Gospodin će spremiti gozbu svim narodima

Korizma koju se spremamo slaviti još je jedan dar od Boga koji nam želi pomoći da ponovno otkrijemo svoju narav njegove djece, stvorene i obnovljene u Kristu po Očevoj ljubavi u Duhu Svetomu.

1. Gospodin će spremiti gozbu svim narodima (usp. Iz 25,6). Te riječi, koje nadahnjuju ovu korizmenu poruku, potiču nas ponajprije razmišljati o providonosnoj Očevoj ljubavi za sve ljude. Ona se već očituje u činu stvaranja, kad Bog “vidje da je sve što je učinio, dobro” (Post 1,31). Potom se potvrđuje u povlaštenom odnosu s izraelskim narodom kojega Bog izabire kao svoj narod da započne djelo spasenja. U Kristu Isusu, naposljetku, ta providonosna skrb dostiže svoju puninu: u Njemu, Abrahamov blagoslov prelazi na narode i mi primamo obećanje Duha po vjeri (usp. Gal 3,14).
Korizma je prikladno doba za očitovanje iskrene zahvalnosti Gospodinu za čudesna djela u korist čovjeku u svim povijesnim razdobljima, a osobito u otkupljenju glede kojega nije poštedio ni svoga vlastitog Sina (usp. Rim 8,32).
Otkrivanje Božje spasiteljske prisutnosti u ljudskim zbivanjima potiče nas na obraćenje. Ono nam svima daje osjetiti se primaocima Božjega predodabranja i potiče nas hvaliti ga i slaviti. Sa svetim Pavlom ponavljamo: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi” (Ef 1,3-4). Sam Bog nas poziva na put pokore i nutarnjeg očišćenja da bi obnovio našu vjeru. Neumorno nas poziva k sebi, i svaki put kad upoznamo poraz grijeha, pokazuje nam put povratka prema njegovoj kući gdje ponovno nalazimo onu jedinstvenu skrb kojom nas je u Kristu sve obuhvatio. Tako, iz doživljaja ljubavi koju nam Otac očituje u nama dolazi do izražaja zahvalnost.
2. Korizmeni put nas pripravlja na proslavu Kristove Pashe, otajstva našega spasenja. Predokus tog otajstva je gozba koju je Gospodin slavio sa svojim učenicima na Veliki četvrtak, prikazujući samoga sebe u znaku kruha i vina. U euharistijskom se slavlju, kao što sam napisao u apostolskom pismu Dies Domini, “ostvaruje stvarna, bitna i trajna prisutnost uskrsloga Gospodina… i prikazuje onaj kruh života koji je zalog buduće slave” (br. 39).
Gozba je znak radosti, jer se tu očituje silno zajedništvo svih koji u njoj sudjeluju. Tako Euharistija ostvaruje gozbu za sve narode koju je predskazao prorok Izaija (usp. Iz 25,6). U njoj je prisutna neprevarljiva eshatološka vrijednost. Po vjeri znamo da se pashalno otajstvo već ispunilo u Kristu; ono se još mora ostvariti u punini u svakome od nas. Sin Božji nas je svojom smrću i uskrsnućem obdario životom vječnim, koji tu ima svoj početak, ali će svoje konačno ostvarenje imati u vječnoj nebeskoj Pashi. Mnoga naša braća i sestre mogu podnositi svoje stanje bijede, nesreće, bolesti samo jer su sigurni da će jednoga dana biti pozvani na vječnu nebesku gozbu. Korizma stoga usmjeruje naš pogled s onu stranu sadašnjosti, s onu stranu povijesti, s onu stranu obzorja ovoga svijeta, prema savršenom i vječnom zajedništvu s Presvetim Trojstvom.
Blagoslov koji u Kristu primamo ruši za nas zid prolaznosti i otvara nam vrata konačnog sudjelovanja u Božjem životu. “Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu” (Otk 19,9): ne smijemo zaboraviti da naš život u toj gozbi – koju unaprijed blagujemo u otajstvu Euharistije – nalazi svoj konačni cilj. Krist nam je pribavio ne samo novo zemaljsko dostojanstvo, nego nadasve novo dostojanstvo djece Božje, pozvane sudjelovati s Njim u vječnoj gozbi. Korizma nas poziva svladati napast promatranja stvarnosti ovoga svijeta kao konačne i priznati da je “naša domovina na nebesima” (Fil 3,20).
3. Dok promatramo taj divni poziv koji nam Otac upravlja, u Kristu, ne možemo ne primijetiti ljubav koju ima prema nama. Ova godina priprave za Veliki jubilej 2000. želi nam pomoći obnoviti svijest da je Bog Otac koji nam u ljubljenome Sinu priopćava svoj vlastiti život. Iz povijesti spasenja koju on dopunjava s nama i za nas, učimo s novim žarom živjeti život djelatne ljubavi (usp. 1 Iv 4,10 slj.), teološku krepost koju sam u apostolskom pismu Tertio millennio adveniente preporučio produbljivati u 1999.
Iskustvo Očeve ljubavi potiče kršćanina da bude, po logici služenja, živim darom suodgovornosti koja ga otvara prihvaćanju braće. Ogromna su područja u kojima je Crkva, u tijeku stoljećâ, riječju i djelima svjedočila ljubav Božju. I danas se pred nama otvaraju ogromni prostori u kojima djelatna Božja ljubav mora postati prisutnom po djelima kršćana. Novi oblici siromaštva i teška pitanja koja muče mnoga srca očekuju konkretne i prikladne odgovore. Oni koji su osamljeni, koji su na rubu društva, koji gladuju, koji su žrtve nasilja, koji nemaju nade, moraju, u skrbi Crkve, moći doživjeti nježnost nebeskoga Oca koji je, od početka svijeta, mislio na svakog čovjeka kako bi ga ispunio svojim blagoslovom.
4. Korizma tako postaje, gledana očima uprtim u Oca, jedinstveno vrijeme djelatne ljubavi koja se ostvaruje po tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Misao je upravljena osobito isključenima iz gozbe svakodnevnog potrošaštva. Ima puno “Lazara” koji kucaju na vrata društva: to su svi oni koji ne sudjeluju u materijalnim probicima koje donosi napredak. Tu su trajna stanja bijede koja ne mogu ne potresti kršćaninovu savjest, podsjećajući ga na dužnost žurnog ispunjavanja obveza kako osobno tako i zajednički.
Nemaju samo pojedinci priliku pokazati svoju spremnost pozvati siromašne da sudjeluju u njihovu blagostanju, nego moraju također međunarodne ustanove, vlade u narodima i središta za usmjeravanje svjetskoga gospodarstva poduzeti hrabre korake i projekte za pravedniju raspodjelu zemaljskih dobara, kako unutar pojedinih država tako i u međunarodnim odnosima.
5. Braćo i sestre, započinjući korizmeni hod, upravljam vam ovu poruku kako bih vas ohrabrio na putu obraćenja koji vodi sve potpunijoj svijesti o otajstvu dobra koje Bog čuva za nas. Neka Marija, Majka milosrđa, podupre naše korake. Ona je upoznala i prva prihvatila Očev naum ljubavi, ona je vjerovala i jest “blažena među ženama” (Lk 1,42). Bila je poslušna u patnji i tako prva postala sudionicom slave djece Božje.
Neka nas Marija svojom prisutnošću jača; neka bude “sigurni znak nade” (Lumen gentium, 68) te nas kod Boga zagovara kako bi se nad nama obnovilo razlijevanje božanskoga milosrđa.
Iz Vatikana, 15. listopada 1998.
Ivan Pavao II.