Poštovanoj braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim vjernicima Riječke nadbiskupije!

Čistom srijedom ili Pepelnicom započinjemo četrdesetodnevnu pripremu za proslavu vazmenog otajstva Gospodina Isusa Krista, našeg Spasitelja. Poznato nam je da je Isus, prije početka svoga javnog djelovanja, došao k Ivanu Krstitelju na Jordan krstiti ga. A Ivan ga je odvraćao od tog nauma govoreći mu: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ Ali mu je Isus, ne dajući se smesti, uzvratio: „Pusti sada! Ta dolikuje da tako ispunimo svu pravednost!“ Na te riječi Ivan, kako evanđelist bilježi, popusti, tj. pristade krstiti ga. A zatim: „Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj“, a glas s neba objavljuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3, 13-17).

Draga braćo i sestre, Isusovo krštenje podsjeća nas na naše krštenje. Mnogi su od nas kršteni u ranoj djetinjoj dobi, a neki, kao Isus, u zreloj. Oni koji su kršteni u djetinjoj dobi, nisu mogli sami odlučiti o tome hoće li se krstiti. Umjesto njih odlučili su njihovi roditelji i kumovi. Oni su, nakon što su prethodno zatražili krštenje, a da bi im molba mogla biti uslišana, morali zajedno s kumovima obećati da će svoje dijete ili kumče odgajati u vjeri u kojoj žele da se krsti. Također su u djetetovo ime ispovjedili vjeru i dali sva potrebna obećanja. A i kod krštenja odraslih Crkva traži kumove koji su vjernici i koji će kao takvi jamčiti da će novokrštenik, poduprt njihovom pomoći i primjerom, živjeti u skladu s vjerom u kojoj se krsti. Dakako, i sam krštenik kao odrasla osoba mora, kao uvjet da bi mogao primiti krštenje, svjesno i odgovorno obećati da će živjeti u skladu s vjerom u kojoj se krsti. U protivnome ne bi ga se smjelo krstiti.

Evanđelisti su zabilježili da je nakon krštenja na Isusa sišao Duh Sveti u obliku goluba i da je u tom trenutku s neba zaorio glas: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3, 21-22). Na taj je način Isusovo krštenje događaj u kojemu se zbiva višestruka objava: Duh Sveti silazi na Isusa „u tjelesnom obličju, poput goluba“, a s neba odjekuje glas Boga Oca: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ To znači da je Isusovo krštenje u Jordanu vrhunac Božje objave jer nam Bog u tom trenutku razotkriva najdublje tajne svoga božanskog bića. U skladu s time pisac Poslanice Hebrejima ističe: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane progovori nam po Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove!“ (Heb 1, 1-2).

Ono što je Otac nebeski u trenutku Isusova krštenja objavio o njemu, tj. da je on Sin njegov Ljubljeni, on izgovara nad svakim čovjekom, bilo da je dijete ili odrastao, muško ili žensko. U trenutku našega krštenja Bog svakoga od nas priznaje svojim djetetom i dariva nam svoga Duha kako bismo, njime nadahnjivani, vođeni i jačani, bili njegovi svjedoci i pronositelji njegove Radosne vijesti u svijetu. To znači da je krštenje istovremeno objava našeg identiteta i našeg životnog poziva. Po identitetu posinjena smo Božja djeca i kao takvi braća i sestre Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, a po pozivu Božji svjedoci, također po uzoru na Isusa koji nam poručuje ono isto što je rekao svojim prvim učenicima u dvorani Posljednje večere, nakon što im je oprao noge: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 15). Pozvani smo dakle činiti djela koja je Isus činio, i s namjerom s kojom ih je on činio. A njegova je namjera uvijek bila proslaviti Oca i služiti braći.

Isusovo je krštenje također objava Božje solidarnosti s nama grešnicima. Bog se ne okreće od nas, ne odbacuje nas, nego nam šalje svoga Jedinorođenoga Sina, da se svrsta među nas, da naše grijehe kojima smo prekinuli vezu sa svojim Stvoriteljem, uzme na sebe i iskupi ih svojom mukom i smrću, a sve to kako bi nas, izgubljene sinove i kćeri, doveo natrag u kuću Očevu. Svojim riječima i postupcima Isus i nas poziva i potiče da ga slijedimo u poslušnosti Ocu nebeskom. Štoviše, isticao je da samo izvršavajući volju Božju možemo biti njegova braća i sestre. U tom je smislu onima koji su došli javiti mu da ga vani čekaju njegova majka i njegova braća, odgovorio: „Tko je majka moja i braća moja? I okruži pogledom po onima koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.’“ (Mk 3, 33-35).

Budući da je bio pravi čovjek, s nama u svemu jednak osim u grijehu, Isusu nije bilo strano iskustvo kušnje ili napasti. Duh Sveti ga je, odmah po krštenju, odveo u pustinju, gdje je proboravio četrdeset dana. Dok se ondje u molitvi, postu i meditaciji družio s divljim zvijerima i anđelima, a naravno i sa svojim nebeskim Ocem, đavao ga, taj zloduh, nije ostavljao na miru nego je tražio način kako bi mogao iskušati njegovu vjernost i poslušnost Bogu. Budući da je Isus četrdeset dana u pustinji postio, najprije mu je predložio da pretvori kamenje u kruh. A kad je Isus to odbio, rekavši: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“, đavao ga je odveo u Jeruzalem, postavio na vrh Hrama i rekao mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je; Anđelima će svojim zapovijedati za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš“ (Mt 4, 5-6). Isus mu na to odgovori: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svojemu se klanjaj i njemu jedinom služi!” Na to je Đavao odstupio, a anđeli pristupili i služili mu (Mt 4, 10).

U ovom međusobnom nadmudrivanju vidimo kako se na Sv. pismo pozivaju i Isus, tj. Bog, i đavao, Božji protivnik od početka. Đavao nagovara Isusa da se, ako je Sin Božji, baci s vrha Hrama jer u Sv. pismu stoji da će Bog anđelima zapovijedati da ga rukama nose kako se ne bi spotaknuo. Isus takvog tumača Božje riječi odlučno odbacuje, zapovijedajući mu: „Odlazi od mene, Sotono!“ I odmah dodaje ono što je Sotona prešutio, a u Svetom pismu piše, naime da se Gospodinu, Bogu svojemu, treba klanjati i njemu jedinom služiti. To nam je, braćo i sestre, upozorenje da pazimo kojem se tumačenju Sv. pisma priklanjamo jer, kako vidimo, može ga se tumačiti na oprečne načine, tj. tako da se traži ono što Bog uistinu govori u Sv. pismu ili da iz Svetog pisma prihvaćamo samo ono što odgovara našim željama i shvaćanjima. Isus nam kaže da je takvo tumačenje Sv. pisma đavolsko djelo. Prema tome uvijek je potrebno paziti je li doista u Sv. pismu ono što razni tumači tvrde da se u njemu nalazi.

Isus je dopustio biti kušan da bi nama pokazao kako kušnju trebamo prihvatiti i iz nje izići čvršći u vjeri i pouzdanju u Boga. Kao za mnoge slučajeve, tako i za ponašanje u kušnji, on nam kaže: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 15). U Getsemanskom vrtu, znojeći se krvavim znojem prije negoli će biti uhićen, osuđen i raspet, molio je: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.“ (Mt 16, 39). Svojim primjerom Isus nas uči kako u svom životu uvijek trebamo tražiti što je volja Božja i moliti Boga za snagu da je možemo prihvatiti i izvršiti. U ovom vremenu velikih kušnji prouzročenih koronavirusom i razornim potresima posebno se valja ugledati u Isusov odnos prema životnim nedaćama i križevima, kako bismo mogli, poput njega i s njegovom pomoći, nevolje koje nas u životu zadese prihvatiti s vjerom i pouzdanjem Boga, čuvajući se svakog nepovjerenja u Božje namjere s nama i svake sumnje u njegovu ljubav.
Korizma je također vrijeme kada smo pozvani na veću solidarnost s potrebitima i ugroženima. To možemo činiti na pogrešan i na ispravan način.

Pogrešan je kad to ne radimo radi toga da bismo pomogli onome koji je u potrebi nego da bi nas ljudi hvalili. A ispravan je kad pomažemo tako da „ne zna ljevica što čini desnica“ (Mt 6, 3), tj. skrovito i ujedno radosno „jer Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9,7). Trudimo se, dakle, tom evanđeoskom motivacijom pomagati onima koji su u nevolji, i to ne samo ove korizme nego uvijek kad smo u mogućnosti. Sjetimo se Isusova odgovora onima koji su s njime sjedili za stolom u kući Šimuna Gubavca, kada mu je neka žena polila glavu skupocjenom nardovom pomašću, a sustolnici su komentirali da je to rasipanje jer se pomast mogla skupo prodati i novac dati siromasima, na što im je Isus uzvratio: „Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni! Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete, možete im pomoći, a mene nemate svagda.“ (Marko 14, 6-7). Da, istina je da siromahe imamo uvijek uza se, ali Isus je također uvijek uz nas, doduše, ne u tjelesnom obličju kako je bio sa sustolnicima u Betaniji nego na duhovan način, na koji je nakon uskrsnuća trajno prisutan u svojoj Crkvi, što je svojim učenicima obećao rekavši im: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Ali ne zaboravimo ni to da je rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 45). Isto tako imajmo na umu da će Isus uskrsnuli biti onoliko s nama koliko mi budemo s njime. Kao što neki čovjek ne može biti s nama, ako to mi ne želimo, i obratno, tako Isus može biti naš suputnik samo ako ga pozovemo da s nama bude, ako iskreno poželimo da nas prati na našem životnom putu, kao što je pratio onu dvojicu svojih učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus. S njima je hodao i razgovarao, ali prepoznali su ga tek kad su ga, stigavši u Emaus, zamolili da ostane s njima. Ne prestajmo ga ni mi zazivati da hoda i ostane s nama te da nas u ovom tjeskobnom vremenu obdari obiljem solidarnosti i nade.

S tim mislima želimo vam, braćo i sestre u Kristu, sretnu i blagoslovljenu korizmu!

riječki nadbiskup metropolit  dr. Ivan Devčić,

riječki nadbiskup koadjutor  mr. Mate Uzinić