O temi su govorili realitetna psihoterapeutkinja iz Splita Maja Jakšić, župnik Župe sv. Josipa u Veloj Luci don Hrvoje Katušić i klinička psihologinja i voditeljica Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije Silvia Sokal Gojavić. Susret je moderirala psihologinja Lorena Franušić.

Kroz razgovor se promišljalo o različitim oblicima bijega koji se ponekad skrivaju iza aktivnosti koje same po sebi mogu biti dobre i korisne. Rad, tjelovježba, stalna potreba za zauzetošću, okretanje vlastitim interesima, ali i duhovni i molitveni sadržaji mogu izgubiti svoju zdravu mjeru ako postanu način da se ne osoba ne susretne s onim što je boli, s narušenim odnosima ili problemima u obitelji i svakodnevnom životu, poručilo se na susretu. 

„Bijeg je pokušaj izbjegavanja neugodne stvarnosti i neugodnih emocija, najčešće vođen snažnom željom za trenutačnim olakšanjem. Sam po sebi može biti normalna reakcija, ali postaje problematičan onda kada njime trajno izbjegavamo susret sa stvarnošću i suočavanje s onim što nam se događa. Zato je važno ostati uz sebe, pokušati razumjeti vlastite osjećaje i dati im prostor. Potrebno je raditi na kognitivnoj i duhovnoj obnovi kako bismo se sa stvarnošću mogli suočiti, a ne od nje bježati”, pojasnila je psihoterapeutkinja Jakšić. Među ostalim je naglasila važnost prepoznavanja i prihvaćanja vlastitih emocija kao prvog koraka prema zdravijem suočavanju sa stvarnošću.

Župnik Katušić na početku se prisjetio vlastitih iskustava „bježanja u aktivizam”, vremena u kojemu ni sam nije prepoznavao što mu se zapravo događa. Tek s odmakom, odlukom da se zaustavi i promijeni perspektivu, došao je do važnog uvida – da ne mora sve učiniti sam i da svijet neće propasti ako nešto ne napravi odmah i sada. Govoreći potom o mogućnosti bijega u duhovnost, istaknuo je kako ni duhovne aktivnosti same po sebi nisu jamstvo unutarnje slobode, nego također mogu postati način izbjegavanja stvarnosti i susreta sa samim sobom. Naglasio je da ta borba nije nova, nego je poznata još od prvih stoljeća kršćanstva i iskustva pustinjskih otaca, pritom posebno spomenuvši acediju kao stanje duha povezano s unutarnjim nemirom, bezvoljnošću i poteškoćom ostajanja u stvarnosti u kojoj se živi.

Psihologinja Sokal Gojavić osvrnula se na iskustva iz rada Obiteljskog savjetovališta, istaknuvši kako se i pretjerana aktivnost može pretvoriti u oblik bijega. Takvi se obrasci često prepoznaju u cjelodnevnom radu i stalnoj zaokupljenosti poslom, nakon čega slijedi povlačenje u virtualni svijet – internetske sadržaje, igrice, filmove i druge oblike zabave. Naglasila je kako je takav način funkcioniranja postao dijelom svakodnevice brojnih obitelji, a njegove se posljedice često odražavaju na kvalitetu obiteljskih i partnerskih odnosa.

„U našem iskustvu takav obrazac češće susrećemo kod muškaraca. Kada se muž i otac povlači iz obiteljskog života kroz posao ili virtualni svijet, supruga nerijetko počinje preuzimati i njegov dio odgovornosti i uloge u obitelji. Tada dolazi do neravnoteže, udaljavanja partnera i postupnog narušavanja odnosa. Problem, dakle, nije samo u količini aktivnosti, nego u tome što ona može postati način izbjegavanja bliskosti, odgovornosti i stvarnog susreta s članovima vlastite obitelji”, zaključila je Sokal Gojavić. Posebno je istaknuta važnost iskrenog pogleda prema sebi i vlastitim motivima, izvijestili su iz Dubrovačke biskupije.