Program duhovne priprave okupljeni vjernici započeli su pobožnošću Presvetom Srcu Isusovu koju je predmolio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, uslijedio je nagovor predvoditelja trodnevnice fra Renata Galića. Govorio je o važnosti šutnje u molitvenom životu.

Osvrćući se na učenje Katekizma Katoličke Crkve o tri izričaja molitve: usmena molitva, razmatranje i unutarnja molitva ili kontemplacija, fra Renato je napomenuo da „ako kratko zastanemo i razmislimo, odmah ćemo primijetiti kako se mi najviše zaustavljamo na prvom izričaju, odnosno na usmenoj molitvi. To je molitva riječi. Molitva u kojoj smo mi aktivni, u kojoj mi imamo inicijativu. Mogli bi reći kako je to i najlakša molitva ako ju usporedimo s druge dvije“, ustvrdio je. Naglasio je da se često misli da će više riječi učiniti molitvu kvalitetnijom.

Propovjednik se osvrnuo na riječi sv. Augustina koji je u svojim Ispovijestima zapisao iskustvo svoje majke sv. Monike. „Augustin piše sljedeće: ‚Dvaput je dnevno, i ujutro i navečer, bez ikakve isprike dolazila u Tvoju crkvu, ne poradi pusta pričanja i babljih brbljanja, nego kako bi slušala Tebe u tvojim nadahnućima, a Ti nju u njezinim molitvama.‘ Najprije dolazi slušanje Boga, a zatim Božje slušanje naše molitve. Kakav je kod nas ovaj raspored?“, upitao je okupljene fra Renato.

Prisjetio se je i svojeg svećeničkog služenja Crkvi u Međugorju u kojem se često poziva na šutnju, naglašavajući kako je i sama šutnja molitva.

Nadalje, je istaknuo da moderni čovjek često izbjegava šutnju do te mjere da se u razgovoru uopće drugoga ne sluša nego se samo govori. „Ta bojazan od šutnje osobito se vidi u primjeru kada ljudi imaju slušalice u ušima, a trče kroz šumu. Umjesto da slušaju cvrkut ptica, oni su pozorni na glazbu koja dolazi iz mobitela. Kada promatram ljude u tramvaju, ako su sami, rijetko se može naći netko tko ne drži mobitel i nešto na njemu ne radi. I kad smo naizgled sami, mi smo uvijek s nekim, uvijek smo dostupni“ naglasio je fra Renato, istaknuvši da i u teologiji i u molitvi također nedostaje šutnje.

„Šutnja je potreba i često kada počnemo šutjeti iz nas izlaze bujice misli, tegoba, raznih pitanja. To nije nužno loše. Takvi trenutci nam pomažu da upoznamo sebe, one procese koji se odvijaju u nama i zato šutnja, iako je odsutnost riječi nije odsutnost govora“, rekao je propovjednik.

Rekao je i dvoje zaljubljenih znaju zajedno šutjeti, kao i oni koji žive stvarnu tugu. „U tuzi nam često nisu važne riječi sućuti, koliko blizina šutnje. Kao što su i Jobovi prijatelji s njime znali šutjeti i dijeliti njegovu bol“, napomenuo je fra Renato povezujući stvarnost šutnje i stvarnost posta podsjećajući da i euharistijsko slavlje u svojem obrednom ritmu pretpostavlja vrijeme šutnje u kojem Bog progovara i djeluje.

Poslije razmatranja, predslavio je euharistijsko slavlje u zajedništvu s braćom franjevcima iz župe. U homiliji je istaknuo da ovih dana Crkva svagdanima čita navještaj Kristova Govora na gori. Osvrćući se na naviješteno Evanđelje, fra Renato se zadržao na riječi „ispuniti“. Naglasio je da ona pretpostavlja i prazninu.

„Ljudi često u duhovnim razgovorima znaju reći kako se pod teretom životnih okolnosti osjećaju praznima. Ali temeljno je pitanje čime ispuniti tu svoju prazninu koja zjapi u nama“, rekao je pronalazeći odgovor u činjenici da se i prazninu i krizu može vidjeti kao izazov koji svjedoči o paradoksu križa koji zahtjeva da ga se prihvati.

„Često u propovijedima volim povući paralelu sa sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Tako lijep sakrament. Zašto u ovom kontekstu? Taj nam sakrament pomaže u čišćenju naše nutrine; ispražnjavamo se od grijeha, od lošega, praznimo se od samih sebe, svoga ega, svojega ja. Oslobađajući se od grijeha, što mi dobivamo? Dobivamo slobodan prostor u svom srcu, u svojoj nutrini; jedno prazno zemljište na kojem možemo sagraditi nešto ljepše i kvalitetnije nego prije. To bi trebao biti cilj svih obnova i hodočašća: obnavljanje srca, popunjavanje sebe Bogom i izgradnja jednog boljeg odnosa s njim“, zaključio je fra Renato pozvavši vjernike da im dani priprave budu prigoda za ispunjavanje nutrine Božjom riječju i blizinom.

Nakon slavlja mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje na kojem je fra Renato zatražio od Gospodina da ih osposobi za šutnju u kojoj će znati slušati njegov glas u njegovoj riječi.

Pjevanje je predvodio župni zbor.

Trodnevna duhovna obnova završit će u četvrtak istim programom kao i prethodna dva dana.