Hodočašće je započelo procesijom od župne crkve Presvetoga Trojstva do Zavjetne kapele gdje je odmah nakon procesije započela pobožnost križnog puta koji su predmolili vlč. povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije Leonardo Šardi, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom Zagrebačke nadbiskupije vlč. Dragutin Goričanec te vlč. Kristijan Stojko, koji je ovih dana s vlč. Petrom Mlakarom preuzeo župničku službu in solidum u ludbreškoj Župi. Nakon pobožnosti križnog puta započelo je misno slavlje koje je predslavio vlč. Leonardo Šardi u zajedništvu s vlč. Goričancem i vlč. Petrom Mlakarom.

Polazeći od naviještenoga Evanđelja vlč. Šardi je govorio o mjestu koje možemo zauzeti za stolom euharistijske gozbe na koju nas Isus poziva i na koju su se okupljeni na ovom hodočašću odazvali. To mjesto nije uvijek u prvom redu, najbliže oltaru u fizičkom smislu, no „Gospodin je uz nas, u našoj neposrednoj blizini, možemo ga dodirnuti, pogledati, iskusiti jer pored nas sjede naša braća i sestre, stvoreni na sliku Božju, i doista, Bog nam je svima jednako blizu i svi imamo svoje mjesto pored Njega. On nam se daruje sakramentalno, a po služenju bližnjemu postaje opipljiv“, pojasnio je vlč. Šardi.

U Evanđelju smo čuli o Isusovom sudjelovanju na gozbi u kući nekog farizejskog prvaka. Gospodin Isus, gdje je bio pozvan, tamo je išao, tumačio je u nastavku svoje homilije vlč. Šardi ističući: „Isus odlazi k svima i svakome, blagoslivlje svaki prostor svojom prisutnošću, promatra one koji se tamo nalaze i daje lijek koji može koristiti spasenju ljudske duše.“

Osvrćući se na činjenicu kako često u svom pastoralnom radu posjećuje bolnice i druge ustanove gdje je čovjek posebno blizak drugom čovjeku, propovjednik je sa žalošću primijetio kako na zidovima tih prostorija često nema raspela. „No, blagoslovljeni križ u prostoru obiteljskoga doma, udruge, stambene zajednice, bolesničke sobe, ustanove znak je Božje dobrodošlice u ovaj dom gdje je čovjek, gdje su ljudi. Da, nisu svi vjernici, ali naš Bog i njih blagoslivlje, i za njih je učinio žrtvu spasenja na drvu križa, i za njih je prolio kap svoje krvi. Ali, još više o Božjoj prisutnosti u našim ustanovama i domovima želim posvijestiti da pogled na Božju prisutnost na drvetu križa tješi. Tješi u neprospavanim noćima, proživljavanim bolima, gubitku nade, krizi vjere. A onda i jača pogled prema budućoj slavi gdje se ništa ne može usporediti „s patnjama sadašnjega vremena“ s obećanjem koje nas čeka. Križ je oduvijek sredstvo spasenja, i s križem u svojoj prisutnosti – bilo u obliku raspela, bilo onim koji sami nosimo – bit ćemo na putu spasenja. A konačni cilj vjerničkog hodočašća i jest da spasimo svoje duše.“, rekao je vlč. Šardi.

U nastavku homilije predslavitelj je, polazeći od Isusove pouke sustolnicima na gozbi kod farizejskog prvaka o zauzimanju prvih i posljednjih mjesta, okupljenim hodočasnicima progovorio o poniznosti: „poniznost je potrebna i kad služimo, ali i kad bivamo služeni. Poniznost uvijek prati zahvalnost, a istovremeno po poniznosti se uvijek čini i više nego što se to od nas traži. Poniznost je važna krepost osobito u karitativnom služenju i medicinskom djelovanju… Poniznost je važna krepost i u nošenju bolesti, u življenju s različitim oblicima invaliditeta, u suočavanju s različitim životnim teškoćama. Istina, društvo i svijet nekako vas tjeraju da se stalno trebate boriti za svoja prava, za dostojanstvo življenja, za prevladavanje prepreka, za iskazivanje svojih mogućnosti. No, trebamo pripaziti da nam invaliditet i bolest ne budu izlika da ne rastemo u svetosti. To je naš put posvećenja.“

Završetak današnjeg Evanđelja govori nam kako je Isus poučio i svog domaćina koji razmišlja i živi samo prema materijalnim kriterijima uloženog i dobivenog, govorio je nadalje propovjednik, te istaknuo kako mu Isus baš zbog toga govori da pozove one koji mu nemaju kako uzvratiti, osim blagom koje vrijedi na nebesima. „Gospodin Isus dobro zna da govor ljubavi i poniznosti kojim itekako razgovijetno komuniciraju i siromašni, i sakati, i hromi i slijepi, jest onaj govor čije je bogatstvo veće nego sve blago i prva mjesta na tronu svijeta.“

Na kraju svoje homilije vlč. Šardi potaknuo je okupljene hodočasnike da u brizi za tjelesno zdravlje ne zaboravimo na zdravlje duše. „Lijek Euharistije, gozba ljubavi, ponuđena nam je svakoga dana. Euharistija nije prigodna hrana i prigodni lijek. Euharistija je uvijek gozba ljubavi gdje nam sam Spasitelj daje hranu života vječnoga…Obilni stol milosti Gospodnje nalazi se pred nama i za taj stol smo pozvani i svaki može pronaći svoje mjesto bez obzira na svoju duhovnu i tjelesnu ranjivost. Nema opravdanja da bilo tko ne dođe u blizinu ovoga stola, nema opravdanja da ne blagujemo kruh života vječnoga jer je On darovan za sve i svakoga. Naravno, biti nam je u stanju milosti, ispovjeđeni i čista srca. Ali, nikome ne smije biti uskraćena pričest zato što netko ne razumije ili ne može shvatiti taj dar. Na kraju krajeva, tko uopće može shvatiti neprocjenjivo blago koje nam je Gospodin ostavio? Kad bismo shvaćali, svaka crkva bi svakodnevno bila ispunjena onima koji se zovu Kristovi.“

Zaključujući homiliju predslavitelj je pozvao: „Pomognimo jedni drugima da budemo kod euharistijskog stola zajedno, pratimo jedni druge na misu, ponudimo prijevoz, molimo zajedno. Jer, žrtva Kristova spasenja ponuda je i za nas danas. A samo po Presvetom Tijelu i Predragocjenoj Krvi možemo biti spašeni te po toj nebeskoj hrani osposobljeni da činimo dobro, velike stvari, na pomoć bližnjemu i čast Oca nebeskoga. Kod Kristova stola uvijek ćemo dobiti najbolja mjesta.“

Na kraju euharistijskog slavlja sve je okupljene vjernike pozdravio župnik Petar Mlakar nabrojivši mnogobrojne zajednice, udruge i ustanove koje su sudjelovale u ovom hodočašću te pozvao vjernike da rado hodočaste u Ludbreg posebno o ovoj godišnjoj proslavi Predragocjene Krvi Kristove.