Fra Bojan Rizvan predvodio duhovnu obnovu za djelatnike Zadarske nadbiskupije

Susret je okupio djelatnike iz službi Nadbiskupskog ordinarijata, Caritasa Zadarske nadbiskupije te djelatnice Katedrale sv. Stošije i Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

Prije razmatranja teme nagovora, a to je upravljanje talentima darovanima pojedincu, fra Bojan je pojasnio zašto je djelatnicima Ordinarijata, odnosno ustanova Nadbiskupije, na osobiti način potreban susret duhovne obnove.

„Oni koji izbliza žive u Crkvi i susreću se s Bogu posvećenim osobama koji su cijeli svoj život stavili u službu Crkve i Gospodina, ponekad se susreću s ljudskom slabošću tih osoba. Duhovna obnova potrebna nam je iz svijesti ljudske slabosti. Zato što znamo da su ljudi slabi, da smo mi sâmi slabi. Duhovna obnova nam je potrebna da mi sami sebe pokušamo čupati iz vlastite slabosti i s druge strane, da ne upadnemo u napast sablazni zbog slabosti drugih. Da nas ne sablazni nečija slabost, jer pogotovo i najčešće djelatnici Ordinarijata i oni koji žive u kuriji, ponekad se susreću i sa slabostima svećenika. To može biti ozbiljna prijetnja i ugroza našoj vjeri, da se ponekad sablaznimo kako netko živi.

Duhovna obnova je prilika koja nas čupa iz sablazni. Prilika koja mi ne dopušta da svoju vjeru gradim samo na svjedočanstvu drugih, nego ponajprije na osobnom susretu s Isusom Kristom. Dakle, moja vjera raste iz susreta i zajedništva s Kristom, iz oblikovanja mog života po njegovoj riječi i njegovoj milosti“, poručio je fra Bojan.

O. Rizvan je istaknuo važnim da djelatnici ureda i ustanova Nadbiskupije budu svjesni povjerenja koje im je darovano; ne samo povjerenja koje im je povjerio nadbiskup ili druga odgovorna osoba, nego sâmi Bog, jer izvršavanje povjerene službe treba biti u službi evangelizacije.

„Najteže u našem životu je kad izgubimo povjerenje. Najgore je kad naše ja bude ispred drugoga ti. Sveto Pismo pokazuje da je druga osoba ona u kojoj možeš ostvariti svoj život. Na latinskom, osoba se kaže persona, a to je složenica od dvije riječi – perso nare. Dakle, da dopustiš da tvoj život odzvoni u životu nekoga drugoga. Tada možeš imati radost. Odzvanjanje moga života u životu nekoga drugoga je stvarnost povjerenja. Zato je jako teško obnoviti povjerenje, kad narušeno povjerenje postaje prepreka ostvarivanju zajedništva i poslanja“, upozorio je fra Bojan. U tom kontekstu, djelatnicima Nadbiskupije je poručio: „Zato je važno da vi sebe prepoznate kao osobe u koje Crkva ima povjerenje. Kao osobe kojima je nešto povjereno, da žive i djeluju u službi evangelizacije. Bog nam povjerava neku službu da izvršimo ono što on želi, evangelizaciju. Papa Franjo često ističe da je svako djelo crkvenog službenika ponajprije djelo evangelizacije. Dakle, u svemu što činim u mojim riječima i postupcima, mora biti vidljivo evanđelje. Smisao našeg djelovanja je očitovati Isusa Krista. Ako ne očitujemo Isusa na mjestu gdje radimo, zapravo iznevjerujemo svoje poslanje. Gubim povjerenje koje mi je darovala Crkva i koje mi je, na kraju, darovao sâm Gospodin“, upozorio je fra Bojan.

U potrebi da iz Božje riječi razumijevamo svoj život i život onih koji su nam darovani na putu, kojima smo poslani, o. Rizvan smatra značajnim razumijevanje  evanđelja o darovanim talentima. Pritom je upozorio da je loše ako nam Božja riječ postane navika, s čime se također susreću zaposlenici Nadbiskupije.

„Može nam se dogoditi da se naviknemo na Božju riječ, da je odslušamo. Ako je Božja riječ riječ ljubavi, onda ljubav ne smije postati navika. Ne smijemo prečuti Božju riječ, što to Gospodin može progovoriti mom životu, kako Gospodin može progovoriti u mom srcu. Dopustimo da mojim odnosom prema drugima ravna Riječ Kristova, a ne moje iskustvo, moja pamet, moji osjećaji. Važno je shvatiti Sveto Pismo kao riječ koja donosi život u naše odnose. Ako čitamo Božju riječ bez Duha Božjega, nećemo se moći ispravno razumjeti. Tu riječ trebamo utjelovljivati, jer to je proces života kršćanina. Prvi događaj Krista na zemlji i u našoj povijesti je utjelovljenje – da i u mom životu riječ postaje tijelom i bude vidljiva“, potaknuo je fra Bojan.

U Evanđelju po Mateju, 25. poglavlje govori o potrebi budnosti, o blizini dolaska Kristovog kraljevstva i o poslanju koje imamo u našem i u životu Crkve. U prispodobi o svijesti blizine dolaska Božjeg kraljevstva, Krist govori o talentima. U tom tekstu misli se na novčanu jedinicu koja ima ogromnu vrijednost, a značila je oko 6000 drahmi. Isus drugdje govori o ženi koja je isprevrtala cijelu kuću da nađe jednu izgubljenu drahmu. To je mjerna jedinica između 20 i 40 kg zlata. To je veliki dar i vrijednost, i u novčanoj protuvrijednosti. Netko je dobio i pet puta toliku vrijednost.

„Dar je znak ljubavi – očituje nečiju ljubav prema nama“

„Ljudi imaju talente po kojima mogu uložiti sebe u neki odnos. Jedni druge prepoznajemo po našim talentima koji su naša posebnost. Definicija talenta je da je to osobita sposobnost za nešto; dar, darovitost, nadarenost, obdarenost. Dakle, talent je nužno vezan uz dar. Znači, postoji i darivatelj toga dara, a to može razumjeti onaj tko ima iskustvo ljubavi. Jer, kad volimo nekoga, onda drugome dajemo dar. Primatelj dara u tom daru ne prepoznaje samo njegovu materijalnu vrijednost, nego prepoznaje ljubav, dobrotu toga tko mu je dar dao. Dar je uvijek znak ljubavi. Dar očituje nečiju ljubav prema nama“, poručio je fra Bojan.

Stoga smo i mi, u talentima koje smo dobili, u darovima i sposobnostima koje imamo, pozvani prepoznati ljubav Gospodina. „Bog je čovjeka darovao nekim talentom jer ga ljubi, voli. Zato je važno utkati talente u svoj život. Ne možemo otkriti svoje talente ako ne prepoznamo onoga tko nam ih je darovao. Jer, Bog talente daruje smisleno, s nekim ciljem i poslanjem. Daruje ih da služeći se talentima, mi možemo ostvariti svrhu našeg života, a to je donijeti Riječ Gospodnju ljudima“, poručio je o. Rizvan.

Govoreći o Božjoj darežljivosti, fra Bojan je istaknuo da Bog ljudima ne daje od svoga suviška. „Bog nama daje od sebe, da bi čovjek imao nešto njegovo. U tom Matejevom ulomku na grčkom, Matej koristi riječ izvedenu iz glagola hiparho, što znači biti. Dakle, ističe glagol bivovati, a tek onda imati. To je važno, jer Bog čovjeku daruje od svoje bîti. Da nama Bog nije darovao od svoje bîti, mi ne bismo mogli biti. To što postojimo je dar Božje dobrote. Bog je po Duhu životvorac. On tvori život“, istaknuo je fra Bojan. To podsjeća i na trenutak stvaranja. „Bog ostavlja svoje tragove u nama. Bog je stvorio čovjeka i njegov rukopis je čitljiv u našem životu. Poslanica Hebrejima kaže, ‘Mi smo otisak bića njegova’. Onaj koji nas je stvorio, on nas najbolje poznaje i najbolje zna što je za nas, poznaje što je nama potrebno. Zato moramo dati povjerenje da onaj koji nas poznaje, koji nas je stvorio, jest i onaj koji zna naše ograničenosti. Mi ljudi smo ograničena bića“, rekao je fra Bojan.

„Zavist dovodi do sljepoće za Božje darove koji su darovani čovjeku i govori o nezahvalnom srcu“

Evanđelje kaže da Stvoritelj daje talente svakome prema njegovoj sposobnosti. „To je važno, jer svi smo jednaki po našem dostojanstvu, ali nismo jednaki po našim sposobnostima. Utješno je da Bog poznaje naše sposobnosti, kapacitete, ograničenosti, manjkavosti, nesavršenosti“, naglasio je fra Bojan.

Podsjetivši na stih Psalmiste, „Gospodin dade mir granicama tvojim“, o. Rizvan je istaknuo kako je važno da osoba ima mir i u svojim ograničenostima. „Jer, grijeh je neovlašteni prijelaz naših granica. Taj trenutak spoznaje oslobađa nas dviju velikih napasti u koje kao kolektiv možemo upasti i stvaraju frustriranost u našem životu. Prva napast je da se stalno uspoređujemo s drugima. Gledati sebe u odnosu na druge, promatrati sebe kroz druge, kroz natjecanje, često je put u grijeh, ogorčenost i nezadovoljstvo. I u crkvenim krugovima može se javiti problem konkurencije. Da netko smatra da drugoga treba zasjeniti, da će biti viši ako nekoga ‘potopi’. Tako nekad postupamo u našim međuljudskim odnosima. Ako se to rodi u svjedoku Evanđelja, onda se gubi smisao našeg poslanja u kojem karijera nekoga postaje jedni kriterij njegovog djelovanja.

Nisam djelatnik u Ordinarijatu ili u Službi Božjoj da ostvarim neku svoju karijeru i ispunim neka svoja očekivanja – nego da izvršim poslanje koje mi Gospodin daruje. Kada ljudi upadnu u takvu napast, postanu opasni, ne prežu ni pred čime. Najgori su oni koji nemaju granica. Spremni su druge i oblatiti da bi ostvarili svoj cilj, da bi postigli što žele. Zato je važno da kršćani, osobito djelatnici u Ordinarijatu i poslanju Crkve, sebe gledaju u odnosu na Boga“, poručio je fra Bojan, istaknuvši da je ogledalo našeg života Evanđelje, a ne kolega s posla.

„Budemo li sebe gledali u odnosu na druge, lako ćemo izgubiti sebe i željeti se  sviđati drugima. Kad osoba želi zadovoljiti potrebe drugih, da se nekome svidi, ulazi u kompromise sa sobom da bi ostvarila neke želje i upadne u glumu. Pozvani smo biti ono što jesmo“, potaknuo je fra Bojan. Važno je da osoba bude zahvalna za ono što ima, jer u suprotnom može upasti u grijeh ljubomore.

„Zavist dovodi do sljepoće za Božje darove koji su čovjeku darovani. Zavist govori o srcu koje je nezahvalno. Nisi zahvalan za svoje darove, za ono što ti imaš, nego sebe gledaš kroz prizmu drugoga. Kažu da je zavist jedini grijeh koji ne donosi nikakvu materijalnu ni tjelesnu zadovoljštinu. Ništa ne donosi, samo bol, muku, tjeskobu. Takvi ljudi postanu usahli“, upozorio je fra Bojan.

Druga napast koja se može dogoditi u odnosu s talentima je da ih osoba ne prihvaća. Čovjek puno toga u životu nije mogao birati. Ako je izgubljen zbog stvarnosti na koje nije mogao utjecati, takav život ne donosi radost, nego frustraciju, te osoba postane taoc svojih želja i prohtjeva.

„Pozvani smo znati što želimo, gdje sebe vidimo, što mislimo da je najbolje za nas. Ali, puno važnije je pitati se što Bog želi od mene, od mog života. Problemi nastaju kad se naši snovi ne ostvaruju, jer nisu usklađeni s našim mogućnostima. Frustrirani ljudi prihvaćaju nešto za što nemaju sposobnosti. Nešto žele, a to ih nadilazi. Onda postaju teški za zajednicu, naporni za kolektiv u kojem rade“, upozorio je o. Rizvan.

Bog ne traži od čovjeka da učini ono što ne može, ali čovjek nekad traži od sebe da učini nemoguće. Zato je važno da osoba shvati da su talenti koje ima, izraz Božjeg povjerenja u tu osobu. „Bog ima svoj san za svakog čovjeka. Važno je da u našem životu talenata ne živimo neke svoje snove, nego Božje snove o svom životu, da se trudimo ispuniti Božja očekivanja za svoj život“, potaknuo je fra Bojan.

Darujući talente, Bog nas čini posebnima, ali time i odgovornima. „Kad nam Bog nešto daruje, trebali bismo surađivati s njim. Mi smo suradnici Božji, kaže apostol Pavao. Bog želi s tobom nešto raditi i to mu treba dopustiti“, rekao je fra Bojan.

„Mjerilo naših Bogo-iskustava je naša svakodnevica – Biti vjeran u malenome“

Dogode se i situacije kad svi misle da su za sve sposobni i odgovorni. Taj se problem bio pojavio i kod Efežana, o čemu Pavao piše u poslanici Efežanima. Mislili su da će svi sve učiniti, a onda najčešće nitko ništa ne napravi. Tako onesposobljujemo jedni druge. Zato apostol Pavao kaže da je ‘Gospodin svakome od nas dao milost po mjeri dara Kristova, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje tijela Kristova’“, rekao je fra Bojan. Istaknuo je kako je važno da se osoba po primljenim darovima potpuno razdaje, da se oslobodi sebe, da živi za druge, kako bismo služili jedni drugima.

„Najvažnije je spoznati sebe u Kristu, tko sam ja za Isusa Krista. Zato je vrhunac samoostvarenja izgubiti svoj život. Krist to jasno kaže: ‘Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, taj će ga spasiti’. A mi mislimo da ćemo se ostvariti ako se nas uvijek pita za mišljenje, ako od nas svatko traži savjet, želimo urediti tuđi život, a naš je u ruševini – mislimo da je to samoostvarenje. To je put u propast“, upozorio je fra Bojan.

Onima koji su znali umnožiti svoje talente, Krist odgovara: „Valjaš, slugo dobri. U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“.

„Vjernost u malome je važna, jer ona se izgrađuje u svakodnevici. Bog od nas ne traži vjernost u spektakularnim činima, nego traži našu vjernost u malenosti. Biti predan i redovit u svom radu. Kao što poslodavac može potkradati jer ne daje pravednu plaću, i zaposlenik može potkradati poslodavca ako ne radi kako treba. Mjerilo svih naših Bogo-iskustava je naša svakodnevica! Ne kako je nama lijepo na misi ili duhovnoj obnovi, kako se tada lijepo osjećamo. Nego, naše ponašanje u svakodnevici. Kad dijete plače po noći, a ti moraš ustati – tu pokazujemo stvarnost naše vjere i predanja. A ne kad mi se ne dolazi na posao, da otvorim bolovanje“, upozorio je fra Bojan, istaknuvši: „Ljudi koji žive vjernost su ponizni, jer su vjerni u malenome i to te čini malenim u velikome“.

Isus Krist vjernost povezuje s radošću – ‘Pričešćivati’ jedni druge radošću

O. Rizvan je naglasio i važnost razlikovanja vjernosti i ustrajnosti, rekavši da čovjek može biti ustrajan, a da pritom nije vjeran. Osoba možeš biti ustrajna u braku, živi sa supružnikom, a da mu nije vjerna. Čovjek može biti ustrajan u svećeništvu, ali ne biti vjeran u svom svećeničkom pozivu.

„Vjernost je dublja, zahtjeva naše srce i otvorenost Duhu u svakodnevnim nadahnućima. Neki se nisu vratili u Egipat samo zato što se Crveno more zatvorilo, nego zato što su bili Bogu vjerni. Krist naglašava vjernost u malenosti; u jednostavnim stvarima, u svakodnevnim odlukama. Zato Krist vjernost veže uz radost. Kaže, ‘Uđi u radost Gospodara svoga’. Samo vjeran život može donijeti plod radosti. Radost i vjernost su plod Duha Svetoga“, naglasio je fra Bojan. Citirao je pritom zbornu molitvu: „Daj da naša vjernost tebi bude i naša radost. Jer, duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra“.

Rekavši da je važno smijati se u životu, fra Bojan je istaknuo: „Stupanj naše slobode mjeri se iskrenošću našeg osmijeha. Zdravi kolektiv treba biti radostan. Tako pričešćujemo jedni druge. Kad je Elizabeti došla Marija, Evanđelje kaže da joj od radosti zaigra čedo u utrobi. Marija je Elizabeti donijela radost, pričestila ju je radošću. Moramo pričešćivati jedni druge radošću. Radošću svjedočimo ljepotu Neba“, poručio je fra Bojan.

O. Rizvan je pojasnio i čin nevjernog sluge koji nije umnožio svoj talent, nego ga je zakopao. „Mi nekad mislimo da Boga znamo. Znanje i naša slika Boga može biti prijetnja našem posvećenju, da me kriva slika Boga dovede do krivog odnosa s njim. Kad kažem, ‘Čovjek si strog’, Boga promatram kao nekog strogog čovjeka koji će me svaki čas kazniti. To nije ljepota življenja po Evanđelju. Bog želi da upoznamo njegovu ljubav, a ne njegovu strogost.

Strah od Boga kao strašnog sudca dovodi nas do izbjegavanja suradništva s njim. Zato što me Boga strah, ne želim surađivati s njim. Pa tko bi radio pod pritiskom? Danas se to zove mobing. Život vjere nije mobing – da bih iz mobinga morao biti dobar, ljubazan, nasmijan, jer me netko tlači i to od mene traži. To nije život vjere“, upozorio je fra Bojan. Bolno je čuti riječ sluge koji je zakopao svoje talente, kada darovatelju talenta kaže: ‘Evo ti tvoje’.

„Zamislite! Nekome date neki dar, daš dar osobi koju voliš – i u tom daru stvarno daš sebe, kao što je Bog nama dao sebe u našim talentima koje imamo. A mi kažemo, ‘Eto ti tvoje’. Neka tebe tamo, pusti ti mene na miru. Imam ja svoj život i probleme, još da bih se s tobom bavio. Često naš život vjere odražava takav stav. Često guramo Boga iz naše sredine. Time postajemo nezahvalni za primljeni dar. Nezahvalnost uvijek rađa tvrdim srcem koje gleda samo sebe. Nezahvalnost čini osobu zatvorenom za sve druge. Misliš, tko je kao ja?“, upozorio je o. Rizvan.

Zlo znači i ništa ne činiti – Za svetost se treba itekako boriti

Kad osoba zakopa svoje talente, da ih se ne vidi ili ih koristi samo za sebe, to znači da ih može iskoristiti samo za zemlju, a ne za nebo. „Mi trebamo svoj talent uložiti za nebo, a ne za zemlju. Krist tom sluzi kaže ‘Slugo zli i lijeni’. To je zanimljivo! Jer, mi ne bismo za čovjeka koji ništa ne radi rekli da je zao. Mi mislimo da raditi zlo znači samo nešto loše činiti. A tu Krist kaže da činiti zlo znači ponekad i ništa ne činiti. To što ništa ne radiš, znači da si učinio zlo.

Lijenost je ozbiljan grijeh koji se lako uvuče u naš život. Sv. Franjo je rekao da je nerad najveći neprijatelj duše. ‘Ako čovjek ništa ne radi, Đavao će ga zaposliti’, govorili su crkveni oci. Pa i na radnom mjestu. Može se biti na radnom mjestu i ništa ne raditi. I tu pokazati svoju lijenost. Zloća nije samo nešto loše činiti, nego to je ponekad i ništa ne činiti“, upozorio je fra Bojan, rekavši pritom da je lijena osoba i osjetljiva za prigovor. Lijenost sprječava razvoj dobrih, kvalitetnih odnosa; onda zavlada šutnja, nema komunikacije, osjeti se napetost. Zapusti se neki odnos i darivanje.

„Krist kaže da je takav zli, lijeni sluga bio istjeran u tamu. Život s Kristom je život u svjetlu. Krist je svjetlost. Nema gore nego ako živimo u tami. Svjetlost nam daje vedrinu. Neka nam Gospodin po svojoj svjetlosti vrati vedrinu u naša srca i duše, pa ćemo biti vedri unatoč oblačnom vremenu. Važno je živjeti krotkost, to je zapravo askeza, vježbati se u tome. Askeza je boriti se da bude više Boga u mom životu. Svetost je najpotrebnija borilačka vještina. Za svetost se treba itekako boriti. To nam je najpotrebnije“, poručio je fra Bojan, naglasivši: „Kršćani ne žive postignutu svetost, nego darovanu svetost. I svetost nam je darovana. Svetost nije punina koju daješ svom životu vlastitim djelima, nego praznina koju Bog ispunjava svojom prisutnošću, da u našem životu bude vidljiv sveti Bog“.

Fra Bojan je podsjetio kako je sveta misa prije završavala riječima: ‘Idite, misa je’. Dakle, misa zapravo počinje kad završi obred, odlaskom iz crkve. „Naša misa počinje zapravo kad prekoračimo prag crkve. Čovjek izađe vani i počne živjeti svoju misu, koju je neposredno prije slavio. Pozvani smo staviti svoje talente u službu Isusa Krista, u službu drugih i onda ćemo učiniti što je najvažnije za naš život – a to je naše posvećenje. Da naš život bude prinos. Da naš život postaje bogoslužje, liturgija – moj život, moji svakodnevni odnosi, moje služenje Crkvi, u Ordinarijatu, Kristu u kolegici koja je naporna i teška, u problemu koji mi dolazi – da tu pokažem ljepotu služenja Kristu i tako očitujem svoje bogoslužje“, poručio je fra Bojan Rizvan.

Nazočnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Hvala fra Bojanu za snažne i ohrabrujuće poticaje. Smisao duhovnih obnova je da zastanemo, da se osvježimo, da se zaustavimo; u nečemu da nas se i šokira, da osnažimo naše duhovne mišiće“, rekao je mons. Sorić, naglasivši da je taj susret djelatnika Nadbiskupije i izraz zajedništva.

„Svi vi godinama, neki i desetljećima, činite, trudite se, radite za Zadarsku nadbiskupiju. Vi ste pozitivna, tiha sjena koja nosi Zadarsku nadbiskupiju u segmentu kojega izvršavate i pozivu u kojem radite. Ovakvi susreti duhovne obnove prilika su da vam Zadarska nadbiskupija izrazi svoju zahvalnost za sve što ste činili, što činite i što ćete činiti u budućnosti“, poručio je vikar Sorić djelatnicima Zadarske nadbiskupije.

Nakon duhovnog nagovora, sudionici susreta posjetili su Stalnu izložbu crkvene umjetnosti Zadar. Potom je za sudionike priređen ručak u sjemeništu ‘Zmajević’ kojemu se pridružio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić te je djelatnicima ustanova Nadbiskupije udijelio pastirski blagoslov.