Homilija apostolskog nuncija Lingue povodom proslave svetkovine sv. Antuna Padovanskog

Blagdan svetog Antuna Padovanskog

Nuncijeva propovijed – 13. lipnja 2024.

Čitanja: Iz 61, 1-3; Ps. 40; Mk 16,15-20

Draga braćo i sestre,

U Evanđelju koje smo čuli Isus kaže: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.

To je zapovijed. Vrlo jasna. Upućena apostolima i, naravno, njihovim nasljednicima, nakon Uskrsnuća.

U sada već dvije tisuće godina dugoj povijesti Crkve, čini mi se da je ovaj imperativ shvaćen prilično ozbiljno iako, ponekad, s vrlo diskutabilnim metodama, često s premalo poštovanja prema osobama kojima se propovijedalo, kao i prema njihovim kulturama, ali ne smijemo mentalitetom današnjice suditi o činjenicama iz prošlosti.

Zapravo, brojni su Isusovi učenici otišli po svem svijetu i evanđelje je stiglo i do najudaljenijih krajeva svijeta.

Pođite po svem svijetu!

Počevši od apostola, brojni sveci, tisuće divljenja vrijednih misionara otišli su u nepoznate krajeve naviještati Krista, često narodima o kojima nisu znali gotovo ništa, čak nisu poznavali ni njihov jezik.

Sveti Antun, kojega danas slavimo, zasigurno je jedan od njih i jedan je od najvećih propovjednika u povijesti Crkve.

Kao što znate, on je potaknut željom da donese Kristovo Evanđelje muslimanima u Maroku, iz poslušnosti prema Kristovoj zapovijedi, krenuo u Afriku premda, zbog različitih okolnosti, nije uspio doći do željenoga odredišta. Umjesto toga se našao u Italiji gdje je u Porcijunkuli imao priliku susresti svetoga Franju, svojega učitelja i svoj uzor.

Ovaj će susret doliti ulja na vatru u ljubavi prema Bogu, koja je već gorjela u njemu i njegova propovjednička aktivnost neće prestati. Proputovat će gradovima i selima sjeverne Italije i Francuske da bi, na izmaku snaga, sa samo 36 godina preminuo u Padovi.

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.

Mnogi su stoga poslušali ovu zapovijed, a i danas je mnogi, vođeni misionarskim duhom, nastavljaju provoditi u djelo.

No nakon naredbe da idemo po cijelom svijetu propovijedati Evanđelje, evanđelist Marko dodaje druge Isusove riječi koje zbunjuju.

Isus kaže: A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

Ova čudesna djela Isus ne pripisuje samo onima koji su pošli naviještati Isusovo evanđelje, već i onima koji prihvaćaju njihov navještaj i obrate se, vjernicima općenito, ne samo apostolima.

Gospodin kaže: … Ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju…

Kada činim ispit savjesti, zaključak je jasan: ako su ovo znakovi po kojima se razlikuju oni koji vjeruju, iskreno govoreći, ja ne mogu iskreno reći da sam veliki vjernik.

U ime će moje izganjati zloduhe… Koliko sam zloduha izagnao u 40 godina svećeništva?

Novim će jezicima zboriti… Naučio sam poneki novi jezik, putujući po svijetu, ali uz koliki trud! Nakon skoro 5 godina boravka u Hrvatskoj, još uvijek ne uspijevam uspostaviti osnovnu konverzaciju! Je li to također nedostatak vjere?

Zmije uzimati… zaboga! Ja se bojim čak i guštera, a ako pčela uđe u kuću ili komarac zuji oko mene, ne mogu spavati dok ih se ne riješim!

I popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi… Jao meni! Meni je dovoljno da pojedem malo glutena i moj želudac već poludi! A kamoli tek nešto smrtonosno!

Na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro… Koliko li sam puta molio s puno vjere za nekog bolesnika! Kako bih samo volio da je moja teta, koja je mlada umrla od raka, ostavivši za sobom petero djece, odjednom ozdravila dok sam joj davao bolesničko pomazanje! Ali, nikada! Nikada mi se nije dogodilo, barem ne na vidljiv način, da svojom molitvom izliječim bolesnika. Mnogi za koje sam molio ozdravili su, naravno, no je li to bio učinak moje vjere ili lijekova koje su uzimali? Je li to mogao biti učinak mojih molitava prikazanih za njih ili vrsnog kirurga koji ih je operirao? Moram biti iskren, mislim da je to bilo više zahvaljujući liječnicima nego mojim molitvama, iako to samo Bog zna.

I onda? Postavimo si pitanje: vjerujem li uistinu ili ne vjerujem? Ako su ovo znakovi koji prate one koji vjeruju, tko od nas može reći da vjeruje?

Ako neki nevjernik čita ovaj odlomak iz Evanđelja, očekuje da vidi neko čudo, barem od nas propovjednika!

Stoga, moramo li svi biti poput svetog Antuna koji je učinio da se mazga pokloni pred Presvetim sakramentom, da bismo mogli reći da vjerujemo kako bi heretici povjerovali da je Isus uistinu prisutan u Euharistiji? Ili kada je propovijedao na morskoj obali i kada su se ribe okupile da ga slušaju dok su ga stanovnici Riminija ignorirali? Ili kada ga je prijatelj vidio s malim Isusom u naručju, kako ga se obično prikazuje?

Kada razmišljam o znakovima koji moraju potvrditi Riječ koju učenici navješćuju (usp. Mk 16,19-20), ne mislim na čuda, već prvenstveno na znak u punom smislu te riječi, na obraćenje! Na promjenu života onih koji se otvore vjeri! Grešnik koji promijeni svoj život, veliko je čudo. Kada se netko obrati, potvrđuje da je naviještena riječ uistinu snažna!

S druge strane, u samom su Evanđelju pismoznanci, farizeji, Židovi pa čak i Herod tražili od Isusa znak kako bi povjerovali u njega i što im je Isus odgovorio: Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.

A koji je Jonin znak? To je upravo obraćenje. Ninivljani su povjerovali njegovoj propovijedi, činili su pokoru, promijenili su svoje živote i grad nije bio uništen.

Dobra djela koja činimo očituju našu vjeru.

Zanimljiv je onaj poznati komentar svetoga Antuna o čudu govorenja novih jezika.

Govorio je: „Tko je ispunjen Duhom Svetim, govori različitim jezicima.“ A zatim tumači: “Različiti jezici su različita svjedočanstva o Kristu: govorimo tako drugima o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti i poslušnosti, kada ih pokazujemo prisutnima u nama samima.”

A onda je nastavio, obraćajući se nama, propovjednicima: „Propovijed je djelotvorna, ima svoju rječitost kada djela govore. Neka riječi utihnu, molim vas, neka djela govore. Nažalost, bogati smo riječima i prazni djelima i tako smo prokleti od Gospodina jer je prokleo smokvu na kojoj nije našao ploda, nego samo lišće.“

Antun zatim citira svetoga Grgura: „Zakon je, kaže Grgur, nužan propovjedniku: on mora provesti u djelo ono što propovijeda.“

I zaključuje: „Uzalud se hvasta poznavanjem zakona onaj tko djelima razara nauk.” (Iz “Govora” svetog Antuna Padovanskog).

Obraćenje i dosljednost života su djela koja moraju potvrditi Božju riječ koju naviještamo.

Vjera se ne može nametati, ne može se objasniti rasuđivanjem. Ali tko može posumnjati da je onaj zao čovjek koji je promijenio svoj život susreo Boga? Tko može sumnjati da se dogodilo nešto božanstveno kada se dvije osobe, koji su se nekoć mrzile, pomire? Kada grešnik priznaje da je pogriješio te se obrati?

U našim državama također nailazimo na mnoge znakove koji nam govore da se nalazimo u društvu koje je (ili je bilo) kršćansko: crkve s prekrasnim zvonicima, kipovi svetaca i Bogorodice, križevi na trgovima, na raskrižjima puteva pa čak i na vrhovima planina, prekrasne slike koje prikazuju Isusov život u najprestižnijim muzejima.

No, je li to dovoljno da možemo reći kako smo vjernici? Kada je Isus poslao svoje učenike po cijelome svijetu, nije ih poslao da grade monumentalne crkve, da klešu kipove koji su umjetnička remek-djela, da trgove ili ulice posvećuju svecima koji su nam dragi… nego da grade nove zajednice! Zajednice drugačijeg mentaliteta, nadahnute Evanđeljem.

Vjerovati Riječi, prihvatiti Riječ znači obratiti se, odnosno promijeniti mentalitet. To zahtijeva duboku promjenu u načinu razmišljanja i, posljedično, u načinu života.

U protivnome, nastavljamo tražiti Boga-liječnika koji liječi naše boli; Boga-zagovornika, koji štiti naše interese; Boga-slugu, koji je spreman ispuniti naše razne molbe, ali ne tražimo Boga-Oca kojemu možemo povjeriti svoj život, u čije se ruke prepuštamo.

Kada vidim da ne mogu činiti čuda, pomislim da imam malo vjere, ali postoje dvije činjenice koje me tješe:

Prva: da bismo se smatrali Isusovim učenicima, nije potrebno činiti čuda. Naime, Isus kaže: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge (Iv 13,35).

Da bismo bili prepoznatljivi kao Isusovi učenici, ne trebamo činiti čuda, već se trebamo ljubiti! To nam je utjeha jer uvijek možemo ljubiti, to ovisi o nama!

Druga utjeha: za ulazak u nebo s Isusom neće nas se pitati koliko smo čuda učinili, nego koliko smo ljubavi imali: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni (Mt 25,34-36).

Ljubav je najveće čudo.

Neka nam sveti Antun pomogne provesti u djelo to čudo ljubavi.

Pođite, dakle, po svem svijetu i donesite, pokažite evanđelje ljubavi svemu stvorenju.

To je ono što dira srca nevjernika i približava ih Kristu, širom svijeta.