U nedjelju 11. veljače Crkva će dobiti još jednu novu, a Argentina će dobiti svoju prvu sveticu. Njeno ime je María Antonia de San Giuseppe de Paz y Figueroa, no katolici ove zemlje znaju je pod puno kraćim imenom: Mama Antula. Čini se da su je tako zvali ljudi koje je posjećivala, a koji su dijelom bili autohtonog podrijetla Quechua. Papa iznimno cijeni buduću sveticu i smatra da bi njezin lik, duhovnost, način djelovanja u povijesti druge polovice 19. stoljeća u kojem je živjela, mogli učiniti mnogo dobra današnjoj Argentini koja je pogođena mnogim podjelama. Potvrde o sklonosti argentinskog pape prema svojoj sunarodnjakinji su brojne, a o tome govori i činjenica da će to biti prva kanonizacija koju će slaviti u bazilici svetog Petra (umjesto tradicionalno, na trgu ispred Bazilike), ali i prva svečanost kanonizacija, nakon Majke Terezije iz Kalkute 2014. godine, u kojoj će se proglasiti samo jedna svetica, a ne više njih.

Pišući Mama Antulinim sunarodnjacima, stanovnicima pokrajine Santiago del Estero, gdje je rođena i živjela u svojim ranim godinama, papa Franjo je o njoj govorio kao o „strastvenoj ženi“, sažimajući tako njezinu iznimnu energičnost koja ju je 1745. dovela do privatnih zavjeta i života u zajednici s drugim mladim posvećenim ženama. One su se, poput nje, posvetile karitativnim djelima vezanim uz isusovce u njezinom mjestu prebivališta, a bile su pod vodstvom oca isusovca Gaspara Juáreza koji se posvetio obrazovanju djece, njezi bolesnika i pomoći siromašnima. Nekoliko dostupnih kronika iz tih godina pokazuju njezinu aktivnost među domorodačkim stanovništvom njezine rodne pokrajine. Zatim, kada je kralj Charles III. naredio raspuštanje isusovačke zajednice, zabranio njihov društveni i duhovni rad i protjerao ih s područja španjolske krune (9. kolovoza 1767.), María Antonia, tridesetsedmogodišnjakinja iz dobra obitelj, nastavila je isusovački rad u Argentini. U burnim godinama koje su pripremale neovisnost od Španjolske, mlada se žena posvetila vođenju duhovnih vježbi prema svetom Ignaciju. Vodila ih je preko dvadeset godina kroz negostoljubive ceste i sela s vrlo malo udobnosti. Biografi su utvrdili da je bosa prošla više od 4000 kilometara kroz vicekraljevstvo Rio de la Plata kako bi, unatoč kraljevsko-masonskoj zabrani, održala dotadašnji isusovački rad. Procjenjuje se da je u osam godina dosegla do 70.000 ljudi. Ukratko, uzela je „zemlju na svoja pleća“, kako je papa Franjo nešto ranije rekao za Joséa Gabriela del Rosario Brochero, još jednu od omiljenih osoba pape Bergoglia koja se spontano povezuje s Mamom Antulom.

Brochero je, kao i Mama Antula, posvetio svoj život pomaganju bolesnima i umirućima, osobito tijekom epidemije kolere koja je pogodila grad Córdobu 1867. I sam je izgubio najprije vid, a zatim i sluh zbog smrtonosne infekcije čiji je lijek tek trebao biti pronađen. Uz to Brochero je gradio crkve, kapele, škole; radio je staze tamo gdje ih nije bilo, prelazio je planine kada je pokretljivost ovisila o konju ili mazgi, u vrlo velikom području i gdje nije bilo cesta koje povezuju pokrajinu s glavnim gradom. Ljudi koje je posjećivao počeli su ga zvati „El cura Gaucho“ jer je znao jahati poput pastira krava, točnije gauča. Dok je jahao, nosio bi Božju riječ i sakramente u najudaljenije kutke svoje biskupije.

Bergoglio je 1958. godine od brata doznao za njegove pastoralne podvige. Budući papa imao je tada 21 godinu i pohađao je novicijat u Córdobi u vrijeme kada je isusovac Antonio Aznar, koji je proveo jedno od prvih i najopsežnijih istraživanja Brocherova života, objavio prvu od svojih brojnih knjiga o tom svećeniku. Upravo te godine otac Aznar je radio na objavljivanju eseja koji će služiti kao temelje za istraživanje života budućih blaženika: Las malas palabras del cura Brochero („Loše riječi svećenika Brochera, op. prev.). Esej je objavljen 1958.  godine u Bulletin of Argentine. U tom je članku isusovački svećenik kontekstualizirao svećenički jezik odgovarajući nekim „stolnim“ teolozima koji su mnoge izraze koji su izlazili iz njegovih usta smatrali vulgarnima. Istraživanje je pokazalo da njegov zbornik fraza nije ništa drugo nego onaj koji koriste planinski ljudi koje je Brochero posjećivao s evangelizirajućim poticajem.

Bergoglio će se nekoliko puta vratiti na Brochera prije nego što ga proglasi blaženim 2013., a zatim i svetim 2016. godine. Sada na red dolazi i Mama Antula, koja također „hoda s prašinom zalijepljenom za sandale“. Argentinci su, čak i prije Pape, smatrali shodnim spojiti dva događaja u razmaku od osam godina i zapravo su promovirali tjedan posvećen Brocheru pod sloganom „With Brochero, es un gusto ser pueblo de Dios“ („S Brocherom je zadovoljstvo biti Božji narod“, op. prev.). Naslov teme evocira riječi pape Franje koji ga je u trenutku podizanja na oltar o njemu govorio kao o „veselom čovjeku“ koji nosi „miris ovaca“.

Mama Antula i Gaucho svećenik doimaju se kao dva lika iz argentinske književnosti prošlosti, ona Martina Fierra (1872.) Joséa Hernándeza ili Don Segunda Sombra (1926.) Ricarda Güiraldesa. No oni upravo sada na najbolji način pokazuju istinitom izreku da „sveci nakon smrti rastu u vjeri svoga naroda“. Gorljiva je to bila vjera, a način njezina prenošenja bio je prilagođen potrebama stanovništva kojima se navješćivala.

Predstavljanje knjige o novoj svetici i pjesme skladane njoj u čast povodom proglašenja svetom održat će se sutra, u petak 9. veljače, u Vatikanskoj kinoteci. Uz autore knjige „Mama Antula. Vjera nesalomljive žene“, na predstavljanju će biti nazočne i civilne i crkvene osobe iz Argentine. Danas poslijepodne na Papinskom sveučilištu Gregoriana održala se konferencija na temu „Blaženost duhovnih vježbi“, na kojoj će, između ostalih, biti nazočna i postulatorica kauze Silvia Correale.