Euharistija - sakrament jedinstva

Uvodno biblijsko čitanje: “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16-17).
1. “Sakrament milosrđa, znak jedinstva, vez ljubavi!” Usklik svetoga Augustina u njegovu razlaganju o Ivanovu evanđelju (In Johannis Evangelium 26,13) savršeno sabire i sažimlje Pavlove riječi upravljene Korinćanima koje smo upravo čuli: “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16-17). Euharistija je sakrament i izvor crkvenoga jedinstva. To je bilo isticano od samog početka kršćanske predaje, temeljeći se upravo na znaku kruha i vina. Tako se u Didahe, spisu sastavljenom na početka kršćanstva, tvrdi: “Kao što je ovaj kruh koji se lomi najprije bio raspršen po brdima i sabran, postao samo jedna stvarnost, tako se sabire tvoja Crkva sa svih krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo” (9,1).
2. Sveti Ciprijan, biskup u Kartagi, ponavljajući u 3. stoljeću te riječi, tvrdi: “Iste žrtve Gospodinove osvjetljuju jednodušnost kršćana utvrđenu čvrstvom i nedjeljivom ljubavlju. Jer kad Gospodin naziva svoje tijelo kruhom sastavljenim od mnogo zrnaca, pokazuje naš sabrani narod, koji on podupire; i kad svoju krv naziva vinom iscijeđenim iz mnogih grozdova i bobica zajedno pomiješanih, isto tako pokazuje naše stado sastavljeno od mnoštva u jedno sabranog” (Ep. ad Magnum 6). Ta euharistijska znakovitost glede jedinstva Crkve često se pojavljuje u spisima otaca i skolastičkih teologa. “Tridentski je koncil to sažeo naučavajući da je naš Spasitelj svojoj Crkvi ostavio Euharistiju #!kao znak njezina jedinstva i ljubavi kojom on želi blisko uzajamno povezati sve kršćane; stoga je ona #!znak onog jedinoga tijela kojemu je on glava#!” (Pavao VI., Mysterium fidei; usp. Conc. Trid., Decr. de SS Eucharistia, Uvod i t. 2). Katekizam Katoličke Crkve snažno sažimlje: “Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo: Crkvu” (KKK 1396).
3. Taj je tradicionalni nauk snažno ukorijenjen u Sveto pismo. Pavao ga u već razvija u navedenom tekstu Prve poslanice Korinćanima počevši od osnovne misli, one o koinoiji, to jest od zajedništva koje se uspostavlja između vjernika i Krista u Euharistiji. “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo (koinonia) krvi Kristove? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo (koinonia) tijela Kristova?” (10,6). To je zajedništvo još podrobnije opisano u Ivanovu evanđelju kao izvanredni odnos “nutarnje uzajamnosti”: #!on u meni i ja u njemu#!. Isus doista u Sinagogi u Kafarnaumu izlaže: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu” (Iv 6,56).
Ta će misao biti također istaknuta u govorima na Posljednjoj večeri u znaku vinove loze: loza je zelena i plodna samo ako je ucijepljena na trs od kojeg prima sok i potporu (Iv 15,1-7). U protivnom je samo suha grana, određena za oganj: aut vitis aut ignis, “ili loza ili oganj”, tumači jezgrovito sveti Augustin (In Johannis Evangelium 81,3). Tu se ističe jedinstvo, zajedništvo koje se ostvaruje između vjernika i Krista nazočna u Euharistiji, na temelju načela koje Pavao ovako izlaže: “Koji blaguju žrtve, nisu li zajedničari žrtvenika?” (1 Kor 10,18).
4. To zajedništvo-koinonia “vertikalnog” tipa, jer nas sjedinjuje s božanskim otajstvom, istodobno rađa zajedništvo-koinoniju koju možemo nazvati “horizontalnom”, ili crkvenom, bratskom, kadru sjediniti u jedan vez ljubav sve sudionike istoga stola. “Jedno smo tijelo mi mnogi – podsjeća nas sveti Pavao – ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,17). Govor o Euharistiji anticipira veliko razmišljanje o Crkvi koje će Apostol razviti u 12. glavi iste poslanice, kad bude govorio o tijelu Kristovu u njegovoj jedinstvenosti i mnogostrukosti. Također čuveni opis Crkve u Jeruzalemu koji daje Luka u Djelima apostolskim ističe to bratsko jedinstvo ili koinoniju povezujući je s lomljenjem kruha, to jest euharistijskim slavljem (Dj 2,42). To je zajedništvo koje se ispunja u povijesnoj stvarnosti: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu (koinonia), lomljenju kruha i molitvama (…). Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni, i sve im bijaše zajedničko” (Dj 2,42-44).
5. Stoga se poriče duboko značenje Euharistije kad je se slavi ne vodeći računa o zahtjevima djelatne ljubavi i zajedništva. Pavao je strog s Korinćanima, jer njihovo okupljanje “nije više blagovanje Gospodnje večere” (1 Kor 11,20) zbog podjela, nepravdi, sebičnosti. U tom slučaju Euharistija nije više agape, to jest izraz i izvor ljubavi. I tko nedostojno sudjeluje, tako da mu ona ne postaje izvorom bratske ljubavi, “sud sebi jede i pije” (1 Kor 11,29). “Ako se kršćanski život izražava u izvršenju najveće zapovijedi, to jest u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ta ljubav nalazi svoj izvor upravo u najsvetijem sakramentu, koji se obično naziva sakramentom ljubavi” (Dominicae coenae 5). Euharistija podsjeća, čini prisutnom i rađa tu djelatnu ljubav.
Prihvatimo stoga poziv biskupa i mučenika Ignacija koji je opominjao vjernike u Filadelfiji u Maloj Aziji: “Samo je jedno tijelo našega Gospodina Isusa Krista, samo je jedna čaša u zajedništvu njegove krvi, samo jedan oltar, kao što je i biskup jedan” (Ep. ad Philadelphenses 4). I s liturgijom molimo Boga Oca: “Daj da okrijepljeni Tijelom i Krvlju Sina tvoga, Duhom njegovim Svetim ispunjeni budemo u Kristu jedno tijelo i jedan duh” (III. euharistijska molitva).
2