Nakon uvodne molitve uslijedio je duhovni nagovor na temu „Kateheza i kateheta u službi ostvarenja Crkve kao zajednice u svjetlu motu proprija pape Franje Antiquum ministerium“. U svjetlu motu proprija don Josip je razložio utemeljenje i razloge uspostave laičke službe katehete. Služba katehete nalazi svoje utemeljenje već u Novom zavjetu u dužnosti poučavanja i službi učitelja, kao i u neprekinutoj Predaji Crkve, zatim u samoj naravi kateheze te u ekleziologiji Drugog vatikanskog koncila čime se ostvaruje i izgrađuje Crkva koja je Narod Božji i sveopći sakrament spasenja. Istaknuo je tri utemeljujuća uporišta kateheze, a to su Božja riječ, vjera i Crkva. Kateheza je jedan od oblika služenja Božjoj riječi, komunikacija evanđeoske poruke i navještaj Isusa Krista; ona je odgoj u vjeri i za vjeru koja je integrirana u cjelinu čovjekove osobnosti i ona je bitno čin Crkve.

„Kateheza ima zadaću poticati na obraćenje kao temeljno zdanje vjere, voditi prema punom poznavanju kršćanske vjere, izgrađivati čin i stav vjere i odgajati za kršćansko življenje i djelovanje“, pojasnio je don Josip. Papa Franjo u svom motu propriju prepoznaje katehetu koji je u isto vrijeme „svjedok vjere, učitelj i mistagog, pratitelj i odgojitelj koji poučava u ime Crkve. Identitet katehete može se razvijati suvislo i odgovorno samo preko molitve, studija i izravnog sudjelovanja u životu zajednice.“ Crkva koja je Učiteljica vjere i subjekt kateheze sve potiče na katehetsko zauzimanje „ne zaboravljajući zahtjev metodologije i kreativnih sredstava“ kako bi odgovorila svom poslanju navještaja Evanđelja u vjernosti prošlosti, odgovornosti za sadašnjost i u percepciji budućnosti.

Don Josip je usporedio pretkoncilsko i koncilsko poimanje Crkve koje se odražava i na razumijevanje uloge katehete, načine katehiziranja i katehetske pristupe. Istaknuo je blagodati Drugog vatikanskog koncila koji definira Crkvu sveopćim sakramentom spasenja. Sakramentalnost Crkve čine njezina tri konstitutivna vida, a to su: Božji saziv, zajedništvo i poslanje koje se rađa iz zajednice. Naglasio je važnost zajedništva kao pojma koji predstavlja „transcendentalnu novost za poslijekoncilsku ekleziologiju i katehezu“. Razumijevanje Crkve kao zajednice traži ispunjavanje kriterija autentičnosti svake crkvene zajednice. Crkvena je zajednica autentična ako nastaje iz motiva vjere i evanđelja, ako promiče crkveno zajedništvo, ako uključuje sve službe i oblike evangelizacijskog procesa, ako je duhovno plodonosna i ako su njezini članovi spremni razrješavati moguće sukobe.

Nadalje, kršćanska zajednica je uvjet, mjesto, subjekt i konačni cilj kateheze. Stoga je „potrebno učiniti pomak prema katehezi zajednice, repozicionirati župu u zajednicu zajednicâ, na što su osobito pozvani i vjeroučitelji kao pokretači promjena u svojim župnim zajednicama“. Pozivajući se na motu proprio pape Franje koji preuzima riječi apostola Pavla Galaćanima: „Koji biva poučavan u Riječi, neka sva svoja dobra dijeli s onim tko ga poučava” (Gal 6, 6), don Josip je potaknuo na „zajedništvo života kao obilježje plodnosti primljene kateheze“. Naglasio je nezamjenjivost „zajednice koja je subjekt kateheze i u kojoj su svi aktivni sudionici, što znači da su svi pozvani biti katehete i oni koji su katehizirani“.

Duhovni nagovor je zaključio poticajem vjeroučiteljima da „preoblikuju lik katehete u animatora zajednice,  svjedoka vjere, učitelja i mistagoga, pratitelja i odgojitelja koji u službi Crkve promiče i izgrađuje male i žive zajednice koje omogućuju iskustvo kršćanskog života vjere“. Da bismo oživotvorili sve navedeno, potrebno je trajno ostvarivati i promicati tri temeljna metodička polazišta zajedničarske kateheze, a to su sudjelovanje svih, suodgovornost i stvaralaštvo u trajnom iznalaženju novih pastoralnih mogućnosti i pristupa.

Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je izvor, vrhunac i cilj zajedništva. U homiliji don Josip je protumačio i aktualizirao Evanđelje koje nam predstavlja sv. Tomu apostola. Potaknuo je nazočne na razmišljanje o postupcima i (ne)vjeri apostola Tome koji nije bio prisutan u zajednici prilikom ukazanja Uskrslog apostolima. „Sveti Toma je Isusov učenik koji pita, traži obrazloženje i sumnja jer ga nema u zajednici, a zajedništvo je bitan preduvjet vjere. Apostol želi dotaknuti Isusove rane koje su najveći izraz Isusove ljubavi prema nama. Stoga Toma nije nevjernik, nego istinski vjernik baš zato jer sumnja, pita i traži obrazloženje. To potvrđuje i njegova vjeroispovijest: „Gospodin moj i Bog moj!“ Zato možemo reći da sumnja i nevjera mogu biti put prema vjeri. Vjera je plod traženja i preispitivanja, plod zajedništva i Božje milosti. I zato je moguć paradoks da je nevjera ponekad istinska vjera, a tobožnja vjera stvarna nevjera. Sveti Toma je metodologija i sadržaj rada vjeroučitelja“, zaključio je homiliju don Josip Periš.

Nakon homilije uslijedio je zajednički ručak. Radosni i duhovno okrijepljeni zbog zajedničkog susreta, prvi put uživo nakon šesnaest mjeseci, vjeroučitelji nastavljaju izgrađivati zajedništvo Crkve i promicati uspostavljenu laičku službu katehete.