Hodočašće svećenika Gospićko-senjske biskupije u Krasno

Susret je počeo misom koju je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. U uvodnom pozdravu izrazio je radost zbog mogućnosti redovitoga svećeničkog druženja, kao i zbog činjenice što se ono događa upravo u tome svetištu Marijinu, „od koje molimo pomoć za svoje svećeničko poslanje, da nam ona bude utočište i ohrabrenje u svakodnevnom radu i posvećivanju.“ Umjesto homilije, biskup je, kao i dosadašnjih godina, nakon evanđelja održao izlaganje o jednoj biblijskoj temi ili događaju. Ovaj put izabrao je egzegetsko tumačenje Navještenja Marijinog.

Biskup je počeo razmatranje govorom o težini shvaćanja Kristova Utjelovljenja, te kako je i Djevici Mariji bilo teško u potpunosti shvatiti anđelove riječi Navještenja. „Sin Božji“ označava osobu posebnog Božjeg odabranja, onoga koji će biti rođen od Davidova tijela (2 Sam 7,12), što upućuje na Davidova sina Salomona, a ne na ono što anđeo Naviješta Mariji. To čujemo i u Psalmu u kojem Bog govori kralju: „Ti si sin moj, danas te rodih.“ (Usp. Ps 2) Tu se na sinovstvo mislilo kao na jedno posebno odabranje, posebnu Božju ljubav, ali ne i u doslovnom smislu.

Vraćajući se na Stari zavjet, biskup je opisao kako za židove Mesija jest Sin Božji, ali to posebnom Božjom ljubavlju i zaštitom, ni kojem slučaju se ne pomišlja na doslovno Božjeg Sina. Anđeo kod Navještenja stavlja Mariju u situaciju u kojoj ona jedino vjerom može primiti ostvarenje Božjeg plana. Elizabetine riječi upriličuju događaj: „Blažena ti što povjerova“, ona ne razumije, ali vjeruje.

Biskup je nastavio kako u odlučujućem trenutku povijesti Bog od čovjeka traži samo jedan uvjet, a to je da Mu vjeruje. Stari savez je počeo vjerom jednog Praoca, a Novi vjerom jedne žene. Abrahamova vjera postala je model vjere u Izraelu, ali tek u Marijinoj vjeri ona dobiva svoj vrhunac. Obje suradnje su stavljene pred veliki paradoks; Abrahamu se obećava potomstvo u već poodmakloj dobi, a Mariji majčinstvo u djevičanstvu. Kako vjerovati, kada jedno isključuje drugo?!

Marija ipak Vijest prima vjerom, pa kako kaže sv. Ambrozije, začeće joj se prvo događa u srcu pa tek onda u utrobi. Njezina vjera, iako predstavlja izraelski narod, više predstavlja zajednicu koju će okupiti njezin Sin, pripada Crkvi. Njezina vjera je usmjerena na Krista, u tom smislu je vjera Crkve nikla iz Marijine vjere, iz njezina srca.

Biskup je pojasnio kako anđeo kod Navještenja ne govori o Isusovoj naravi, već o načinu na koji će On biti rođen; „Sila Svevišnjega će te osjeniti.“ Pokriti sjenom, zakriliti često puta je simbol Božje prisutnosti, to vidimo na Sinaju, kod Kovčega Saveza, u pustinji nad narodom, u Hramu. Taj isti oblak koji je bio u Šatoru sastanka, nad Kovčegom saveza, u Hramu Gospodnjem, nadvija se nad Marijom, novim Hramom Božjim.

Marija vjeruje da će se sve dogoditi snagom Božjom, ali ne razumije i da će prisutnost tog Božjeg djeteta, u njoj, biti istinska Božja prisutnost kao što je bila u Svetištu nad svetištima. Bez sumnje, Bog namjerno tu istinu nije htio objaviti u potpunosti, a tu tajanstvenost potvrđuju i kasniji događaji u kojima Isus ostaje neshvaćen, kako od naroda tako i od Marije i Josipa. Prilikom događaja „gubljenja“ u Hramu, Isus im pojašnjava da On mora prebivati u kući Oca svojega, ali oni ne razumiju te riječi jer ne znaju istinu o Isusovu božanskom sinovstvu.

Biskup je nadalje govorio kako Bog ostavlja Mariju da kao i drugi raste u vjeri, prebirući u svom srcu Božje riječi te se tu očituje njezina bliskost s čovjekom. Bog ne daje ljudima cjelovitu istinu objave jer osoba nije kadra sve odjednom primiti i razumjeti. Objava ne zahvaća samo razum već i srce, cijelo biće, zato je potrebna priprema. Da bi čovjek mogao ponirati u Objavu, ne može ju cijelu odjednom primit, već mora uskladiti razum i srce. I sam se Bog prilagođuje mogućnostima i ograničenostima svoga svog djeteta.

Da je Bog Mariji odmah objavio da u svojoj utrobi nosi Boga, to bi spriječilo njezinu majčinsku spontanost prema Njemu. Strah bi uvjetovao ljubav jer bi si ona svakog trena morala posvješćivati da to dijete koje doji je Bog kojem se ona mora klanjati. Ovako, Isus kako je rastao, tako je rasla i Njegova objava božanskog sinovstva. Marijino pristajanje uz to, otkriva njezinu kontemplativnu dimenziju. Ona je od početka shvatila kako je nužno u svom srcu prebirati Božje riječi i time nam pokazuje nezaobilazni put za svakog vjernika.

Biskup je upozorio da se čin vjere ne sastoji u tome da samo prihvaćamo dogme, već da svojom kontemplacijom dođemo do toga, da ono što vjerom prihvaćamo, postane najdublja istina našeg bića. Kao i Marijina, naša vjera ne bi trebala biti pasivna, već aktivna, ona koja sluša, prebire, traži, pa tako i raste. Marijina vjera nije ostala na razini razuma, već kada se spustila u srce, rasvijetlila je razum. Tako i Crkva, kazao je biskup, na početku je primila cijeli misterij kršćanske objave, koji mora trajno produbljivati i otkrivati nova bogatstva njezine poruke. Biskup je zaključio opisujući Mariju kao Sluškinju Gospodnju, onu koja pristaje na suradnju s Bogom, posve se predajući volji Božjoj, iako nema nikakvu predodžbu, u čemu se sve sastoji ta Božja volja. Baš u času takvog pristajanja događa se čas utjelovljenja.

Na kraju susreta biskup Križić informirao je svećenike o stanju u Biskupiji te je najavio Biskupijski susret mladih 29. rujna i hodočašće vjernika Gospićko-senjske biskupije 14. listopada 2023., u svetište Gospi Sinjskoj. Nakon što je preč. dr. Richardu Pavliću čestitao 25.obljetnicu svećeništva, nastavio je govoriti o pripremama za Susret hrvatske katoličke mladeži u Gospiću iduće godine.