Na početku je podsjetio da su duhovne obnove važne kako bi se promišljalo o konkretnim izazovima s kojima se suočavamo na svom životnom putu. Upozorio je na opasnost kada se vjernički život nekoga temelji isključivo na duhovnim obnovama, hodočašćima i seminarima, dok je za pravi, kršćanski i redoviti duhovni život važna svakodnevica — življenje vjere u redovitosti života.

„Makar smo možda i negdje osjetili nešto posebno, jer Bog doista djeluje na nekim mjestima, po nekim ljudima i u određenim vremenima na poseban način, ali to ne znači da su ti trenuci vredniji od onih redovitih na koje smo pozvani i koje smo pozvani živjeti“, istaknuo je vlč. Damiš, dodavši da su duhovne obnove, hodočašća i seminari tek usputne postaje koje bi trebale voditi redovitom odlasku na svetu misu, redovitoj osobnoj, ali i obiteljskoj molitvi.

Nadalje je u svom nagovoru govorio o važnosti življenja sadašnjeg trenutka, podsjetivši kako se u Markovu evanđelju riječ kairos, koja znači „sadašnji trenutak“, spominje šest puta.

„Ovaj sadašnji trenutak, ma kakav bio i što god se sada u ovom trenutku u našem srcu nalazilo, treba uzeti ozbiljno i predati Bogu. A za to treba biti hrabar čovjek“, poručio je vlč. Damiš.

Govoreći o riječima apostola Petra: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“ — koje su ujedno bile i tema nagovora ove duhovne obnove — vlč. Damiš je istaknuo kako je Petar bio uvjeren da je upravo Isus onaj koji ima riječi života vječnoga, da ne mora lutati.

„Opasnost je da mi ponekad lutamo i kažemo: ‘Evo, Isuse, ti si tu negdje, ali ne baš u svemu. U svemu te ne mogu slijediti.’ I sad će netko reći: ‘Pa dobro, mi smo tu, s Isusom.’ Ali kad smo na duhovnoj obnovi, važno je pitati se: ‘Jesmo li uistinu u svemu s Isusom?’ To je poanta. Ne možemo birati od Isusa ono što nam odgovara“, naglasio je vlč. Damiš te potaknuo okupljene na promišljanje ne biraju li i sami, u staležu u kojem žive, nasljedovati Isusa samo u onome što im je lijepo, nije zahtjevno, što im odgovara, a za ostalo računaju: „Pa to ćeš mi, Isuse, ti oprostiti.“

„To nije stav pravog Isusova učenika, odnosno učenice“, rekao je vlč. Damiš.

U nastavku je, kao primjere pravih Isusovih učenika, podsjetio na nekoliko osoba: starozavjetnog proroka Henoka, sv. Chiaru Luce Badano, Chiaru Corbellu Petrillo i jednu baku koja je preminula u stotoj godini života.

Na kraju je potaknuo okupljene da, kad se i sami nađu pred Isusovim pitanjem: „Hoćete li otići od mene?“, prisjete se života ovih spomenutih, ali i mnogih drugih ljudi — proglašenih svetaca i suvremenika, pa i onih koje možda osobno poznaju, koji se bore, ali ostaju vjerni, pa i po cijenu dugotrajnog trpljenja.

„Zato smo ovdje: da Isus to u nama učini, da Mu otvorimo svoje srce kako bi On to mogao. Kad se kod kuće pomolim, odem na ispovijed i pričestim se jer dugo nisam, kad u sebi osjetim želju da se redovitije i češće ispovijedam i pričešćujem — tada možemo reći da Petrove riječi postaju naše riječi: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ zaključio je svoj nagovor vlč. Damiš.

Nakon nagovora uslijedila je molitva krunice, potom sveta misa te euharistijsko klanjanje.
Video cijelog nagovora bit će uskoro objavljen na YouTube kanalu Svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu.