Dr. Domazet: Crkva i njezina dosljednost poslanja

U predavanju je usmjerio pozornost na ono što se u sadašnjoj situaciji može prepoznati kao nalog što ga Bog daje Crkvi na izvršenje. Polazeći od toga da generalni naslov TPT-a sadrži sintagmu u svijetu krizâ, (podrazumijeva dakle više kriza), u prvom dijelu izlaganja pod naslovom – Crkva u vremenima krizâ – analizirao je neke vidovi krize zapadne civilizacije s kojima se Crkva i kršćani danas susreću. Govorio je također o Crkvi koja je u krizi svoga temeljnoga smisla/poslanja, te krizi praktične vjere (ortopraksije).

Dr. Domazet rekao je da se svaka kriza treba susresti na vlastitom terenu. „Ne možemo stoga zaobići ni znakove krize u Crkvi. Ona je ozbiljnija i složenija negoli se to često želi priznati. Crkva je u krizi kao i suvremeni ljudi, ima svoje specifične krize koje utječu na gubitak njezine vjerodostojnosti, a time i na posredovanje vjere budućim naraštajima. Crkva je u krizi svoga temeljnog smisla/poslanja i zato današnji papa poziva na ‘pastoralno obraćenje’ u misijskom ključu. Papa Franjo govori o praktičnom relativizmu, koji je opasniji za Crkvu od onog doktrinarnog, kao kušnji s kojom se suočavaju pastoralni djelatnici. On je, mogli bismo kazati, posljedica nevjerodostojnog življenja po istinama vlastite vjere. Mi se ne suočavamo u dovoljnoj mjeri s našim propustima, nevjerodostojnostima, nedosljednostima, grijesima u praksi, grijesima protiv ljubavi. Ne mogu se zatvarati oči pred činjenicom koja se rijetko spominje, a to je duhovna zapuštenost Crkve. Tu bi se moglo otvoriti bolno pitanje o razlozima egzodusa iskrenih duhovnih tražitelja iz naše Crkve u posljednjih 20-ak godina. Stječe se dojam da je Crkva često zainteresiranija za političke i povijesne negoli teološke i duhovne teme“, rekao je dr. Domazet.

Istaknuo je da je kriza terapijsko sredstvo/blagoslov za promjenu mišljenja i vrijednosti (obraćenje/promjena smjera), jer nas stavlja pred neophodnost traženja istine o motivima vlastitog djelovanja te nas suočava s osobnim i kolektivnim negativnostima.

U središnjem dijelu izlaganja koji obuhvaća donekle i drugi dio generalnoga naslova TPT-a o ljudskoj patnji, pod naslovom – Čovječanstvo je ranjivo i potrebno otkupljenja – poslanje i zadaća Crkve vidi se u svjetlu teološke istine da je čovjek biće koje je potrebno otkupljenja. Kategorija otkupljenja označava osobno, društveno-političko i globalno spasenje. Crkva je sakrament spasenja/otkupljenja ne samo za katolike i kršćane nego i za sav svijet. Na tragu ekleziologije pape Franje ona je „Crkva izlaska“ koja ide kao „poljska bolnica“ na sve periferije ranjenoga čovječanstva i ljudske egzistencije.

U trećem i zaključnom dijelu izlaganja – Kriza je prilika za što? – promišljao je poslanje Crkve i kršćana u posebnim pastoralnim prilikama u kojima su pozvani na vjerodostojno svjedočenje i služenje u pluralnom društvu.

Dr. Domazet istaknuo je da ljudi danas s pravom očekuju da Crkva ne izmiče ondje gdje bi trebala biti vidljiva bilo da se čuje jasno njezin glas, bilo da ponizno, kao majka i učiteljica, bude slušajuća Crkva.

Zaključio je da je pred Crkvom zadaća da iz krizâ, iz nevolje učini krepost, to jest da posvjedoči kako je moguće sačuvati radost i nadu u siromaštvu i odricanju, u bolestima i nevoljama te da poniženje, patnje, križeve i poraze učini sredstvom/znakom otkupljenja. A to znači, drugim riječima, da čovjek vjernik, prema Isusovu primjeru, može nositi patnju na Isusov način jer nije svaka ljudska patnja kršćanska patnja.

Upozorio je da se mnogi crkveni ljudi ne snalaze u današnjem svijetu. „Svijet je težak, zato u strahu za sebe, za svoj identitet, crkveni ljudi boje se ‘ploviti’ u prijetećem svijetu i izgrađuju Crkvu kao utvrdu, geto, elitističku skupinu, pa zaboravljaju da je Crkva ‘lakša’ kada je na moru, kada plovi na pučini, kada se otvorila u slobodi i sigurnosti kormilara Isusa i vjetrovima i nevoljama života. Ili, kako je to papa Franjo rekao u jednoj homiliji: ‘Veslajte, budite jaki, i kad je protivan vjetar!’“, kazao je dr. Domazet. Zaključio je da Crkvi i kršćanima treba više otvorenosti, a manje straha za sebe; više radosti zbog nađena puta i darovana smisla, a manje gorčine i prezira zato što drugi nisu na našem putu. Treba nam više osjetljivosti za razlike, za druge ljude, za unesrećene, patnike, prognane, marginalizirane, a manje sterilnog pesimizma i lamentacije nad svijetom. Potrebno je više evanđeoskog duha.