U predavanju je predstavio peto poglavlje enciklike „Najbolja politika“ stavivši se u kožu prosječnog hrvatskog građanina, pogotovo političara koji će taj tekst čitati.

Mi toliko raspravljamo što je to opće dobro. Naravno da je opće dobro različito u Hrvatskoj i u Zambiji. Papa Franjo postavlja kao opće dobro ono koje bi trebalo biti zajedničko svima. Bratstvo, zajedništvo, ljubav. Shvatio sam da ova enciklika ima namjeru biti škola koju će valjda neki građanin, a možda i političar, pročitati, prokomentirao je prof. Grbac.

Papa o politici piše na provokativan način, njemu je politika služiteljica višim ciljevima. Socijalno bratstvo i dijalog su optimum. Jedan od stupova infrastrukture je politika. On i kada govori o sasvim konkretnim pitanjima, npr. o politici koja se brine da svatko može raditi, ta ima za cilj omogućiti čovjeku da osigura sredstva za život kako bi ih mogao podijeliti s drugima. Dakle kod pape Franje nema ‘ja’. Postoji ‘ja’ i ‘onaj drugi’, moj bližnji. Ono što je novitet kada se radi o govoru o politici iz usta jednoga pape, je da su jasno istaknuti temelji negativnosti. Papa polazi od uvjerenja kako je dobra politika nužni, nezaobilazni temelj za sve one oblike ljudskog suživota koji omogućuju pravedni razvoj ljudskog društva. Kroz cijelo poglavlje prioritet imaju oni najslabiji, siromašni. Kvalitetni život danas se ne ostvaruje. Krivnja leži u populizmu i liberalizmu. Njihov teški grijeh je što stvaraju podjele jer ne pridonose ostvarenju općeg dobra. Dobar dio enciklike je ispravljanje krivog tumačenja pojma ‘narod’. U stvarnosti koja se zove ‘narod’ spada osjećaj zajedničkog identiteta, zajednički ciljevi, zajednička kultura, zajednički projekti i zajednički osjećaji. Sve te dimenzije padaju u drugi plan kada počinju cvjetati gore navedeni ‘izmi’. Rastakanje pojma narod je korijen slabe, loše politike. Posljedice su korištenje ideologije ili kulture radi vlastitog političkog probitka, svođenje politike samo na materijalnu dobit, onemogućavanje dinamičnog napretka naroda sve do uzurpacije institucija zakonitosti. To je grijeh struktura, o čemu smo govorili kod nas. Papa za definiciju onoga što bi narod trebao predstavljati jednom političaru upotrebljava iste termine koje upotrebljava kada govori o Kraljevstvu nebeskom. I jedan i drugi su infrastruktura istinskog ljudskog života i suživota. On čak i kategoriju ljubavi koja je ključna u cijeloj enciklici shvaća kao institucionalnu podlogu kvalitetnog života. Politika im daje zakonsku pravnu zaštitu. Ali sukus je ljubav. Bez empatije koju politika pruža u različitim oblicima ljudskoga postojanja samo politika postaje suhoparna borba za stvaranje vlastite karijere. Ako je ljubav, prema Papinim riječima, eminentna socijalna kategorija, ona ne smije zaobići politiku. Papa uporno u djelovanje istinske politike umeće termin ljubav, istaknuo je dr. Grbac.

Iza svake politike i strukture stoji čovjek i u njemu je problem. Zato je ova enciklika škola. On je odgovoran što živimo u svijetu gdje manjina ima moć, a većina je obespravljena. Svi naši napori u odgoju i obrazovanju, očuvanju ljudskog života, razvijanju kvalitetnih ljudskih odnosa imaju jedan vrhunski cilj – postići razinu da samo društvo počne sprječavati nepravde i zlouporabe svake vrste. Papa usvaja tezu da je temeljni zadatak dobre politike razvijati u narodu društvene kreposti, da u narodu postaju spontani civilizirani načini ponašanja, odmak od zlouporaba, da ne moraju biti zakonom propisani pod prijetnjom sankcija, da postoje u svijestima ljudi kao nešto spontano, a ne silom nametnuto. To je zadatak politike. Utopija je razmišljati da se to događa automatski. Potreban je dugotrajni odgojni proces koji se ne uči samo u školama, nego djelovanjem politike koja stremi etičkom odgoju stanovništva, pojasnio je dr. Grbac.

Istaknuo je da Papa odbacuje kao neosnovanu i štetnu dogmu neoliberalnog slobodnog tržišta. I ono bi trebalo težiti većoj solidarizaciji u društvu. Premda ima različite ciljeve od politike, slobodno tržište nije nepogrešiva dogma što je pokazala i ova pandemija.

Nama se nameće misao ako u tome svijetu valja probuditi osjećaj bratstva među ljudima, onda je nezaobilazna tema da tu mora postojati neki autoritet. Kada se nešto događa spontano? To je autoritet koji bi mogao imati ovlast ograničavanja moći koju u rukama drži manjina čovječanstva. Papa je uvjeren da je koncentracija moći i financija u rukama manjine temeljni razlog loše politike. Takav autoritet ne bi trebao imati moć smanjiti, promijeniti ili ograničiti suverenost svake države. I tu Papa smatra nužnim radikalnije promjene u Organizaciji ujedinjenih naroda. Nije jasno zašto u Vijeću sigurnosti sjede samo neke odabrane nacije, rekao je u predavanju dr. Grbac.