Mnogo puta se može čuti da Crkva mora biti vjerodostojnija i da ako svijet ne vjeruje, to je zato što Crkva nije dovoljno vjerodostojna. Upravo polazeći od tog uvjerenja započeo je sastanak generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija. Dvodnevni sastanak održan virtualnim putem okupio je 48 sudionika povezanih putem interneta iz svojih sjedišta, kako bi zajedno razmišljali o „Autentičnosti Crkve i vjerodostojnosti u njezinu poslanju na temelju enciklike Ecclesiam suam“, navodi se u priopćenju Ureda za medije Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE).

Fra Martin Michalíček, generalni tajnik CCEE-a, uputio je na početku dobrodošlicu sudionicima i uveo ih u rad. Potom je mons. Ivo Tomašević održao prvo izlaganje na temu „Autentičnost Crkve u ad intra odnosima” u kojem je podijelio nekoliko misli u duhu spomenute enciklike i na temelju svoga sudjelovanja na brojnim događanjima u organizaciji Vijeća europskih biskupskih konferencije i dugogodišnje suradnje s Tajništvom CCEE-a.

Zahvaljujući djelovanju CCEE-a imao sam prigodu kao tajnik malobrojne Biskupske konferencije pohoditi većinu europskih zemalja i izbliza upoznati život Crkve u njima… Sve te susrete mogao bih nazvati istinskim unutarcrkvenim dijalogom. Pomogli su mi da bolje upoznam i još više zavolim Crkvu Katoličku i svoje poslanje u njoj, rekao je generalni tajnik BK BiH.

mons. Ivo Tomašević. Foto: Zvonimir Coric/PIXSELL

Dar Crkve je neprocjenjiv i nezamjenjiv, nastavio je, jer je izišla iz Kristova boka na križu. U njoj i po njoj svaki član osobno i kao zajednica susreće Isusa Krista, susreće svoju braću i sestre u vjeri. Siguran znak da volim Crkvu jest da svim silama nastojim hoditi putem Isusa Krista odnosno putem svetosti. Sveci kroz povijest su neprocjenjiv dar Crkvi. Sveci su ostvarenje Crkve u svakodnevici i najljepše lice Crkve u svijetu i tako će biti do konca svijeta. Oni su kroz dijalog s Bogom pronašli način vođenja dijaloga unutar Crkve i u svijetu te ostvarili poslanje koje im je Krist povjerio.

„Svijest o otajstvu Crkve je posljedica zrele vjere koja je prožela svu životnu djelatnost. Iz takve vjere rađa se onaj osjećaj Crkve kojim treba da pravi kršćanin bude duboko prožet. To je kršćanin koji je odrastao u školi božanske riječi, koji je othranjen milošću sakramenata i nebeskim nadahnućem Duha Branitelja, očvrsnuo izvršavanjem evanđeoskih kreposti, zadojen kulturom i srdačnim drugovanjem crkvene zajednice i duboko u sebi radostan što je dionik onog kraljevskog svećeništva koji je vlastit Božjem narodu (usp. 1 Pt 2,9)“, rekao je mons. Tomašević citirajući spomenutu encikliku u kojoj se također ističe kako „otajstvo Crkve nije isključivo stvar teološkog proučavanja“ nego „mora biti življena stvarnost“. Izrazio je nadalje uvjerenje da je potrebno s puno poniznosti, jasnoće i ljubavi pristupati prema učenju Crkve kako se ne bi uvodilo članove Crkve u nepotrebne nedoumice.

Kako razumjeti i kako učiti druge o toj Riječi bez susreta s njom, bez duboke poniznosti i svijesti o vlastitoj malenosti, bez iskrene molitve i susreta s Riječju u otajstvu Euharistije?, zapitao se te nastavio: Uvjeren sam da nemali broj teologa iz bogatih zemalja mogu o tome učiti od onih koji su trpjeli ili i danas trpe zbog svoje vjere. Oni su kroz patnju iskusili veličinu i snagu te Božje Riječi. Oni iz iskustva znaju da su prijepori između pojedinih teologa često više ljudsko umovanje nego učenje od Božje Riječi i o Božjoj Riječi koja bi trebala biti pomoć za življenje svakodnevnog života, rekao je mons. Tomašević.

Izrazio je ujedno zahvalnost Crkvama u bogatim zemljama za jako puno dobra koje čine brojnim Crkvama širom svijeta pa tako i u Bosni i Hercegovini. To se posebno očitavalo u vremenu rata na ovim prostorima, ali i kasnije sve do danas. Uistinu, postoji izuzetno velika otvorenost i Crkve i ljudi u tim zemljama da sa siromašnijima i manje brojnima podijele puno toga što su stekli i što sada imaju. Bez te svakovrsne potpore mnogih katolika u zapadnim zemljama teško bi se ponovno organizirale brojne mjesne Crkve koje su proživjele i preživjele otomansku vladavinu ili komunistički sustav. Osim toga, u Crkvi u razvijenim zemljama može se naučiti jako puno dobroga. Uvijek iznova se divim s koliko poštovanja crkveni predstavnici u bogatim zemljama pristupaju prema vjernicima i ljudima uopće, rekao je.

Crkva je prisiljena da trajnom budnošću ispituje svoj moralni život, rekao je mons. Tomašević citirajući encikliku Pavla VI. „Kada čovjek hoda u tamnoj prostoriji, ide polako i pravi male korake, a staje punom težinom tek kada osjeti da je tlo čvrsto. Mislim da bi tako trebalo postupati i u opasnostima ovoga svijeta. Kad je riječ o vjerskoj i moralnoj nauci, nužno treba praviti malene i sigurne korake kako ne bi ono profano u svijetu zarazilo Crkvu umjesto da Crkva svojim evanđeoskim poslanjem prožme svijet. Kad god je Crkva dopustila da je prožmu profana mjerila, uvijek je snosila teške posljedica, pa makar i desetljećima kasnije, iako se to u početku moglo činiti korisnim pa čak i dobrim“, upozorio je.

Duh svijeta uvijek najprije želi udariti pastira bez obzira o kojem se duhu svijeta radilo i o kojim se metodama služio. Unatoč svima ljudskim slabostima i ograničenostima pastiri su pozvani i poslani vršiti svoje poslanje. Pastir treba biti ponizan; treba uvijek imati otvoreno uho da čuje druge, a posebno vjernike koji su povjereni njegovoj skrbi. Ipak, mora ostati pastir kako ne bi iznevjerio svoje poslanje. Vjernici trebaju pastire i to kao pastire, navjestitelje Božje riječi, djelitelje svetih otajstava i svjedoke Božje ljubavi u svijetu, rekao je mons. Tomašević.

Logo CCEE-a

Tamo gdje se zablude „šuljaju unutar same Crkve“,  kako kaže spomenuta enciklika, tamo se sve više gubi simbol križa i zamjenjuju ga razni drugi zemaljski simboli. Crkva je poslana naviještati kraljevstvo Božje i naviještati Kristovo evanđelje upotrebljavajući sve dobre načine u vremenu u kojem živi, ali nikad se ne odričući svoga poslanja. Crkva se ne smije ni u jednom vremenu i ni u jednom dijelu svijeta odreći križa, jasnog evanđeoskog nauka i svoga misijskog poslanja; ne smije se odreći Krista, rekao je.

Drugi dio susreta bio je posvećen dijalogu „ad extra“ i vjerodostojnosti Crkve u njezinu odnosu s društvom, uz izlaganje irskog novinara Davida Quinna, ravnatelja IONA-e, Instituta za religiju i društvo (Institute for Religion and Society), kolumnista lista Sunday Times (irsko izdanje) i novina The Irish Catholic.

U svojoj analizi posvećenoj tome kako se na Katoličku crkvu gleda u Europi, Quinn je krenuo od ovog vremena pandemije i činjenice da smo se „gotovo posvuda u Europi morali suočiti sa situacijom bez presedana: branilo nam se slaviti bogoslužje s narodom”. Tijekom prvog zatvaranja, gotovo su sve vlade spriječile liturgijska slavlja u crkvi, a zatim su ih, neke prije drugih, opet dopustile. U nekim zemljama se to ishodilo pravnim putem, a u drugima je bila potrebna izravna intervencija biskupa. Ta su zbivanja „bila svojevrsni lakmus-papir da se pokaže koliko su Crkve cijenjene i poštovane u društvu. Bio je to ujedno lakmus-papir da se pokaže kako dovodimo u ravnotežu slobodu i sigurnost. Bio je to lakmus-papir za same Crkve. Kako uspostaviti ravnotežu između slobode bogoštovlja i sigurnosti? U nekim su zemljama Crkve jednostavno slušale stručnjake za javno zdravstvo bez pružanja ikakvoga otpora, ne tražeći dokaze koji bi dokazali da je potrebno potpuno obustaviti javna bogoslužja. U drugim su se zemljama, opet, Crkve brže suprotstavile stručnjacima za javno zdravstvo i vladama i ponudile snažne argumente za vraćanje javnog bogoslužja. To dijelom ovisi o samopouzdanje i o tome kako mislimo da nas društvo gleda”.

Još jedno osjetljivo pitanje gdje vidimo istu stvar, nastavio je Quinn, jest pitanje obrazovanja i katoličkih škola. “Papa Pavao VI. u Ecclesiam suam propitkuje se o mjestu Crkve u društvu. Mjesto vjerskih škola u društvu svojevrsni je test za to. Poštuje li država i priznaje li pravo vjerskih škola na postojanje? Hoće li im dati javni novac? Imaju li slobodu podučavati ono što žele? Jesu li prisiljene podučavati stvari koje ne žele podučavati? Mogu li zadržati svoj identitet kad mnogi učenici i roditelji pripadaju različitim vjerama ili nijednoj?“ I dodao je, „na Crkvi je da brani vlastitu i autonomiju civilnoga društva i bori se s obiteljima da im se prizna njihovo pravo da budu prvi odgojitelji svoje djece“.

Na kraju je govorio o ulozi medija u stvaranju slike o Crkvi u javnosti. „Kršćane se svakodnevno prikazuje u negativnom svjetlu. Kad gostujem u emisijama ponekad me tretiraju kao zanimljiv antropološki uzorak. Ne postoji jednostavan način da se to riješi, ali ako želimo dijalog sa svijetom, to mora uključivati dijalog s novinarima. To također znači izgrađivati osobne odnose s novinarima, izgrađivati odnose koji se temelje na povjerenju. To također znači imati mnogo ljudi koji su voljni i sposobni sudjelovati u emisijama, pogotovo kad je riječ o spornim pitanjima. U protivnom će se pretpostaviti da su naši stavovi naprosto neobranjivi”.

Zaključujući je rekao: „Vjerujemo li da imamo nešto zaista posebno i jedinstveno za dati? Možda prvo moramo iznova evangelizirati Crkvu, prije nego što pokušamo iznova evangelizirati svijet. Svijet treba obnovljenu Crkvu, jer svijet, počevši od našega vlastitog doma ovdje u Europi, treba obnovu. Ova, pak, započinje i završava u Kristu. To ostaje naše poslanje i naša poruka”.

Svaki je pojedini generalni tajnik tijekom susreta imao priliku predstaviti najznačajnije inicijative koje su poduzele njihove biskupske konferencije u posljednje vrijeme i razgovarati o izazovima s kojima se suočava u ovom času. Uz te intervente, podnesena su izvješća tajnikâ povjerenstava u kojima su predstavljene aktivnosti i predstojeće obveze povjerenstava i odjela CCEE-a.