Misno slavlje predvodio je don Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana. U propovijedi je govorio o bl. Mariji Propetog Isusa Petković, temeljem poticaja zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića da se u Devetnici poveže poruka života sv. Stošije s primjerom koji su dali hrvatski sveci i blaženici.

Marija Petković bila je šesto dijete u obitelji, a duhovnost i molitva njenih roditelja koji su je odgojili u vjeri u Mariji su ostavili duboki trag ljudskosti i duhovnosti, rekao je don Jerolim. Kao što je činila sv. Stošija, i Marija je sudjelovala u poslanju Crkve djelatnim apostolatom. „Riječju i životom bila je uzor kršćanske kreposti. Imala je postojano, radosno, iskreno i velikodušno srce. U duhovnom životu bila je rasvijetljena Božjom ljubavlju. Primjerom je pokazivala ljubav i milosrđe prema siromasima, malenima, bolesnima i starim osobama kojima je posvećivala osobitu pažnju“, rekao je don Jerolim. Marija je bila predstojnica društava Kćeri Marijinih, utemeljila je društvo Dobrog pastira 1914. g. i Društvo kršćanskih majki 1915. g.

„Dubrovački biskup razborito je prepoznao kairos i uvidio da je došlo vrijeme za Marijin iskorak u posvemašnjem predanju Bogu i bližnjima. Uz duhovnu potporu dubrovačkog biskupa Josipa Marcelića, Marija Petković 1920. g. utemeljila je Družbu kćeri milosrđa da bi preko djela milosrđa širila spoznaju božanske ljubavi. Redovničku odjeću obukla je 4. listopada 1920.“, rekao je pakoštanski župnik. Pokazivala je velikodušno služenje ljudima u nevolji, bila je socijalno osjetljiva prema siromasima i svima koji su joj se obratili za duhovnu i materijalnu pomoć. „Tražila je pomoć i pisala dopise na brojne crkvene i državne adrese. Ništa joj nije bilo teško učiniti. Vjerovala je da Bog sve čvrsto vodi i svime upravlja. Svojim krepostima, naravnim i nadnaravnim darovima postala je znak žive Božje nazočnosti u svijetu. Marija je imala toliko pouzdanje u Boga da je odvažno duhovno radila u misijama Latinske Amerike“, rekao je vlč. Lenkić. Živjela je kontemplaciju i rad za čovjeka. Iz duhovnosti i molitve crpila je snagu za aktivni rad.

U Argentinu je došla 1936 g. i misijski djelovala još u Paragvaju, Čileu, Peruu gdje i danas djeluju sestre kćeri milosrđa. Petković je ostala 12 godina u Južnoj Americi. Uz evangelizaciju, pomagala je i egzistencijalne potrebe poučavajući o higijeni, domaćinstvu, medicinski je skrbila o bolesnima. Duhovno je služila u vojnim bolnicama u Argentini i Paragvaju gdje se zauzimala za vjersku pouku i obrazovanje Indijanaca. „Na njen zagovor 1988. g. dogodilo se čudo. Spašeno je 22 mornara iz peruanske ratne mornarice koja se sudarila s japanskim brodom, pri čemu je u životnoj opasnosti zapovjednik podmornice zavapio Mariji Petković za pomoć. Ispitivanja su pokazala da se naravnim putem mornari nisu mogli spasiti nego je na djelu bila nadnaravna moć. Temeljem toga objavljen je dekret o junačkim krepostima i priznato čudo. U Rimu je 28. veljače 1989. g. otvoren biskupijski postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom“, rekao je don Jerolim.

„Marija od Propetog Isusa osjećala je dužnošću približiti duše Bogu. Da bi postigla takav duhovni cilj, bila je spremna pretrpjeti mnoge žrtve i uvrede. Mariju je osobito krijepila utjeha Božje providnosti u koju je stavljala svu svoju nadu. Iz euharistije je crpila duhovnu jakost, vjernost, strpljivost i razboritost. Iz molitve i savjeta crkvenih pastira njen duhovni život odražavao se na ljudske postupke poslušnosti crkvenim pastirima. Bila je umjerena u služenju zemaljskim dobrima. U bolesti je bila strpljiva i postojana u nasljedovanju Isusa Krista“, istaknuo je Lenkić.

Petković je umrla 9. srpnja 1966. g. u Rimu. Prijenos zemnih ostatka iz Rima u njeno rodno mjesto Blato na Korčuli bio je 21. studenoga 1998. g. Dekret o priznanju čuda spašavanja 22 mornara potopljene peruanske podmornice proglašen je 20. prosinca 2002. g. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. g. „To je dar ne samo Crkvi u Hrvata nego i za Crkve gdje djeluju kćeri milosrđa u zemljama Južne i Sjeverne Amerike, u Sloveniji, Vojvodini, Italiji, Njemačkoj i Rumunjskoj“, rekao je don Jerolim, potaknuvši da se osobito moli za svećenička i redovnička zvanja po zagovoru sv. Stošije i bl. Marije Petković.

Središte Biogradskoga dekanata je župa u Biogradu koja je također posvećena sv. Stošiji, a njezin posljednji župnik, kao i bivši zadarski katedralni župnik bio je blagopokojni svećenik mons. Ivan Mustać. Uskoro se bliži prva obljetnica njegove smrti u njegovoj zreloj životnoj dobi. U sjećanju na mons. Mustaća koji je promicao štovanje sv. Stošije bio je hodočasnik, biogradski župljanin Marko Strpić. Osobito je povezan s mons. Mustaćem koji je bio kum Markovoj kćeri na krštenju i krizmi i duhovno je pomogao njihovoj obitelji. „Don Ivan je bio izvanredan čovjek, to svi kažu. Vedar, veseo, raspoložen, uvijek spreman za pomoć svima, u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Bog mu je bio na prvom mjestu i iznad svega. Ljudi ga se rado spominju“, rekao je Marko. Medicinski je tehničar u Ortopedskoj bolnici u Biogradu te je i svojom službom u duhu Stošijina zauzimanja za ljude u potrebi. „Blagopokojni nadbiskup Ivan Prenđa rekao je da to što mi u bolnicama radimo nije tek posao, nego poziv, Božji dar nama, a od nas dar prema ljudima. Zbog toga sam neizmjerno sretan i volim medicinsku službu. Naša je župa posvećena sv. Stošiji koja je odbacila sve pogansko, a prigrlila je Krista i podnijela mučeništvo. Velika je žena, sva se posvetila kršćanima i karitativnom radu. Pakosnici su je dali mučiti na Božić kako bi je još više ponizili, ali ona je sve ustrajno podnijela. Daje nam primjer i poticaj da i mi kroz život na teškoće gledamo kao ona i da se bez ostatka predamo Bogu i Božjoj milosti“, rekao je Marko Strpić.