Euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša. Među okupljenima su bile obitelji žrtava, vjernici i hodočasnici te predstavnici crkvenoga, društvenoga i političkoga života.

U homiliji naslovljenoj „Mogu li ove kosti oživjeti?“, nadahnutoj viđenjem proroka Ezekiela o dolini suhih kostiju (Ez 37,1-14), nadbiskup je povezao bol obitelji nestalih s kršćanskim pozivom na istinu, pravednost, oproštenje i nadu u uskrsnuće. Na početku homilije nadbiskup se izravno obratio sinovima i kćerima, unucima i drugoj rodbini onih čija su imena ispisana na bijelim križevima, ali čiji grobovi još nisu pronađeni.

„Bol takve neizvjesnosti traje desetljećima i ne nestaje protekom vremena“, rekao je, stavljajući im na srce Božju riječ upućenu Ezekielu. Pitanje može li smrt ponovno ustupiti mjesto životu protumačio je kao pitanje svakoga naraštaja koji stoji pred posljedicama ljudskoga zla: može li se ondje gdje se pokušalo iskorijeniti istinu ponovno roditi nada te može li rana naroda postati izvorom pravednosti, a ne nove mržnje.

Središnju sliku homilije nadbiskup Kutleša izgradio je uspoređujući Jazovku, u kojoj su pronađene kosti bez imena, i Groblje mira, na kojemu stoje imena bez kostiju. Iza svake kosti i svakoga križa nalazi se osoba – nečiji sin, otac, majka, dom i prekinuta životna priča. „Jedan narod razapet između jame koja skriva njegove mrtve i križa koji ih još uvijek čeka“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Bog nijedno od tih imena nikada nije zaboravio.

Tumačeći prvi korak Ezekielova poslanja – vidjeti dolinu onakvom kakva jest – nadbiskup Kutleša pozvao je da se ne odvraća pogled od rana povijesti. Podsjetio je na ljude ubijane bez suda i utvrđene krivnje te bacane u ponore i jame, kao i na desetljeća nametnute šutnje tijekom kojih obitelji nisu znale gdje mogu zapaliti svijeću i oplakati svoje pokojne. Pokušaj skrivanja grobova, naglasio je, nije bio samo pokušaj skrivanja tijela nego i oduzimanja prava na ime, grob, sjećanje i molitvu.

Govoreći o posebnom značenju Groblja mira, opisao ga je kao mjesto zajedničkoga sjećanja i molitve, ali i kao „groblje obećanja“ i „groblje čekanja“ – trajnu molitvu da se jednoga dana susretnu križ i kosti. Svaki križ koji čuva ime čin je vjere i poruka pokojniku: znamo tko si, nismo te zaboravili, tvoje ime čuvamo u molitvi i nadi. Otvaranje jama, identifikacija posmrtnih ostataka i njihov dostojan ukop zato nisu samo stručni ili administrativni čini, nego koraci u vraćanju ljudskoga dostojanstva.

Nadbiskup je upozorio i na nejednak odnos prema zločinima totalitarnih režima. Dok su nacistički i fašistički režimi povijesno i pravno osuđeni, na našim prostorima još izostaje stvarna i dosljedna osuda komunističkih zločina, utvrđivanje odgovornosti te puna pravda za žrtve. Nijedna ideologija koja čovjeku oduzima ime, dostojanstvo i pravo na grob, poručio je, ne može biti temeljem pravednoga društva.

„To nije kopanje po prošlosti. To je iskopavanje istine“, naglasio je nadbiskup Kutleša, dodajući da se istinu ne može zauvijek pokopati. Kršćanin se ne boji istine ma koliko ona bila bolna jer se istina i ljubav ne protive. „Istina bez ljubavi može raniti, ali ljubav bez istine ne može izliječiti.“ Zbog toga traženje istine mora pratiti molitva za mir, spremnost na oproštenje koje ne ukida pravdu te odluka da se djeci ne ostavi mržnja u naslijeđe.

Kao konkretne obveze naveo je imenovanje zločina pravim imenom, istraživanje neistraženih stratišta, identifikaciju posmrtnih ostataka i dostojan ukop, poučavanje mladih cjelovitoj povijesti te jednako poštovanje svake nevine žrtve svakoga totalitarnog režima. Narod koji ne može pokopati svoje mrtve ne može do kraja oplakati svoju bol, upozorio je, a ono što nije oplakano lako se kao rana prenosi sljedećemu naraštaju.

Polazeći od Božje zapovijedi Ezekielu: „Prorokuj!“, nadbiskup je naglasio da kršćansko proroštvo nije govor mržnje, nego navještaj istine koja liječi i nade koja ne umire. Roditelje je pozvao da djeci govore istinu strpljivo, razborito i bez gorčine, kako obiteljska šutnja ne bi postala drugi grob pokojnih. Mladima je poručio da povijest ne prepuštaju sloganima, nego da ulaze u arhive, čitaju svjedočanstva i razgovaraju s bakama i djedovima dok su još živi.

Istraživače je ohrabrio da nastave sustavno istraživati stratišta i arhive, otkrivati mjesta počinka i vraćati lice imenima, a imena grobovima. Odgovornima u društvu poručio je da istraživanje grobišta nije politička agenda, nego civilizacijska obveza prema mrtvima koji čekaju i živima koji tuguju. „Država može biti vjerodostojna samo onda kada s jednakim poštovanjem pristupa svim nevinim žrtvama totalitarnih režima i kada prema svima primjenjuje ista moralna mjerila“, istaknuo je.

Zaključni dio homilije bio je snažan navještaj uskrsne nade. Nadbiskup je poručio imenima na križevima da nisu zaboravljena, zatvorenim jamama da neće zauvijek ostati zatvorene te majkama koje su umrle ne znajući gdje su grobovi njihovih sinova da njihova bol i suze nisu bile uzaludne. Vjera da će kosti naći svoje ime, a imena svoj grob, ne počiva samo na ljudskoj snazi, nego na Kristu koji je trećega dana uskrsnuo: „Od praznoga Kristova groba započinje nada svakoga drugog groba u ljudskoj povijesti.“

Na kraju je molio za vječni pokoj svih koji su već našli mjesto počinka i onih čiji se zemni ostatci još traže, za utjehu njihovih obitelji te za snagu da se služi „istini bez mržnje, pravdi bez osvete i sjećanju koje otvara put pomirenju“. „Ne poziva nas ni na zaborav ni na mržnju, nego na pamćenje očišćeno ljubavlju. Jer samo narod koji čuva dostojanstvo svojih mrtvih može sačuvati dostojanstvo svojih živih“, zaključio je nadbiskup Kutleša, izvijestio je Ured zagrebačkog nadbiskupa.