„Ako bismo htjeli što bolje shvatiti važnost enciklike ‘Fratelli tutti’, od velike pomoći može biti njezino smještanje ponajprije u širi horizont razumijevanja cjelokupnog pontifikata pape Franje. No, time bismo mogli tek započeti jedno veliko istraživanje koje bi trebalo obuhvatiti i poznavanje njegovog teološkog ‘podrijetla’, kao provincijala Družbe Isusove u Argentini, zatim njegovog djelovanja kao nadbiskupa u Buenos Airesu, posebice kao tajnika Pete Opće konferencije biskupa Latinske Amerike i Kariba održane u svibnju 2007. godine u Aparecidi“, rekao je dr. Tanjić, iznijevši nekoliko važnih teoloških principa pape Franje koji formiraju njegove vlastite hermeneutičke alate kojima pristupa, i to na vrlo simpatičan, pristupačan i jednostavan način, rješavanju pojedinih problema ne uzmičući ni od teških ili pak kompleksnih problema bilo da i njih aktivno rješava ili ih, u nedostatku teoloških argumenata i istraživanja, barem uočava i na neki način odgađa, očekujući s pravom, da se cijela Crkva, pa i teolozi uhvate s njima u koštac.

Govoreći o teološkim principima pape Franje, podsjetio je kako je papa sv. Ivan Pavao II. u svome dugačkom pontifikatu bio jako osjetljiv na život ljudi u zemljama odvojenima željeznom zavjesom te kako je njegova filozofska pozadina ostavila trag u cijeloj Crkvi u razumijevanju i promicanju dostojanstva ljudske osobe, života, braka i obitelji. Papa Benedikt XVI. je u svoj pontifikat unio svo znanje, teološku istančanost i iskustvo rada u Kongregaciji za nauk vjere ostavivši nam predivno teološko blago. Analogno rečenome, i papa Franjo donosi u Crkvu jedan drugi mentalitet, dašak Crkve Latinske Amerike. No, pritom je njegova teološka misao uglavnom oblikovana europskim teološkim nasljeđem, rekao je dr. Tanjić, potkrijepivši to mislima Massima Borghesija koji u knjizi „Jorge Mario Bergoglio. Intelektualna biografija“ smatra kako je „Bergoglio Argentinac i, u isto vrijeme, po autorima koji su ga duhovno oblikovali, i štivu na koje se poziva, duboko Europljanin“.

Dr. Tanjić istaknuo je da je papa Franjo u punom smislu riječi postkoncilski papa. Naime, on je prvi papa koji nije sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu. Samo letimičnim pregledom tema kojima papa Franjo daje prvenstvo lako se može uočiti njegova vjernost Drugom vatikanskom koncilu.

„Jedna od glavnih značajki Koncila je njegova pastoralna dimenzija“, rekao je dr. Tanjić, naglasivši da papa Franjo od početka svoga pontifikata ističe kako mu je konkretna povijest važnija od apstraktnih ideja, odnosno kako mu je „stvarnost važnija od ideje“ kako to već piše u Evangelii Gaudium br. 231: „To podrazumijeva da moramo izbjegavati razne oblike prikrivanja stvarnosti: anđeoske oblike purizma, diktaturu relativizma, praznu retoriku, ciljeve koji su više idejni no stvarni, ahistorijske fundamentalizme, etičke sustave lišene dobrote, intelektualne rasprave lišene mudrosti.“

Tumačeći kako je Papi tema siromaštva oduvijek na srcu, dr. Tanjić podsjetio je da je još kao svećenik, kasnije biskup i nadbiskup u Buenos Airesu stilom života koji nije moguće glumiti svjedočio svoju ljubav prema Kristu u siromasima. Jednostavnost njegova djelovanja kao nadbiskupa, a kasnije i kao pape u Domu sv. Marte pokazuju zapravo da je tema siromaštva daleko nadišla teološko-intelektualne rasprave i našla svoje istinsko teološke utemeljenje: u konkretnoj ljubavi i iskazivanju milosrđa prema njima. Ne treba previše podsjećati koliko su ocima na Drugom vatikanskom koncilu bili važni siromasi, rekao je dr. Tanjić, citiravši kritiku pape Franje koji uočava diskriminaciju siromaha u Crkvi na sljedeći način: „Budući da je ova pobudnica upućena članovima Katoličke Crkve, želim sa žaljenjem konstatirati da je najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeru. Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“.

„Iz ovakvih zapažanja sasvim je vidljivo poznavanje pastoralnih prilika vjerničkoga naroda kao i pastoralna trezvenost prema kojoj je potrebno, barem prema njegovom mišljenju, ovakvu kritiku iznijeti u jednoj pobudnici“, smatra dr. Tanjić. „Koncilska tema siromaštva, očito, u pontifikatu pape Franje zadobiva jednu novu dimenziju. Dapače, kroz prizmu papine osjetljivosti prema siromasima koja proizlazi iz njegove duboke uronjenosti u otajstvo Isusa Krista, siromaha koji je najbliži siromasima i onima koji trpe, moguće je promatrati sve njegove tekstove, geste, putovanja itd. Ako pojednostavimo stvari, mogli bismo dobiti vrlo jednostavne odgovore na sljedeća pitanja: Zašto papa Franjo govori o brizi za okoliš i o klimatskoj krizi? Jer je zemlja ‘sestra koja jeca’ i jer su ovim krizama najviše pogođeni upravo siromasi. Zašto papa Franjo vrlo snažno kritizira korupciju nazivajući je ‘gnojnom ranom društva“? Upravo zato što ona ‘uništava planove slabih i gazi najsiromašnije’. Zašto papa Franjo mnogo govori i čini u zaštiti migranata te zašto za svoj prvi odlazak van Rima izabire Lampedusu? Jer su mu na srcu siromasi, obespravljeni, marginalizirani, oni koji su na rubu društva“, kazao je dr. Tanjić.

Istaknuo je nadalje da koncilska tema milosrđa koja je svoj puni procvat doživjela u pontifikatu pape sv. Ivana Pavla II. nastavlja dominirati i u pontifikatu pape Franje koji je 11. travnja 2015. godine na blagdan Nedjelje Božanskog milosrđa izdao bulu „Lice milosrđa“ kojom je najavio izvanredni jubilej milosrđa imenujući tzv. „misionare milosrđa“ i inzistirajući na oprostu i pomirenju s Bogom. I u „Evangelii Gaudium“ papa Franjo koristi mnoštvo sintagmi koje proizlaze iz pojma milosrđa kao polazišta za naviještanje evanđelja. U br. 63 kritizira zajednice u kojima dominira administrativni aspekt: „Potrebno je, nadalje, priznati da kod dijela naših krštenika ne postoji osjećaj pripadnosti Crkvi, što se duguje također nekim strukturama i katkad negostoljubivom ozračju u nekim našim župama i zajednicama, ili jednom previše birokratskom načinu rješavanja problema, bili oni jednostavni ili složeni, u životu naših naroda.“

Pastirska otvorenost i briga pape Franje ponajprije za siromašne i inzistiranje na središnjosti milosrđa tek su neki od brojnih značajki njegovog pontifikata koji ukazuju na činjenicu da je on duboko usidren u duhu i nauku Drugog vatikanskog koncila, primijetio je dr. Tanjić.

U izlaganju je istaknuo da Papa shvaća Crkvu kao poliedar, geometrijski oblik sastavljen od ravnih ploha. Crkva kao nepravilni poliedar s nebrojenim brojem različitih ploha je nešto što je prirodnije ekleziologiji pape Franje. Ovaj model Crkve odgovara postkoncilskoj tendenciji decentralizacije Crkve, ili bolje rečeno deromanizaciji Crkve. Papa Franjo ga ovako objašnjava: „Model nije kugla, koja nije veća od svojih dijelova, gdje je svaka točka na jednakoj udaljenosti od centra i ne postoji razlika između pojedinih točaka. Model je poliedar, koji odražava konvergenciju svih njegovih dijelova, od kojih svaki zadržava svoju originalnost. I pastoralni rad i političko djelovanje nastoje u taj poliedar unijeti najbolje od svakog pojedinca. Tu ima mjesta za siromašne s njihovom kulturom, njihovim težnjama i njihovim potencijalima.“

„Čini se kako je model Crkve kao poliedra primjereniji Crkvi 21. stoljeća. To ne znači da su dosadašnji modeli Crkve zauvijek nestali ili da ih treba zauvijek ostaviti u povijesti, kao primjerice model Crkve kao piramide koji je bio dominantan u tzv. ‘konstantinovskoj Crkvi’, ili pak model Crkve koja potiče dijalog u obliku koncentričnih krugova (sjetimo se enciklike pape Pavla VI. ‘Ecclesiam suam’), nego prije znači da su svi dosadašnji modeli, kao i model Crkve koji pretpostavlja teologiju naroda vrlo blisku papi Franji, utkani u model Crkve kao poliedra koja ima veliki potencijal prihvaćanja različitosti u Crkvi, stvaranja različitih crkvenih središta, a samim time i snažnu ulogu u procesu dijaloga Crkve“, kazao je dr. Tanjić.

U izlaganju je istaknuo i važnu ulogu socijalnog nauka Crkve za papu Franju. Naime, do pape Franje od pape Leona XIII. izdano je ukupno 11 socijalnih enciklika. Papa Franjo u samo pet godina razmaka izdaje dvije socijalne enciklike – „Fratelli tutti“ i encikliku „Laudato si’“. „Socijalni nauk Crkve u pontifikatu pape Franje zadobio je snažan zamah. Ukoliko Crkva želi uspostavljati dijalog, onda je nužno progovoriti o društvenim pitanjima, problemima suvremenog čovjeka što je jedna od glavnih zadaća socijalnog nauka Crkve“, smatra dr. Tanjić.

Istaknuo je da Papa ističe da vrijeme u kojem se nalazimo nije epoha promjena, premda se stalne promjene događaju pred našim očima, nego da se nalazimo u promjeni epohe. Premda se čini da je razlika samo u poretku riječi, ona je puno više od toga, bitnija i dalekosežnija. Ovako Papa obrazlože tu razliku: „Nalazimo se, dakle, u jednom od onih trenutaka u kojem promjene nisu više linearne, nego epohalne; tvore izbore koji brzo mijenjaju način života, odnosa, komunikacije i oblikovanja misli, odnose između ljudskih generacija te shvaćanje i življenje vjere i znanosti. Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, a zatim se ostaje u stvarnosti kao prije.“

„Jasan je Papin stav: ne treba se zanositi razmišljanjem kako Crkva na sve izazove promjene epohe može odgovoriti na isti način kao do sada, eventualnom promjenom odijela. Potrebno je dobro vidjeti u čemu se sastoji promjena epohe i kako Crkva u njoj treba djelovati. Kada je o Europi i zapadu riječ jedno od glavnih obilježja te promjene Papa vidi u činjenici da više nismo i ne živimo u vremenu kršćankosti, dakle u vremenu u kojem se društveni procesi, silnice, norme, umjetnost, kultura, vrednote oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke, čak i u sučeljavanju s njom. Kako ističe papa Franjo, ‘nismo više u režimu kršćanskosti jer vjera – posebice u Europi, ali i u većem dijelu Zapada – više ne tvori očitu pretpostavku zajedničkog života, štoviše često je zapravo negirana, izrugivana, marginalizirana i ismijavana’. Dakle, bez imalo oklijevanja papa Franjo po drugi put jasno izriče ono što već desetljećima, ako ne i stoljećima mnogi prepoznaju kao jedan od povijesnih fenomena koji u mnogočemu utječe na život i poslanje Crkve i na razumijevanje njenog odnosa spram cjelokupnog društva i njegovog razvoja posebice od razdoblja prosvjetiteljstva naovamo. Niti smo, kako on kaže, jedini koji oblikuju kulturu, niti smo najvažniji, niti nas se najviše sluša. Mnogima koji se i dalje nadaju da stvarnost nije takva često je bolno slušati, a još bolnije prihvatiti ovakvo razmišljanje, imajući u vidu sve ono što su kršćani, što je Crkva kroz gotovo dvije tisućljetnu povijest ostvarila u služenju Evanđelju, dajući nemjerljiv doprinos oblikovanju vizije čovjeka i društva kakvo poznajemo i u koje smo uronjeni, a koje se pred našim očima mijenja i nestaje“, rekao je dr. Tanjić.