i pomutnja dezorijentiranosti. Taj problem u današnjem svijetu prepoznaje papa Franjo pozivajući u svojoj posljednjoj enciklici Fratelli tutti da izgradimo svijet na evanđeoskim vrednotama koje će vratiti dostojan- stvo čovjeku kao djetetu Božjem naročito kroz brigu za ranjive i siromašne, napuštene i ostavljene na rubu egzistencije u ovome svijetu. Ne sjećam se da je ijedna druga socijalna enciklika prijašnjih papa pobudila toliki interes osobito ekonomista, da na temelji- ma evanđeoskih vrednota obnavljaju ekonomiju i društvo, čovječanstvo kako bi polazili od onog temeljnog saznanja o nama samima: da smo svi braća i sestre jer smo djeca Božja. U jednu ruku je to plod same pandemije zbog koje je, u sadašnjoj fazi njegova razvoja, jedan simpozij prerastao u pravi viralni hit i pokret koji sada nosi naslov Prema Franjinoj ekonomiji, a već okuplja oko sebe na tisuće mladih i afirmiranih stručnjaka (poput nobelovaca) iz cijeloga svijeta, više od 115 zemalja koji promišljaju kako konkretno obnavljati svijet nakon ove pandemije, polazeći od nove, zdravije ekonomije i pogleda na čovjeka. U drugu ruku, dokaz je to da mladi prepoznaju u papi Franji ne samo nekoga tko naučava, nego i svjedoka koji životom svjedoči ono što piše. To je jedan konkretni plod i rađajuća nada za koju se nadam da će se dalje razvijati i zaživjeti već u ovoj godini jer, kako i sam papa Franjo kaže, stvarnost je važnija od ideja!
Živa zajednica: Ljudsko trpljenje se ponajbolje oslikava kroz kristolikost trpljenja i nade koja iz toga proizlazi. Na koje je pritom uporišne točke važno uputiti?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Teologija 20. stoljeća, osobito kroz svoj pravac istraživanja teologije križa, na različite je načine osvjetljavala ovu temu. Pored toga, za mene je u ovom razdoblju iznova posebno snažan dojam ostavio sveti Ivan Pavao II. u svojem apostolskom pismu Spasonosno trpljenje – Salvifici doloris, kojega je napisao i sam proživljavajući patnju i trpeći u svome tijelu. Cjelokupna Božja objava, kaže Ivan Pavao II., pokazuje koji je smisao trpljenja: ono služi obraćenju i pozivu na pokoru kako bi se prepoznalo Božje milosrđe. No duboki smisao trpljenja otkriva se kroz ljubav koja se objavljuje u osobi Isusa Krista, a to je objava konačne Božje ljubavi za čovjeka i svijet, objava spasenjske ljubavi. S Kristom, naš pogled s vremenitoga značenja trpljenja premješta se na ono temeljno i konačno značenje: Bog daje svoga jedinorođenca da čovjek ne umre nego da ima život vječni. Za kršćanski pogled na život, čovjek umire kada gubi vječni život i zato se poslanje Sina sastoji u tome da pobjedi grijeh i njime izazvanu patnju i bol te da u konačnici pobjedi smrt. Zato se onda i poslanje Crkve treba temeljiti na tome. Ali kako to Isus čini? Apostol Petar, prenosi nam Luka u Djelima apostolskim, daje sažeto svjedočanstvo o poslanju Isusa iz Nazareta: „prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“ (Dj 10,38). „Čineći dobro drugima“ jest ono što nazivamo našom kristolikom egzistencijom jer se Isusovo poslanje naročito odnosilo na patnike i one koji su iziskivali pomoć. Dovoljno je sjetiti se osam blaženstava koja su okosnica Isusovog „programa“ koji je sav usmjeren prema ljudima koji iskušavaju različite vremenite patnje. Isus nas uči kako da budemo kristoliki u susretu s patnicima i u susretu s tuđom patnjom, kako da budemo kristoliki u ulaženju u vlastitu patnju i muku, kako da budemo kristoliki kada molimo u patnji i iz patnje drugoga. Možda je ovaj treći element malo nejasan pa ću ga kratko približiti. Nekako smo se odviše navikli našem „konvencionalnom“ načinu moljenja, a ispustili smo iz vida ono što nas sam Isus uči, kako moliti. Jezik molitve je ispunjen strašću za Boga i patnjom od Boga. Molitva je dramatičan krik i vapaj, izraz znanja o onome što nedostaje, ona je nemoćno umuknuli krik stvorenja koje u tom kriku ne sili Boga na ja-ti-povjerljivost, ne projicira Boga kroz idejne ili mitološke predodžbe. Krik nije puki znak ljubavi ili nedostatak ljubavi, nego je on zastrašujući simptom nemoći i nemogućnosti da se više ljubi; upravo takav krik nalazimo u Svetom pismu, takav krik nalazimo u tolikim glasovima nedužnih žrtava i poraženih tijekom povijesti čovječanstva. Takav tihi krik odjekivao je svijetom 2020.-tom godinom! Takav molitveni izričaj na poseban način, i to je paradoksno, izražava Božju blizinu s nama i našu bliskost s Bogom! Tu više nema predodžbe niti lijepe ideje, tu preostaje, u toj ispražnjenosti krika, jedino vrijeme i prostor Božjega biti tu s nama, onoga koji je prisutan u svojoj događajnosti s nama. Upravo nas takvoj molitvi uči Isus, najprije kada u Lk 11,1-13 daje poduku kako moliti Boga za Boga, zatim na svome križu kada izgovara vapaje psalma koji u Božjoj napuštenosti pokazuju prepuštenost Očevoj blizini.
Zemaljski hod Crkve jest onaj s patnicima, s najmanjima, obespravljenima…
Živa zajednica: Ispravno shvaćena ljudska patnja pojedinca dovodi do Boga, ali i do drugih ljudi, poglavito onih koji i sami pate. Ne oslikava li se to ponajbolje u slici dobrog Samarijanca, koji je imao sućuti za čovjeka u potrebi?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Kristolikost svjedočanstva prvih učenika dovela je do jasnoće koje je to trajno poslanje Crkve, a Matej ga je u svome evanđelju smjestio kao posljednji Isusov navještaj, dramatičan i konačan, onaj o posljednjem sudu (Mt 25,31-46): zemaljski hod Crkve jest onaj s patnicima, s najmanjima, obespravljenima, rubnima, napuštenima, onima koji su bolesni i potrebiti. U tu se sliku uklapa i toliko poznata prispodoba o dobrome Samarijancu. Kolika je aktualnost ove Isusove parabole koju nam Luka donosi u svome evanđelju danas za naše ophođenje jednih prema drugima, govori i činjenica da joj papa Franjo u svojoj posljednjoj enciklici Fratelli tutti posvećuje cijelo drugo poglavlje. Poistovjećivati se s dobrim Samarijancem naša je temeljna opcija kako bismo iznova izgradili ovaj svijet koji nam zadaje bol. Pred tolikom bolju i tolikim ranama to nam je jedini put izlaska jer više nećemo gledati vlastite interese i stavljati ih na prvo mjesto, oslobađat ćemo se od ravnodušnosti pred patnjom drugih, štoviše ovdje dobivamo primjer kako patnje drugih postaju naša briga. Time dobivamo mogućnost ne graditi više društvo puno isključivosti, nego društvo koje će znati pridići paloga čovjeka i uključiti ga ponovno u zajedničko dobro. Za papu Franju ovo nije neki apstraktni nauk, nego nas poziva da promatramo ovu parabolu kao stvarni poziv da otkrijemo stvarnu bit ljudskoga bića: stvoreni smo za puninu koja se ostvaruje jedino ljubavlju. U ovoj enciklici papa Franjo nas poziva da ovaj naš sadašnji povijesni trenutak krize, patnje, neizvijesnosti, pandemije prigrlimo kao izazov da započnemo zajedno stvarati jedan bolji svijet temeljen na načelima koja proizlaze iz Radosne vijesti, produbljujući i zaživljujući načela solidarnosti i supsidijarnosti kako u Crkvi tako i u civilnim društvima.
Živa zajednica: Na kraju – koju biste poruku uputili na početku ove godine u vremenu još uvijek prisutne pandemije, koja je ostavila i još uvijek ostavlja ožiljke na tijelu i duši brojih ljudi u svijetu i u domovini?
Doc. dr. sc. Branko Murić: Susret s patnjom na našem zemaljskom putu je neizbježan. Biti ravnodušan prema boli i patnji drugih nije opcija koja nas čini sigurnijima, zaštićenijima, zdravijima. Patnja nije uzaludna, ona omogućava da prodremo u dubine vlastitog bića, da iz patnje izlazimo kao bolji ljudi. Patnju ne možemo izbrisati, ali je možemo ublažavati ukoliko ćemo činiti ono što nas je Krist naučio: prolazeći ovim svijetom čineći dobro svima. Naša neizbježna zadaća je ta kristopraksija koja s ljubavlju pristupa čovjeku patniku, koja nam omogućava da sudjelujemo u patnji drugih bivajući blagom i strpljivom prisutnošću, vidljivom brigom za rane i patnje drugoga. Jedino tako i sami postajemo znakom Božje blizine jedni drugima, odražavamo u svojem životu s drugima kristolikost na svome licu. Zahvaćeni Radosnom vijesti mi smo glasnici u ovome svijetu da postoji nada koja živi i s kojom živimo, da je ona život koji prigrljuje vlastitu i tuđu patnju jer u njoj otkriva mogućnosti i otajstva Božje spasonosne blizine i ljubavi za nas. Biti tu jedni za druge u tuđoj boli i patnji, trpjeti zajedno s drugima, brinuti se i vidati rane koje proizlaze iz ovoga svijeta, jedini je put oporavka, ozdravljenja i izgradnje svijeta koji će nakon ove pandemije morati krenuti drugačijim putem. Želim nam svima da u novoj godini, u koju smo možda ušli više s tjeskobom nego s radošću, budemo ustrajni i strpljivi donositelji utjehe, nade i smisla onima koji trpe i pate, da iz pustinjskog tla sadašnje patnje iznikne klica radosti i novosti života.
Podijeli članak
