Na početku misnoga slavlja potaknuo je vjernike da, nadahnjujući se na Apostolskom pismu pape Franje „Patris corde“, Očevim srcem vole Isusa kao što ga je sv. Josip volio i da se za propuste na tom području pokaju.

U homiliji o. Barić ohrabrio je okupljene spoznajom da nas dragi Bog nikada ne zaboravlja, kao ni Majka Božja, a niti sv. Josip, da su oni uvijek s nama i da misle na nas. Spomenuo je kako je sv. Leopold Bogdan Mandić govorio o sv. Josipu da on bez buke čini velika čudesa. „To ne znači da je Josip stalno šutio, učio je govoriti maloga Isusa, moliti, a i razgovarao je s Blaženom Djevicom Marijom i s ljudima, prijateljima i susjedima, a imao je obrt pa je morao ugovarati poslove. Međutim, tradicija Crkve je uvijek u njemu prepoznavala jednu vrlo važnu vrlinu koja nam jako nedostaje. Ta vrlina je nenametljivost ili samozatajnost“, istaknuo je o. Barić.

„Obično ne volimo ljude koji puno govore, samo nešto komentiraju i guraju se tamo gdje im nije mjesto i njihova riječ uvijek mora biti zadnja. To su dominantni ljudi koji imaju potrebu biti uvijek u pravu, a u pozadini stoji grijeh taštine, oholosti i sebeljublja. Takvi smo ponekad i mi“, primijetio je o. Barić. Zatim se upitao po čemu se raspoznaju Božji ljudi, pravi svećenici i autentične časne sestre, ljudi koji su vođeni Duhom Svetim? Upravo po samozataji, nenametljivosti, koji radije sami izgaraju, nego da se drugim nameću. Oni se radije maknu nego da drugima zauzimaju mjesto. Oni se radije sami žrtvuju nego da stalno kukaju i kritiziraju.

A samozatajna osoba je shvatila da je važnije biti ljubazan nego u pravu; da je važnije biti strpljiv nego bit u pravu, biti šutljiv nego biti u pravu, jer ponekad jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može srušiti ono što si gradio godinama, jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može porušiti mostove između tebe i osoba koje ti je Bog stavio na životni put, misli su voditelja slavlja.

O. Zdravko posvjedočio je da nikada nije dovoljno te kreposti nenametljivosti, samozatajnosti. „A sv. Josip je zauzimao mjesto koje mu je dao Bog. On se ništa ne buni, on ništa ne reagira, on je u duhu poslušnosti, u duhu vjernosti, osluškuje Duha Božjega, brine se o Isusu, brine se o Mariji. On se brine za ono što mu je Bog povjerio! I to je ona nenametljiva odgovornost. Tako je i nama danas, tebi je Bog povjerio određeni posao, određene ljude, to je tvoja odgovornost. Tu se moraš ostvariti kao osoba; tu se vrši volja Božja, tu Bog s tobom treba biti zadovoljan, u tvom malom svakodnevnom životu. Tu je Josip velik, šutljiv, ponizan, marljiv, nenametljiv, samozatajan, a opet Božji čovjek koji osluškuje nadahnuće Duha Svetoga! Osluškivati poticaje Duha Svetoga tamo gdje ti živiš, tamo gdje ti radiš, tamo biti odgovorna osoba, odgovorna nenametljivost“, rekao je propovjednik i pozvao vjernike da mole Duha Svetoga kako bi u njima oblikovao ovu važnu ljudsku i kršćansku vrlinu – nenametljivost.

Preporučio je vjernicima da poput sv. Josipa budu nenametljivi, samozatajni, marljivi, odgovorni poslužitelji Božjeg djela u svojem životu. Ako im je to ponekad preteško, onda neka se obrate Isusu i učine to njemu za ljubav, da Bog bude prisutan, a ne toliko oni, da se Bog nametne kroz njih, a ne da se oni nameću drugima.

Misnom slavlju su nazočili štovatelji sv. Oca Josipa, a čitanje i molitvu vjernika su pročitali Dora Nestić i Tomislav Skender. Karmelićanke su predvodile liturgijsko pjevanje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Završnom pak pjesmom „Zaštitniku Domovine“ preporučile su mu Domovinu, naš narod i naše obitelji. Pri kraju euharistijskog slavlja o. Zdravko je uputio Gospodinu molitvu: „Molimo Te Bože, daruj nam komadić Josipova srca da možemo nježno ljubiti Isusa Krista!“.