Bez obzira što je 21. studenoga državni blagdan u Bosni i Hercegovini, malo je onih koji prema sporazumu iz Daytona, sklopljenom na taj dan prije 25 godina, gledaju sa zahvalnošću. Godine 1995. u gradu Daytonu, u državi Ohio, pod pokroviteljstvom predsjednika SAD-a Billa Clintona, potpisan je sporazum koji je označio kraj rata u Bosni i Hercegovini započetog 6. travnja 1992., koji je uzrokovao više od 100.000 žrtava, od kojih veliki broj civila. Uz mnogobrojne traume, rat je uzrokovao blizu milijun i pol što izbjeglih što prognanih unutar i van zemlje. To su ogromne brojke uzevši u obzir da je ta bivša jugoslavenska republika brojila 4 milijuna i 354 tisuća stanovnika.

No kako tvrdi Ivan Šarčević, 57-godišnji profesor pastoralne teologije na franjevačkom visokom teološkom učilištu u Sarajevu, „danas je Dayton kočnica razvitku“, s obzirom na to da je u jedinstvenu državu, ali pod slabašnom središnjom vlašću, sastavio tri etnički „čista“ entiteta. Fra Ivan, sa završenim studijem na Papinskom sveučilištu Salesiana upravo tijekom ratnih godina, kaže da je nakon genocida u Srebrenici iz srpnja 1995. te još jednog granatiranja tržnice u Sarajevu, Dayton zapravo „nagradio etničko čišćenje“.

Vojna akcija američkog ratnog zrakoplovstva “Deliberata Force” dogodila se nakon što je vojska bosanskih Srba pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića držala pod svojom vlašću oko 70% teritorija te nakon što je pokrenuta protuofenziva bošnjačko-hrvatskih vojnih snaga. S Daytonom su Srbi dobili 49% teritorija, iako su činili samo 31% stanovništva. Srbi su dobili za sebe očišćenu državu, iako povezanu s Federacijom u kojoj su Hrvati sa 17% stanovništva dobili 25% teritorija, a muslimani Bošnjaci s 44% tek 26%. Ustav iz Daytona dopustio je Republici Srpskoj da blokira svaku reformu potrebnu kako bi Bosna mogla pristupiti Europskoj uniji i NATO-u, posebice glede demokracije, pravne države i javne uprave, da ne spominjemo područja borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Mijenjanje čelnika države svakih 8 mjeseci iz redova trojice članova Predsjedništva, koji predstavljaju tri naroda, zasigurno ne pomaže u ostvarenju reformi. Čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, koji već duže vrijeme prijeti secesijom, preuzeo je predsjedanje toga zajedničkog tijela i ugostio je 21. studenoga, na sam dan 25. godišnjice potpisivanja sporazuma u Daytonu, visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku Josepa Borrella. Šef europske diplomacije dat će podršku europskim integracijama ove balkanske zemlje, iako proces približavanja teče vrlo sporo upravo zbog suprotstavljanja između politika triju naroda. Tome ne pomaže ni negiranje genocida u Srebrenici i glorifikacija ratnih zločina Radovana Karadžića i Ratka Mladića, bez obzira na donesene sudske presude.

Pitamo fra Ivana Šarčevića kakva Bosna i Hercegovina proslavlja danas taj događaj, ipak temeljan za njezinu recentnu povijest…

Šarčević: Bosna i Hercegovina obilježava Dayton sporazum kao podijeljena država. To je u sebi proturječna proslava jer u jednoj državi supostoje dva oblika države: Republika Srpska, gotovo potpuno jednonacionalna država, centralistički ustrojena, s jednim voždom, jednim narodom, jednom vjerom, a sve je to očito i u samom njezinu imenu Republika Srpska. S druge strane imamo multikulturalni model države – Federacija Bosne i Hercegovine s dva naroda, Bošnjacima muslimanima i bosansko-hercegovačkim Hrvatima. S ta dva etniteta nije moguće izgraditi jedinstvenu državu jer nedostaje državno jedinstvo. Tu su dakle dva entiteta, tri naroda i tri vjere, 10 kantona u Federaciji, i distrikt Brčko kao kondominij dvaju entiteta.

Za mnoge Dayton nije bio dobar sporazum jer je omogućio stvaranje gotovo tri čista teritorija s izuzetno slabom centralnom vlašću. Što Vi mislite?

Šarčević: Dayton je okončao rat, ali danas je on kočnica razvitku i teško je s njim vladati. Dayton je nagradio etničko čišćenje. Njegova vrijednost je u činjenici da je okončao ratni sukob i zaustavio stvaranje Velike Srbije. No radi se o pogrešnom konceptu jer se on temelji na etničko-teritorijalnom konceptu uređenja države s kojim se ne može ići naprijed. Vrlo često se s nacionalizmom pokrivaju kriminali razne veste, često i ratni zločinci, kao i nepošteni političari onda kada štite samo vlastite interese, a tvrde “ja ljubim vlastiti narod“. Oni se sakrivaju iza ljubavi prema vlastitu narodu i iza vjere. Drugi problem koji izvire iz Daytona je taj da je Dayton nametnuo svojevrsnu međunarodnu protekciju nad našom zemljom koja međunarodnim moćnicima i političarima omogućuje da kažu: “Mi ćemo učiniti sve ono što odluče narodi Bosne i Hercegovine.” Jer, navodno, narodi se moraju dogovoriti. Radi se o zavodljivoj, gotovo dijaboličnoj formuli. Gdje je to mjesto na svijetu da se tako što dogodilo? U Bosni i Hercegovini uzurpirana je volja naroda od političara, od klijentelizma, od oligarhije stvorene na razvalinama komunizma, bez ikakve političke kulture.

Po Vašem mišljenju, što mogu učiniti Europska unija i međunarodna zajednica kako bi se stanje promijenilo?

Šarčević: Europa, jasno, ima vlastite probleme, ali i svojevrsni komotni moral. Europski lideri naše probleme ne shvaćaju ozbiljno jer tvrde: “Oni se nalaze na marginama Europe, to nas toliko ne tangira, jer ondje ionako nema više rata ni izbjeglica.” Europa ne bi trebala podržavati ni davati novac onim političarima koji su kriminalci. Stalno nam se daju neka objašnjenja. Istina je da treba biti strpljiv jer se takvi problemi kao naši ne rješavaju na brzinu. Uostalom, što drugo da očekujemo od Daytonskog sporazuma koji je ipak bio nepravedan? Nakon Drugog svjetskog rata govorilo se: Nikad više rata! No rat se ipak dogodio. Sporazum u Daytonu nije ‘nedodirljiv svetinja’, može se i treba se mijenjati. Ako su tada, razumije se, svi trebali dati neke ustupke i učiniti kompromise, trebalo bi to učiniti i danas. To treba htjeti i međunarodna zajednica.

Rizik je da se dogodi secesija Republike Srpske (RS – Exit). Je li to realno?

Šarčević: Mislim da bi svaki od entiteta trebalo dodatno demokratizirati. Valjalo bi zatim izmijeniti i opću klimu. U tom smislu odgovornost leži i na nama: posebice čelnicima religija, svećenicima, franjevcima. Trebamo stvarati klimu suživota, volju da se živi zajedno i tako pripremati prostor za politiku, politiku s novom vizijom suživota.

Imaju li religije u Bosni i Hercegovini utjecaj, odnosno slijede li ih ljudi?

Šarčević: Mislim da je odgovor potvrdan. Narod je ovdje još prilično religiozan. No, počinili smo mnoge greške i zablude tijekom rata. Ne svi, ali većina hijerarhije nije se ponašala dobro, što vrijedi za sve tri religije ili konfesije. Nismo učinili ni ono o čemu je toliko govorio papa Ivan Pavao II., čišćenje memorije, nismo priznali naše krivice, u smislu institucijske i političke odgovornosti. Naša politička i moralna krivnja je u tome da smo, recimo, poticali naše vojnike da ubijaju i progone nevine ili od ratnih zločinaca stvarali heroje i svece. To nije dobro. Nismo pročistili našu savjest pokajanjem i bezuvjetnim praštanjem. Kod nas se kaže: “Da, opraštam ti, istodobno tražim oproštenje.” Dakle, uvijek se nešto traži zauzvrat. Tako to međutim ne ide.

Na lokalnim izborima koji su u tijeku čini se da nacionalističke stranke gube podršku. Dolaze li promjene?

Šarčević: Da, tomu se nadam. To je točno i nije to prvi put od rata. To opet znači da ljudi, kojih je sve manje u ovoj zemlji, ipak mijenjaju mišljenje, ono malo ljudi što je ostalo nakon što su brojni otišli u Hrvatsku, Austriju, Njemačku, Ameriku. Svakako radi se o dobrom vjetru; za nas je to blagi povjetarac. Nije kod nas problem samo grijeh struktura, nego grešne strukture i kriminalne strukture. Po sadašnjim izborima glavna bošnjačka stranka izgubila je glavni grad Sarajevo. To je znakovito jer Sarajevo treba uistinu biti multikulturni grad. Dodik je izgubio Banju Luku. Nadam se da će i u Mostaru obje nacionalističke stranke izgubiti, SDA, bošnjačka stranka, i HDZ, hrvatska stranka. Od rata te dvije stranke drže zatočenicima sve građane tog lijepog grada. Promjene ne dolaze lagano, ali valja se tomu nadati.

Ima li znakova nade u izgradnji onoga suživota koji je postojao u prošlosti iako je djelomično bio i nametnut?

Šarčević: Uvijek je postojao i postoji suživot među susjedima, što je prirodno i čini lijep običaj ovdje. Naime, Bosnu i Hercegovinu ne treba smatrati pukim matematičkim zbirom, već se tijekom povijesti ovdje razvio oblik duhovnog suživota koji je preživio do danas. Upravo zbog toga, zbog oku ne odveć vidljivog ali postojećeg suživota, Srbi i drugi nisu uspjeli uništiti ovu zemlju. Preživjela je sposobnost i praksa da se situacija gleda očima drugoga. Doduše, sada nam toga uvelike manjka jer su vlast preuzele destruktivne snage, što doduše danas vrijedi i za ostatak svijeta. Zbog toga je za nas problem još veći uzevši u obzir stanje diljem svijeta, kojemu valja pridodati i epidemiju Covid-19.

Ima mladih koji nisu tako obilježeni nacionalizmom, a napuštaju zemlju. To šteti Bosni i Hercegovini, zar ne?

Šarčević: Napuštaju zemlju i oni koji se osjećaju poniženima, koji ne žele prihvatiti da ih netko ponižava. Ali s druge strane, pomalo sam skeptičan jer vidim nacionalizam i među mladima. Toliki mladi žele imati brza i gotova rješenja nadohvat ruke, a to im, kao što se događalo i prije, nude totalitarne ideologije. Takav način ne iziskuje puno truda, ne moraš razmišljati. Jer nije lagano biti integralni čovjek. Biti integralan čovjek, dakako, ne znači biti savršen, ali znači biti subjekt, donositi osobne odluke o vlastitu životu. Zbog toga mnogi obrazovani mladi, mnogi od onih koji završe fakultete, npr. liječnici, ali i svećenici sa završenim teološkim studijem, napuštaju zemlju. Ne ostaju ovdje jer situacija uistinu nije laka. Ja nikome ne kažem: “Moraš ostati!” Žao mi je. Ma nama trebaju duhovno integralne osobe. Ne oni koji od vlastite vjere čine spektakl ili praznu obrednost. Ne, mi trebamo osobe koje su posvećene suživotu i koje iz dana u dan žive zajedno sa susjedima različite vjere ili nacionalnosti. Osobe koje neće biti površne, već s uvjerenjem i stavom koji proizlazi iz vjere, iz nutrine.