Govor izv. prof. dr. Ivice Pažina na Katehetskoj proljetnoj školi

Poštovani,

temom ove Katehetske proljetne škole Antropološko-teološki pristup u nastavi vjeronauka iznova se vraćamo, ali daleko više i potvrđujemo važnost pitanja: Zašto se teologija bavi i uopće mora baviti pitanjem odgoja i obrazovanja, premda je – načelno gledajući – područje odgoja i obrazovanja šire od naviještanja vjere ili bilo kojeg oblika religijskog, odnosno vjerskog poučavanja? Nije li – unutar teologije – njezina kompetencija uokvirena samo u područje religije ili vjere? Ne postoji li, kako je već Schleiermacher, suutemeljitelj odgojne znanosti, u svojim govorima o pedagogiji tvrdio, odijeljenost u pitanjima vjere od onih u pitanjima odgoja i obrazovanja? S njim bi se i danas, i ne samo neki političari nego i mnogi pedagozi, rado usuglasili. Konačno, ovom Katehetskom proljetnom školom, koliko god nam se čini da je vjeronauk u školi u nekoliko posljednjih destljeća pružio odgovore na mnoga pitanja, iznova potvrđujemo važnost vjerskoga i religijskog odgoja i obrazovanja unutar našega školskog sustava.

Obrazovanje je, analogno teološkom rječniku, događaj, još i više: trajni proces postajanja čovjekom. I premda Biblija nije – kako se to davno mislilo u prosvjetiteljstvu – nauka o odgoju, u njoj je sadržano toliko toga odgojnoga, da u novije vrijeme, s obzirom na katehetske i crkvene dokumente, s pravom govorimo ne samo o pedagogiji vjere nego i o Božjoj pedagogiji. Upravo u njoj nalazimo i odgovor na pitanje ne samo tko je Bog nego i tko je zapravo čovjek. Tako zapravo mnogi stari ciljevi odgoja, koje danas mnogi izbjegavaju kao neki pedagoški konzervativizam, dobivaju u svijetu, u kojemu živimo, novo značenje: vjernost, povjerenje, zahvalnost, napor, pravednost, istina, ljubav… Nova značenja zahtijevaju i novi govor Crkve, novi govor vjeroučitelja, novi jezik u vjeronauku u školi. Nije uzalud već sv. Ivan Pavao II. naglašavao u svojoj programatskoj enciklici Redemptoris missio da što više govorimo o čovjeku, zapravo više govorimo o Bogu. Stoga je čovjek i njegov život put Crkve, ali i put vjeronauka u školi.

U vremenu kulture, koja je već odavno pronašla svoj ulaz u našu svakodnevicu, a koja je obilježena tragovima postčovještva, vjeronauk u školi je pozvan trajno osluškivati i iznalaziti nove mogućnosti razgovora s djecom i mladima, sa suvremenim čovjekom. Najnoviji Direktorij za katehezu tako potvrđuje da je misaoni koncept suvremene djece i mladih drukčiji od donedavno važećeg i prihvaćenog kognitivnog razvoja čovjeka. Psiholozi razvijaju tvrdnje da djeca, koja su rođena 2011. godine te kasnije, tzv. alfa generacija, doživljavaju preobrazbu mentaliteta, što znanstvenike navodi na postupno tumačenje nove antropologije, koja nastaje i razvija se, očigledno ne samo unutar odgojno-obrazovnih ustanova, nego i puno šire. Mogli bismo u tom kontekstu reći da davno izražena rečenica Alberta Velikog: totus mundus theologia est homini (čitav je svijet čovjeku teologija) danas poprima neko novo značenje. Obrazovanje je, dakle, proces postajanja čovjekom. Vjeronauk je, u tom smislu, suputnik u obrazovanju, koji želi usmjeravati pogled ne samo u vrijeme postčovještva, nego daleko više želi omogućiti pogled ponad horizonta svega ljudskog.

Zahvaljujem stoga cijenjenim predavačima na prihvaćanju predavanja, koja će nam u ova dva dana otvarati nove horizonte razmišljanja, koja zahvalno želimo prihvatiti. Riječ zahvale upućujem i marljivim vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima, koji će nas obogatiti svojim iskustvom i primjerima iz prakse, te i na taj način potvrditi važnost i značenje uloge vjeronauka u školi u cjelovitom odgoju i obrazovanju naćših učenika. Veliko hvala ide i vama, drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, na iskazanoj zainteresiranosti za temu ove Katehetske proljetne škole.

Konačno, zahvaljujući poštovanom kolegi Tomislavu Tomasiću, višem savjetniku za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje, koji je podnio veliki teret u organizaciji ove Škole, svima želim obilje plodova na ovoj Katehetskoj školi.