Potaknuvši da u korizmi dublje promišljamo zašto uopće imamo živi odnos sa živim Bogom, fra Ante je održao nagovor u kojem je razmatrao četiri područja koja smo pozvani živjeti u odnosu na Isusa: to su  jezik, istina, tijelo i pitanje što je čovjek. U tim stvarnostima su i razlozi zašto je Isus došao k nama, jer iz odnosa s Bogom čovjek vidi život na jedan način, a bez odnosa s Bogom, bez Boga, čovjeku ostaje nevidljivo kako živjeti puninu života.

„Ako dokinemo odnos s Bogom, onda postoji velika napast koja se raširila  svijetom, da čovjek samoga sebe shvaća kao Boga, kao homo deus, onaj koji ima pravo sam uređivati svoje odnose“, upozorio je fra Ante, rekavši da čovjek, osobito na Zapadu, živi kao da Boga nema, kao da nema ništa izvan ljudskog obzora. „Čovjek živi sa zatvorenim nebom. Odnos s Bogom mijenja ono što je nama ljudima važno. Ako se upustimo u ozbiljni odnos s Bogom, naš život će dobiti dubinu.

U zbrci na Zapadu je velika borba protiv onoga što je Isus donio. Protiv njegove prisutnosti, istine u njegovim riječima, razumijevanja čovjeka kako ga Isus vidi. Moramo raditi odmak od onoga na što nas svijet prisiljava, ali čovjek ima moć reći da on tako kao pojedinac neće činiti. Bez obzira što zakon nešto dopušta, neću to činiti jer imam odnos s Bogom. U tome leži naša sposobnost“, poručio je fra Ante.

„Korizma poziva čovjeka da stane pred Boga i da ne vidi sebe u iluziji, obmani, samozavaravanju, nego u istini i da dobije šansu da sve bude drugačije. Zato nas Crkva poziva da se pokajemo. Biti skrušen znači sposobnost čovjeka da sagleda svoj život, dobro i zlo, i da kaže kako zlo koje je učinio nije dobro. Da to prizna. To je veliki korak.

Skrušen grešnik je čovjek prosvijetljen jasnoćom kojem je žao  da je učinio nešto loše i radi odmak od toga. Srami se svog postupka jer smatra da nije ono što je trebao živjeti. To je osjećaj da čovjek u tom trenutku nije bio na razini zadatka. U skrušenosti osoba vidi jasnoću promašaja i otvara priliku za novi život“, rekao je fra Ante.

„Istina je vezana uz Isusa, uz odnos s njim. Političari misle da je istina ono što oni odluče“

Govoreći o razumijevanju jezika u kontekstu onoga što je Isus činio, fra Ante je istaknuo da je Isus utjelovljena riječ, on je riječ živoga Boga. „Isus je bio s nama kao riječ. Krista se naziva logosom. Grčka riječ logos znači smisao, razum, razumijevanje, riječ. Ivan na početku svoga evanđelja kaže: ‘Na početku bijaše riječ’, logos. To znači, sve što je stvoreno po logosu, a sve je stvoreno po njemu, može se shvatiti. Kozmos možemo razumjeti jer imamo riječ, razum, smisao. Dakle, život nije besmislen. Tu je već veliki razlog zašto nam je važan odnos s Bogom. Čovjek ne može dobro živjeti ako nema smisla, ako ne zna zašto živi, koja je svrha njegovog života, u što će potrošiti svoje vrijeme, nadarenosti i snage“, rekao je fra Ante.

Isus je govorio našim jezikom, o nama, govorio je što je važno za nas ljude i kako iz toga oblikovati naš život. Isus je tako govorio o sebi da je to dovelo do usijanja te su ga htjeli ubiti. „Isus je govorio da dolazi s drugog svijeta, da je u njegovom djelovanju prisutan nevidljivi Bog, da je on njegov Sin. Nije dovoljno reći da je Isus postojao i bio dobar čovjek. Odnos prema Isusu se lomi u tome je li on stvarno živi Bog ili nije. To je vezano uz jezik, logos, uz ono što je Isus govorio“, istaknuo je propovjednik.

Naglasivši da je jezik čudo i otvara nam svijest da razumijemo druge ljude, fra Ante je rekao da riječima možemo činiti stvari. Svaki sakrament, i po riječima koje svećenik izgovori u ime Isusa Krista, ima snagu da mijenja stvarnost. „Ljude možemo vrijeđati ili hrabriti. Živimo od jezika, on ima veliku snagu. On liječi i ranjava, oslobađa i opterećuje, približava i udaljava, osvjetljava i zamračuje. Za nas je veliko pitanje kako je Isus govorio, kako se on služio riječima. Isusove riječi imaju silnu snagu. Ono što je Isus rekao, to se i dogodilo“, istaknuo je fra Ante, rekavši da sve što je i kako Isus činio, činio je i svemogući Bog u početku stvaranja, kad je rekao da nešto bude, i bilo je, dogodilo se.

Razmatrajući pojam istine, fra Ante je podsjetio da Isus za sebe kaže: ‘Ja sam put, istina i život’. Isus ne kaže da ćemo istinu naći u nekim rečenicama, nego da je on istina. Isus kaže, „Tko god je od istine, sluša moj glas“. Ljudi mogu biti od istine i neistine. U susretu s Pilatom, Isus kaže da je došao na svijet da svjedoči za istinu. Pilat od Isusa nije dobio odgovor na njegovo pitanje što je istina.

„Isus je istina, a Pilat to ne vidi jer je upao u praksu koja ne dopušta da vidi istinu. Pilat je znao da je Isus pravedan. I osudio ga je. To njegovo znanje nije mu pomoglo da oslobodi Isusa. Kako je moguće da netko bistar, da dobro razumije prigovore, zna da je optužen pravednik i da ga svejedno osudi? U tom trenutku više nije moguće govoriti o istini, jer Pilat govori na strani političara, suca, osobe koja misli: ‘Istina je ono kako ja učinim. Ako te ja osudim, kriv si, završit ćeš na križu. Ako te ja pustim, bit ćeš slobodan. Istina je to što ja napravim’. Tu je sukob svijeta koji misli da se istina tvori, pravi“, upozorio je fra Ante.

U tom kontekstu, rekao je kako političari misle da je istina ono što oni odluče, novinari misle da je istina ono što oni napišu. U razgovoru s Pilatom nema odgovora na pitanje ‘Što je istina?’, jer istina je vezana uz Isusa, uz odnos s njim, istaknuo je fra Ante.

O poimanju tijela kao računala čiji se dijelovi mogu sastaviti i rastaviti

Dr. Vučković je zatim govorio o poimanju tijela, kako shvaćamo tijelo i kamo nas to vodi, što je čovjek. Nameće nam se razlika kako mi shvaćamo sami sebe i pitanje istine. Na Zapadu se počelo misliti da je čovjek nalik računalu, da ima hardver i softver. „Krist je utjelovljena riječ. Živimo u svijetu u kojem je odnos prema tijelu jako poljuljan. Sve više mladih sebe shvaća na paradigmi računala, da postoji softver, to su emocije i tijelo, to je hardver. Sada se događa nešto što se dosad nikad nije događalo, da ljudi misle, ako moj softver nije u redu, moram mijenjati hardver. Ako nešto osjećam u sebi, da ja i društvo moramo učiniti sve da se moje tijelo mijenja, siječe“, upozorio je fra Ante.

U kontekstu takvog postupanja, fra Ante je istaknuo logiku drugačijeg, a ispravnog postupanja čovjeka prema računalu, za razliku od onoga kako postupa prema tijelu. „Kada ne razumijemo neki program u računalu, nećemo reći da ćemo promijeniti hardver. Nego čovjek kaže: ‘Moram naučiti upravljati s ovim programom, ne znam ga, ne razumijem ga’. A u odnosu na tijelo, sve više ljudi u svijetu kaže: ‘Ne slažem se s mojim tijelom, mojim softverom, s time kako se ja osjećam unutra, u sebi. I idem ga rezati, promijeniti, prema onome što mislim da treba učiniti’“, upozorio je fra Ante. To vodi poimanju čovjeka da njegovo tijelo predstavljaju komadi koji se mogu rastaviti i sastaviti, ne gleda se da je čovjek cjelina duha, duše i tijela.

„Isus se utjelovio. Živi Bog koji je duh, u jednom trenutku uzeo je naše ljudsko tijelo. Mi uvjeravamo sami sebe i nažalost, najmlađe, da je moguće sebe stvarati po vlastitoj predodžbi. Iza toga stoji veliki profit i interes. Nemamo više razumijevanja za to što je tjelesni život. Ako mislimo da se tijelo može stvarati, znači da smo zaboravili tjelesni život, što znači biti utjelovljeno biće. Mi smo utjelovljena bića koja u tijelu doživljavamo najdublje što kao ljudi jesmo. Iskustvo boli, radosti, gladi, taženja gladi su elementarna iskustva u našem tijelu“, rekao je fra Ante.

„Kada dokine Boga, čovjek ima pravo odlučivati o tuđem životu“

Istaknuvši da čovjek nema život u sebi, nego je primio život od drugoga, ima život od drugoga, fra Ante je istaknuo da je najvažnija razlika između Boga i nas ljudi da on ima život u sebi.

„Isus kaže ‘Ja sam život’. Taj ne umire, on je vječan. Od njegovog daha svi imamo život. Čudesna je dubina ljudskih emocija: radost, tuga, velikodušnost, otvorenost za druge. Dobili smo život na dar i sve naše sposobnosti dane su nam od Boga, da s njima učinimo nešto dobroga. Da naučimo od Isusa kako se darivati, kako opažati druge i njihove potrebe, kako im obogatiti život riječju, toplinom, osmijehom, dobrim djelima, blizinom. Da uđemo u puninu života. Isus nas je učio da opažamo tuđe živote i ono što možemo unijeti u njihove potrebe. Imao je veliku potrebu probuditi u nama čežnju za puninom života jer je i sâm tako živio“, naglasio je fra Ante, rekavši da živimo u svijetu znanosti koja zna što su kemijske reakcije, stanice, ali ne zna otkud život, što je to živo.

„Trebamo biti zahvalni jer mi smo dobili život. Dio ljudi misli da je čovjek ono što on napravi od sebe, da nismo unaprijed određeni nečim, nego da se čovjek stvara. Iz toga proizlaze veliki problemi. Ako smo mi bogovi, onda mi odlučujemo tko će ući u život, tko neće ući u život. Francuska je u Ustav unijela da je pobačaj neotuđivo ljudsko pravo. Kada dokine Boga, čovjek ima pravo odlučivati o tuđem životu. Zato je susret s Bogom jako važan. Jer učimo što je istina, kako se odnositi prema drugom čovjeku, prema svom tijelu, jeziku. Pitamo se što smo mi. Biblija kaže da je čovjek slika Božja, a ne da sâm odlučuje što će biti. Čovjek je stvoren na sliku Božju i svatko je jedinstven. Nije isto shvaćamo li se mi kao bića koja su slična Bogu, pa u svakom drugom vidim otisak Božje prisutnosti, vidimo da nismo vlasnici drugog čovjeka, nego je drugi došao voljom istog Oca. Bog je otac svih ljudi“, poručio je fra Ante, istaknuvši da onaj tko iznutra čuje Božji glas, zna istinu.

„To je za nas poziv da se približimo Bogu, da čujemo njegovu riječ. Da uđemo u razgovor s njim. Kad se čita Božja riječ svaki dan, dobijem duboki osjećaj da znam što je njegova volja, da znam kako zvuči njegov glas, znam kako govori i ne može me nitko prevariti. I kroz nas počne strujati život, i ljudi oko nas počnu dobivati život, emocije, svjetlo, snagu, toplinu. Počinju otkrivati kako je dobro biti u blizini nekoga tko je živ“, rekao je fra Ante.

U odnosu sa živim Bogom, čovjek može čuti glas u sebi, a taj glas ima snagu koja preobražava život. „Bog ne prestaje govoriti, neprestano nas poziva da mu se otvorimo, da mu damo pozornost. Isus kaže: „Dolazi čas, sada je, kada će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će“. To se ne odnosi na pokojne ljude u grobu, nego na one koji slušaju Isusa dok govori. Mnogi ljudi ne žive život na način da su ušli u život, nego preživljavaju. Ima više smrti u životu. Duh mnogih je mrtav. Ako u sebi osjećaš smrt, u duhu, emocijama, odnosima, ako čuješ njegov glas, možeš iz smrti prijeđeš u život. Isus iz ropstva smrti uvodi u život“, poručio je fra Ante, naglasivši da je glas veliko čudo, prisutnost onoga tko je važan.

„Glas Sina Čovječjega donosi istinu o svijetu, o nama i našim odnosima. Glas može reći našoj nutrini, ‘Ne moraš hodati polumrtav, stvoreni smo da živimo’. Da iz polumrtvila, iz preživljavanja izađemo u život. Isus je došao da imamo puninu života. On zna što je to život“, poručio je fra Ante, podsjetivši na Isusovu riječ: „Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi“.

„Dobili smo darove od nekoga tko nas voli, da nešto s njima učinimo. Jednog dana će se pokazati što smo napravili od svoga vremena, svojih talenata, svoga tijela, osjeta, svojih odnosa. Važan je živi odnos s Bogom živim. U tom odnosu nam se bistri tko smo, što možemo napraviti od našeg života i na koji način možemo izgrađivati svijet oko sebe, čak i kad je u svijetu loše i osjećamo da nam je nešto drugo važno. Iz živog odnosa sa živim Bogom, ovaj svijet možemo učiniti boljim“, poručio je fra Ante, istaknuvši veličinu Isusove usporedbe da bi kršćani trebali biti ono što je sol za zemlju, hranu.

„Sol baciš u hranu i nema je, ne vidiš je, kao da je nije bilo. Ali, okus je drukčiji, sve je drugačije. Ovaj svijet treba imati okus dobrote od ljudi koji neće bučiti, koji neće sebe stavljati u prvi plan, nego će iz živog odnosa sa živim Bogom znati kako činiti dobro“, poručio je fra Ante, poželjevši da Isus u nama produbi čežnju za radošću, ljubavlju, sebedarjem; da imamo iskustvo Isusove blizine i osnaženje da njegovu Radosnu vijest donesemo u odnose ljudi s kojima živimo.

Nakon nagovora, fra Ante je predvodio misno slavlje, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom s kojim je blagoslovio mlade. Pjevanje tijekom susreta predvodio je Zbor mladih s voditeljem Lukom Kotlarom iz zadarske crkve sv. Pavla na Bokanjcu.

Tijekom susreta mnogi mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu organizirao je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru i povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije.