Dubrovnik: Festa sv. Vlaha

Dubrovnik, (IKA) – Pontifikalno euharistijsko slavlje za 1032. proslavu sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika i Dubrovačke biskupije predvodio je 3. veljače ispred dubrovačke prvostolnice predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Uz njega i sedamdesetak svećenika koncelebrirali su vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, hvarsko-bračko-viški biskup Slobodna Štambuk, šibenski biskup Ante Ivas, kotorski biskup Ilija Janjić, porečko-pulski biskup Ivan Milovan, generalni tajnik HBK mons. Vjekoslav Huzjak, kao izaslanik mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Luka Pavlović, delegat Paderborna kao i predstavnik Svete Stolice pri Unesco-u, te biskup domaćin Želimir Puljić. Proslavi svetog Vlaha nazočili su i predstavnici vlasti, društvenoga i javnog života u Hrvatskoj, predvođeni predsjednikom Republike Hrvatske Stjepanom Mesićem. Nakon dolaska u svečanom ophodu na oltar na početku slavlja sve nazočne pozdravio je biskup Puljić. Budući da se ova godina u Dubrovačkoj biskupiji slavi kao Godina obitelji ovogodišnja festa bila je protkana tom temom. Čitači na misi bili su Luko Vodnica, ekonomist i otac četvoro djece, Zdravka Drašković, profesorica i majka četvero djece, a molitvu vjernika predmolio je student Stijepo Lazarević iz šestočlane obitelji.
Govoreći o obitelji u današnjem svijetu, kardinal Bozanić je poznatu evanđeosku prispodobu o dobrom Samarijancu povezao sa situacijom na koju obitelj nailazi u suvremenom društvu. Pri tom je rekao kako je potrebno “imati pred očima ideal kojemu svaka obitelj svim svojim snagama teži, a kod vjerničkih obitelji valja se vratiti prvotnom naumu ljubavi kojega je Bog utisnuo u srce žene i muškarca”.”Obitelj je silazila vijugavim putovima povijesti te je na jednom zaokretu naišla na Moderna vremena”, rekao je kardinal i dodao: “Po naravi ona nisu naizvan nasilnička, ali odmah su se žestoko okomila na obitelj, jer su u njoj prepoznala svjetlo i mir Božji, što nije bilo po njihovoj volji”. Pitajući se što znače Moderna vremena, kardinal je rekao: “Izraz se ne odnosi toliko na povijesni trenutak u kojemu živimo, nego na prevladavajuću kulturu koja se širi različitim sredstvima društvenog priopćavanja. Uistinu moramo priznati da se javnost u ovom programiranom i promišljenom društvu, zahvaljujući podršci i poticajima snažne ekonomske moći velikim dijelom nesmiljeno okomljuje na obitelj, određujući joj načine razmišljanja, običaje, sudove, životne izbore, koji ugrožavaju temeljne vrednote braka i obitelji, čak i samu instituciju braka i obitelji”. Upozorio je kršćanske obitelji kako trebaju “što bolje posvijestiti prilike u kojima pod pritiskom prevladavajuće kulture živimo kako bismo se znali zaštititi i uvjerljivim, razumskim stavom odlučno suprotstaviti neprihvatljivom trovanju i razaranju današnjih obitelji”. Jednostavno od nas se traži da naučimo razmišljati svojom glavom, da u svjetlu vjere izgradimo čvrste stavove, polazeći od istinskog dobra obitelji i da se odupremo svakodnevnom pritisku ponuda koje su smrtonosne za obitelj, a time i za samo društvo, poručio je kardinal. Tumačeći kako je “na putu iz Jeruzalema u Jerihon u susretu s Modernim vremenima obitelj opljačkana i ostavljena polumrtva”, kardinal je upozorio da su joj prvo ukrali vjeru koju je koliko-toliko, poput plamička pod pepelom, stoljeća čuvala. “Prevladavajuća kultura nastoji obitelji oduzeti temeljnu vrijednost na kojoj počiva: vrijednost vjerskog odnosa s Bogom. Zaražena sekularizmom obitelj započinje samu sebe definirati isključivo ovozemaljskom i potpuno neovisnom stvarnošću. Negira se životnu vezu s Bogom, smatra ga se potpuno nevažnim i neutjecajnim u životnim odlukama, dotle da ga se izričito odbacuje. U takvom kulturnom ozračju obitelj se više ne može smatrati Božjom ustanovom, već ju se promatra samo kao ostvarenje ljudskih nauma, plodom ljudskih želja, prepuštenu potpunoj i isključivoj slobodi pojedinaca. Kad se obitelji oduzme temeljna kršćanska vrijednost, oduzimaju joj se i druge povezane s Božjim naumom utisnutim u narav muškarca i žene. Obitelj tako gubi potrebu utemeljenosti na jedinstvenoj, isključivoj, neraskidivoj i vjernoj ljubavi koja je plod i znak zajedništva supružnika. U takvim slučajevima muž i žena zaboravljaju, štoviše, niječu izvorno i duboko značenje riječi ljubav: ljubim tebe, samo tebe, zauvijek! Time, zapravo, širom otvaraju vrata društvenim i pravnim mjerama, sporovima, razvodima, novim bračnim vezama između rastavljenih”, pojasnio je predvoditelj euharistijskoga slavlja.

Propovjednik je upozorio i na drugi štetni utjecaj na obitelj koji se odnosi na plodnost, “na plodnost koja proizlazi iz zajedništva među supružnicima”. Što se tiče plodnosti, kazao je kardinal, obitelj je pozvana svjedočiti je spremnošću rađanja djece, jer kako u nedjelju reče Sveti Otac “bez djece nema budućnosti”. Pozvani smo podržati sve inicijative koje daju potporu životu, rekao je kardinal, dodavši da se moraju pojačati napori da se pravo na život još nerođene djece ne ostvaruje protiv majki, nego skupa s njima. “Kao što znamo, rađanje djece ne suočava bračne parove samo sa zdravstvenim, odgojnim ili drugim poteškoćama, primjerice, neizvjesnošću ili bojazni pred budućnošću, nego i s ozbiljnim gospodarskim i drugim ne stimulirajućim ponašanjem društva, kao što su npr. visoke cijene dječje hrane, odjeće i obuće. Naš kulturni i socijalni kontekst zapravo često ne ide u prilog obitelji i poslanju roditelja. Mnogi su roditelji koji bi željeli imati više djece zbog ekonomskih poteškoća gotovo prisiljeni odustati od toga”, ukazao je kardinal. Upozorio je i na sve ono što Moderna vremena oduzimaju obitelji, poput ljepote obiteljskog zajedništva, solidarnosti sa susjedima, gostoljubivosti prema putnicima i beskućnicima, nedjeljnog odmora i blagdanskog zajedništva O vrijednosti razgovora unutar obitelji rekao je: “Ako supružnici malo međusobno razgovaraju ili govore samo o materijalnom, ne mogu postati jedno drugome otkriće puno divljenja i prihvaćanja, ne mogu ni otkriti tajnu vlastite osobnosti. Ako roditelji nemaju vremena za svoju djecu, ako s njima rijetko razgovaraju, ako s ljubavlju i strpljenjem ne prate njihova razmišljanja, kako mogu izvršavati tako važnu zadaću odgoja svoje djece? Jednostavne su to riječi, ali neosporne, istinite i aktualne. One označavaju i naglašavaju potrebu neraskidivog jedinstva i plodnosti obitelji”. Kao glavni razlog teškom stanju obitelji u našem vremenu kardinal je istaknuo pogrešno tumačenje slobode: “Sloboda je shvaćena kao apsolutna i individualna vrijednost. Neizbježni rezultat takvoga poimanja slobode – apsolutističkoga i individualističkog – krajnja je privatizacija braka. Brak postaje isključivo stvar pojedinca. Tako pojedinac može jednostavno zahtijevati priznavanje sa strane društva i zakona čak i zajedništvo partnera koje odbacuje različitost i komplementarnost spolova”. Pozvao je obitelji da se aktivno zauzmu za istinu i dobro obitelji i braka. “Ne smijemo se zaustaviti samo na sociološkom značenju obiteljskog pluralizma, nego se moramo potruditi razumjeti narav braka i obitelji u svjetlu vjere i ljudskog razuma. Tako je neophodno da se što žurnije povežu kršćanske obitelji u obrani vlastitog identiteta koje će biti osposobljene za nedvosmislen, dosljedan, punovažeći, poticajan i iskren dijalog sa svima”, rekao je.
Nastavljajući razmatrati sliku o obitelji na putu iz Jeruzalema u Jerihon, kardinal je u likovima levita i svećenika “prepoznao” sociologe, psihologe i svećenike koji na određeni način pristupaju obitelji. Sociolog primjećuje kako je tradicionalna obitelj mrtva, ne promatrajući je kao “naravnu činjenicu, sastavnu cjelinu u kojoj se u uzajamnom odnosu ostvaruju osobe muškarac-žena, nego kao kulturološku činjenicu. Psiholog progovara o maltretiranju u braku i otkriva brojne i različite uvjetovanosti – unutarnje i vanjske – koje muče čovjeka. Svećenik ranjenu obitelj grdi i zamjera joj što se nije suprotstavila nasilniku, zauzimajući tako stav “moraliste”, u negativnom značenju toga izraza. Govoreći kako svećenik nastupa optužujući obitelj za njezine pogreške, kardinal se zapitao kako, prije nego što ju je optužio za neodgovornost, nije li trebao tu obitelj pozvati, razmotriti problem i omogućiti da se obogati ljepotom vrijednosti koje u sebi krije.

“Na putu iz Jeruzalema u Jerihon prolazio je i dobri Samarijanac”, rekao je kardinal, prokomentiravši da je, za razliku od prethodnika on zauzeo stav prave ljubavi, nije obitelj htio ostaviti samu na putu u nemilosti Modernih vremena. “Dobri Samarijanac je Isus Krist. On hrani obitelj svojom Riječju i Kruhom. Likovi sociologa, psihologa i svećenika daju nam važnu pouku: i u njihovim službama tako važnim za društvo potrebno je srce dobrog Samarijanca da bi mogli pomoći čovjeku, obitelji i ljudskoj zajednici”, istaknuo je kardinal. Ističući da obitelji treba pomoći, kardinal je pojasnio da ju treba dobro upoznati, proučiti, a nadasve konkretno podržati, osobito kad je riječ o poteškoćama i krizama. Valja joj se približiti s poniznim poštovanjem i s puno ljubavi. I upravo takav pristup potaknut će obitelj da povjeruje u sebe, da zadobije povjerenje u svoje sposobnosti i da svima posvjedoči kako obnovu društva možemo očekivati po obnovljenim obiteljima, kazao je. Ističući kako je obitelj djelo Boga stvoritelja i Krista otkupitelja, kardinal je to i objasnio rekavši da je obitelj djelo Stvoritelja, a supružnici su pozvani vratiti se izvorima, stvaralačkom Božjem činu, što znači uroniti u dubinu svoga bića, kako bi ponovno otkrili Stvoriteljev naum. Stvarajući nas na svoju sliku i sebi slične, Bog nas je stvorio kao osobe i pozvao da živimo s drugima i za druge, rekao je. “Obitelj je Stvoriteljevo djelo, on ju je zamislio, želio i uspostavio stvaranjem muškarca i žene u njihovoj različitosti i međusobnoj usmjerenosti zbog jedinstvenoga, neraskidivog i plodnog zajedništva. On obitelj prati svojim blagoslovom i milošću. Stoga je obitelj stvarnost koja podrazumijeva Božju nazočnost i djelovanje. Ljubav Božja je darežljiva, bogata milosrđem, uvijek spremna oprostiti grijeh i obnoviti život. Apsolutno je vjerna i dobrohotna, puna razumijevanja i milosrđa. Obitelj je i djelo Krista otkupitelja. On je Zaručnik koji se daruje Crkvi svojoj Zaručnici i na križu umire za nju. Na taj način Krist pročišćuje i posvećuje zaručničku ljubav, vraćajući je prvotnom naumu i čini je pravom i nezamjenjivom sudionicom Božje ljubavi u svijetu”, istaknuo je. Potičući kršćanske obitelji na povezanost s Isusom Kristom, kardinal je ukazao i na potrebu produbljivanja vjere. Moderna vremena od očeva traže “obnovljeno pouzdanje u Boga te odgovornost, hrabrost i povjerenje u vršenju očinskog poslanja u obitelji i društvu”, a od žena i majki ono što je u lipnju Papa u Dubrovniku rekao: “Mislim na tebe ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima. Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, ti si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji”. I nastavlja Sveti Otac: “Vrtoglavi tijek suvremenoga ljudskoga života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko. Možda je našem dobu kao ni jednom drugom razdoblju povijesti potrebna ona umnost žene, koja jamči osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi. Hrvatske žene, … vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici”.
Budući da su za festu svetog Vlaha pristigli hodočasnici iz raznih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Boke kotorske i prikazni darovi su pokazali tu raznolikost. Donijeli su ih predstavnici župa Majkovi, Lastovo, Gospe Sinjske, konavoskih župa, Plitvica, Janjeva, Doma za djecu i mlađe punoljetne osobe “Maslina” u Dubrovniku i ostali. U ophodu nakon mise ove godine su uz Isusovu pelenicu, moći sv. Vlaha i moći blaženog Alojzija Stepinca nošene prvi put moći blažene Marije Petković i blaženog Ivana Merza ulicama povijesne jezgre Dubrovnika.