Pozdravljajući nazočne, biskup je podsjetio da je zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, preminuo istoga dana 2002. godine u Zagrebu, bio i njihov nadbiskup prije osnutka Požeške biskupije. Kazao je da mu večeras žele iskazati zahvalnost za sve što je u svojoj pastirskoj revnosti učinio za Crkvu i hrvatski narod, te mu u predvečerje Dana grada iskazati poštovanje i kao požeškom počasnom građaninu.

Svi osjećamo koliko je potreban čovjek da bi ovaj grad i naša domovina živjeli one odnose koji tvore grad, domovinu i državu, ustvrdio je biskup. Naglasio je da ti odnosi trebaju biti utemeljeni u Bogu, iz kojega izvire svaki život i njegov smisao. Dok povjeravamo Bogu one koji služe gradu Požegi na čelu s gradonačelnikom i njegovim suradnicima, želimo moliti i za one koji su u njemu tijekom prošlosti obnašali različite službe i ugradili se u njegovo dobro, osobito za poginule branitelje, kazao je biskup.

U homiliji je rekao da pitanje koje se nerijetko može čuti: „Tko zapravo koga sluša u Hrvatskoj?“, možemo postaviti i obzirom i na jedan grad te se zapitati: „Tko koga sluša u gradu?« Ustvrdio je da propise i zakone s predviđenim sankcijama za one koje ih krše, ljudi uglavnom slušaju, no da ima i onih koji ih pokušavaju zaobići i izigrati. Istaknuo je kako se sa sličnim problemom suočio i prorok Jeremija, koji se u ulomku prvog čitanja ne pita tko u njegovu izraelskom narodu sluša ljude, nego tko sluša Boga. Naime, Bog za njegov narod nije bilo tko, nego osloboditelj iz egipatskog ropstva i darovatelj zemlje obećanja. On je na brdu Sinaju sklopio savez s izraelskim narodom, koji je obećao vjernost njegovim deset riječi, što ih nazivamo deset Božjih zapovijedi. Bog po ustima proroka Jeremije očituje svoju tugu što je narod postao gluh na njegovu riječ, i prestao hoditi putem kojim mu je on odredio, ustvrdio je biskup. Istaknuo je kako prorok Jeremija naznačuje tri izvora neposlušnosti njegova naroda Božjoj riječi: okorjelost srca, otvrdnuće ušiju i odsutnost istine iz njihovih usta. Prorok, služitelj Riječi, osjeća nemoć pred Božjom riječju koja nije poslušana.

Biskup je spomenuo kako je Isus u naviještenom evanđeoskom zapisu doživio sličnu proročku sudbinu. Naime, dok su mu se pokoravali zlodusi koje je istjerivao iz opsjednutih ljudi, neki njegovi suvremenici osporavali su ga, tvrdeći da izgoni đavle po đavolskom poglavici Belzebulu. Isus ih uvjerava da je on Božji pomazanik koji njegovim prstom izgoni đavle, te da je upravo to znak da je k njima stiglo kraljevstvo nebesko. Upozorio ih je, međutim, da ga oni neće baštiniti, ako ostanu tvrdokorni u svojoj neposlušnosti i nevjeri, te je zaključio raspravu riječima: „Tko nije sa mnom, protiv mene je; i tko sa mnom ne sabire, rasipa.“ Na temelju toga biskup je ustvrdio da je Isusu i u ovoj okolnosti sebe objavio osobom u kojoj se ostvaruje sabiranje čovječanstva, u kojoj je usred centrifugalnih đavolskih snaga progovorila Božja centripetalna snaga, i po kojoj se postaje dionikom Božjeg kraljevstva. Istaknuo je koliko je važno i danas biti cjelovito Kristov u našem društvu, te da je prvenstvena korizmena zadaća usmjeriti svoju pozornost njegovoj riječi i s njome uskladiti vlastiti život.

Biskup je potom predstavio kardinala Franju Kuharića kao čovjeka koji je nadasve volio osluškivati, razmatrati i naviještati Božju riječ, te drugima pomagati da joj otvaraju prostore srca, i u svojim životima. Naglasio je kako je sposobnost slušati Božju riječ od osobite važnosti za svakog čovjeka, obitelj i društvo i da je ona povezana sa šutnjom. Spomenuo je da je znakovito da Isus u Evanđelju dana istjeruje iz čovjeka nijemoga duha, te je obrazložio da šutjeti nije isto što i biti nijem, jednako kao što riječ nije istovjetna s govorljivošću, još manje s brbljavošću.

Gluhost nam ne udjeljuje samoću, niti nam govorljivost daje zajedništvo s drugima. Šutnja je određeni „višak“ koji nas dovodi ili izvodi na nešto više, ona je opojenost, svojevrsno žrtvovanje, odricanje od riječi. Gluhost je pak nezdravo stanje, poput sakaćenja koje nije čin vlastite žrtve. Kao što je dobro da mnogi kršćani pronalaze vremena za Božju Riječ, napose u misnim i drugim liturgijskim slavljima, slušaju je i naviještaju da bi zajednički o njoj razmišljali i njome potaknuti molili, također je dobro da pronađu vrijeme za šutnju, provedeno u znaku Riječi, koja traži šutnju, jednako kao što šutnja traži riječ. Koji je smisao šutnje ako ona nije poklonjena riječi, da ta riječ dođe bliže i dublje u naše vlastito biće? Šutnja je trenutak koji prethodi, ali i trenutak koji slijedi slušanju Riječi. Ona, naime, ne dolazi galamdžijama, brbljavcima, nego onome tko je sabran u šutnji, ustvrdio je biskup. Poručio je sudionicima slavlja da je stoga silno važno da budemo u šutnji prije slušanja Riječi, da tako naše misli budu već upravljene k Riječi, da se stavimo u šutnju poput djeteta kad ulazi u očevu kuću. Potrebno je biti u šutnji nakon što smo čuli Riječ, da nam Riječ nadalje govori, živi i nastani se u nama. Potrebno je biti u šutnji rano ujutro, jer Bog prvi treba imati Riječ, prije nego li zaspemo, jer i posljednja Riječ pripada Bogu. Budimo u šutnji samo zbog ljubavi prema Riječi. Konačno, šutjeti ne znači drugo nego iščekivati riječ Božju i postati dionikom njezina blagoslova kad ona uđe u naše biće, ustvrdio je biskup.

Naglasio je da je kardinal Kuharić bio čovjek koji je na takav način pristupao Riječi Božjoj, i da je ona u njemu pronašla dobrog slušatelja, i još revnijeg vršitelja. Zbog toga nam je bio primjer, napose u ono teško doba početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad se rađala hrvatska sloboda, i kad je progovorila riječ zla i mržnje, koja je nanijela toliko nevolje ne samo pojedincima, nego cijelom narodu, ustvrdio je biskup.

Pozvao je sudionike slavlje da se ove korizme pred kardinalom Kuharićem zapitaju što se zbiva općenito s riječju u Hrvatskoj, a osobito što se zbiva s Božjom Riječju u svakom pojedinom od njih. Ima li Božja Riječ u našim srcima prostor u kojem se ona prihvaća, nastanjuje i u kojem odjekuje, ima li u nama prostora za slobodu iz koje se opredjeljujem za njezino provođenje u život? Jer, u Božjoj riječi naša je najveća hrvatska šansa, ustvrdio je biskup.

Zamolio je kardinala Franju da s one obale našeg postojanja moli da nijedan stanovnik grada Požege ne iznevjeri i ne prezre Božju riječ, nego da ima za nju vremena, šutnje i posluha, spremnosti po njoj živjeti.

Misu su koncelebrirali svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa grada Požege. U slavlju je sudjelovala i gradska uprava na čelu s gradonačelnikom.

Na svršetku slavlja biskup Antun zamolio je Boga da udijeli nadbiskupu Franji Kuhariću vječni mir u zajedništvu uskrslog Gospodina, a sudionicima slavlja duhovnu sposobnost da prepoznaju njegovu veličinu i nasljeduju je. Župnicima požeških župa i drugim svećenicima, predstavnicima pojedinih župa i članovima pojedinih udruga zahvalio je za sudjelovanju u slavlju. Gradonačelniku, njegovim suradnicima i svim građanima Požege čestitao je Dan Grada, sa zahvalnošću za sve što nastoje činiti za njegovo dobro.