„Neka nam ništa ne bude važnije od tebe, Isuse“, rekao je biskup na početku euharistijskog klanjanja. U daljnjoj molitvi zaželio je da ovo bude susret, put ljubavi. Buka je svuda oko nas, možda i u nama, nastavio je promišljanje. Potaknuo je vjernike da Isusa stavljaju iznad svega kao i svoju ljubav prema Isusu kojeg vole iznad svega. Pritom je zahvalio na svim darovima i dobročinstvima primljenim od Isusa: za život, vjeru, obitelj, roditelje, bake i djedove, braću i sestre, prijatelje, domovinu, redovnike i redovnice, đakone, bogoslove i sjemeništarce. Zahvalio je i za Crkvu, katoličku i apostolsku, zahvalio je i za Dubrovačku biskupiju.

Posebno je molio za đakone Ivu, Mišu i Juru istaknuvši pritom da su oni povjerovali Isusu i da ih Isusu povjeravamo. Izrazio je molbu da budu svećenici po Isusovom srcu. Biskup je također molio da Isus izliječi sve naše rane da živimo slobodu djece Božje.

Đakon Paponja u svom razmatranju pred Presvetim zahvalio je na Isusovoj prisutnosti i tome što ih je okupio tu večer. Zahvalio je na životnom putu i što je Isus želio svakoga. Zahvalio je i na poslanju, životu i obitelji, prijateljima, profesorima, župnicima. Zahvalio je što je Božja volja bila da budu svi zajedno. Zaželio je da sve ono dobro što smo primili od drugih sada uzvratimo njima.

„Molimo Gospodina stvarno prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu da nam udijeli milost kako bismo mogli biti otvoreni djelovanju Očeve volje“, riječi su kojima je đakon Markić započeo svoju molitvu. U molitvi je poželio također da bez obzira na mišljenja i osobne stavove svi ostanu i budu jedno. Izrazio je želju da drugi po njima prepoznaju da je Krist živ i da je on onaj koji ih je pozvao da služe jedni drugima. Naglasio je i da se uvijek odlučujemo za Gospodina iz ljubavi prema njemu a ne iz straha.

Đakon Pecotić svoju molitvu je započeo promišljanjem o Božjem putu koji se svakodnevno živi i nema kraja. To je put na kojem usred nesigurnosti i kolebanja ipak moraš dalje, kazao je. Bog je onaj koji nas zove, koji nas treba. „Ti me voliš, računaš na mene i nema silaženja s toga puta. To je put radosti, radost trenutka u kojem je Isus svrnuo svoj pogled na mene“, nastavio je u svom promišljanju te zaključio kako ta radost ostaje jer na tom putu osjećamo trajnu Božju ljubav.

Euharistijsko klanjanje pred svećeničko ređenje glazbenim izričajem pratio je sastav mladih „Speramus“.