V. korizmena nedjelja

Župa sv. Ane, Križevci

Mariapoli – 6. travnja 2025.

Homilija apostolskog nuncija
ČITANJA: Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.

Autor psalma koji smo danas pročitali podsjeća na Božju intervenciju u posebno teškom trenutku povijesti izraelskoga naroda. Ne zna se točno na što se odnosi, ali svakako je riječ o bolnoj kušnji, nakon koje je nastala radost, sa zahvalnošću Bogu što je izraelski narod upravo u tom teškom trenutku iskusio Njegovu ljubav.

Bog je uslišao njihove molitve i dao da osjete njegovu brižnu blizinu. Suze su sada samo uspomena iz prošlih vremena. Sve se pretvorilo u veliku radost, pjesme, smijeh.

Kao kada se sakupljaju plodovi žetve, nakon napornog sijanja, strpljivog iščekivanja sazrijevanja, teškog rada tijekom žetve i divljenja obilnom žitu u žitnici.

To je poput rođenja, nakon teške trudnoće.

Te osjećaje radosti i ponovnog rođenja doživjela je žena koju susrećemo u Evanđelju, preljubnica koju su, prije nego što je kamenuju, pismoznanci i farizeji doveli Isusu kako bi ga iskušali.

Zakon je jasan: žena uhvaćena u preljubu mora biti osuđena na smrt. Što će Isus na to reći? Hoće li potvrditi zakon ili svoj sablažnjivi nauk o oprostu? Hoće li ili neće priznati težinu grijeha?

Isus ne pada u zamku: on ne niječe istinu o grijehu, već je rasvjetljuje većom istinom: onom o milosrđu. Milosrđe, zapravo, ne niječe grijeh, već ga nadilazi!

Riječima: Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen, Isus razotkriva srca onih koji sude bez ljubavi, podsjećajući sve da nitko nije pravedan pred Bogom: da smo svi grešnici.

Zatim se obraća ženi, ne da bi joj oprostio kao da nije učinila ništa loše, već je poziva da počne iznova: Idi i od sada više ne griješi.

Pouka je jasna: Bog ne zanemaruje zlo, ali uvijek pruža priliku za novi početak.

Ne ograničava se na oprost: ponovno stvara srce onoga tko se kaje.

Pred ženom, shrvanom krivnjom i poniženjem, Isus ne izgovara riječi površne popustljivosti, kao da ono što je učinila nije bilo ozbiljno, ali ni ne primjenjuje “nultu toleranciju“, kao što to često mi shvaćamo s prilično farizejskim stavom.

Isus primjenjuje „nultu toleranciju“ prema grijehu, a ne prema grešniku. Da je riječ o „nultoj toleranciji“ prema grešniku, bilo bi logično primijeniti smrtnu kaznu, ali ako je prema grijehu, postoji izlaz: obraćenje.

Ni ja te ne osuđujem: u ovoj rečenici otkrivamo srce Boga koji grešniku daje novu priliku: Idi i od sada više ne griješi.

Ispovjednici to uvijek moraju imati na umu: da nije moguće početi ispočetka, Isusovo bi otkupljenje bilo uzaludno i beskorisno bi bilo naše “obraćenje“, a posljedično tome i uzaludna bi bila naša vjera.

To moraju imati na umu i suci: kazna uvijek mora biti ljekovita, za popravak prijestupnika. Upravo  je stoga papa Franjo više puta osudio i doživotnu kaznu, koju smatra sporom smrtnom kaznom. Ako nema mogućnosti za novi početak, čovjek je već na ovoj zemlji osuđen na pakao!

Božja se ljubav ne ograničava na prihvaćanje onoga koji je posrnuo ili odlutao, ona ga podiže i ponovno vraća na put. Nitko ne smije ostati zarobljenik vlastite prošlosti.

Na Isusove riječi farizeji odlaze jedan za drugim. Shvatili su da ne mogu drugima mjeriti jednom, a sebi drugom mjerom.

Ali, vratimo se ženi: neočekivani susret s Isusom mijenja njezinu sudbinu: od osuđenice na smrt, odjednom se osjeća slobodnom!

Zamislite koja li je radost morala preplaviti njezino srce. I ona je sada mogla pjevati psalam: Velika nam djela učini Gospodin, oprostio nam je grijehe, i ispunio nas radošću!

Vjerujem da je svatko od nas, barem koji put, iskusio radost oprosta, kada smo čuli službenika Božjega kako nam u ime Oca, Sina i Duha Svetoga govori: Ja te odrješujem od tvojih grijeha. Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.

Svaki put kada u svojem životu iskusimo Božju ljubav, osjećamo i veliku radost.

To se obično događa kada sudjelujemo na Mariapoliju.

Danas je grupa vas ovdje prisutnih došla u Križevce kako bi sudjelovala na Mariapoliju. Kao što znate, Mariapoli doslovno znači Marijin grad. „Grad“ jer u njemu sudjeluju osobe svih staleža, dobi i zanimanja. „Marijin“ jer poput nje, svi nastoje vršiti Božju volju. A tamo gdje se dvoje ili više njih ujedini na taj način, Isus je obećao svoju prisutnost.

Osjeća se Njegova prisutnost, osjeća se da Njegova ljubav liječi i jača, prosvjetljuje i obraća. Tada se spontano kliče: Velika mi djela učini Gospodin, ispunio me radošću.

I ja sam sudjelovao na nekoliko Mariapolija. Prvi put prije gotovo 50 godina, točnije 49.

Imao sam samo 16 godina i u tom sam zajedništvu, možda prvi put, osjetio snažnu Božju ljubav prema meni koja me obavijala svojom prisutnošću i obnavljala iznutra. Shvatio sam da je Njegova ljubav toliko velika da se isplati potpuno mu se povjeriti i sve mu dati.

Bili smo u Bergamu, u sjevernoj Italiji. Na tom je Mariapoliju sudjelovalo oko 1000 osoba, jedan pravi mali grad. Osim zajedničkih trenutaka u velikom kazalištu unajmljenom za tu priliku, nakon večere je bilo vrijeme za susrete u manjim grupama.

Tijekom jednog od tih susreta, predloženo nam je da pomognemo onima koji nisu mogli platiti troškove toga skupa (hranu, smještaj i druge organizacijske troškove). Tko je mogao, bio je pozvan dati dodatni doprinos, kako bi pomogao onima u potrebi. Rečeno nam je da to pomaže da se osjećamo kao obitelj i da živimo konkretno zajedništvo, ne samo u teoriji, baš kao što su to činili prvi kršćani kada su, slobodnom voljom, oni koji su imali više davali onima kojima je nedostajalo, kako nitko ne bi oskudijevao.

Kao mladi sjemeništarac od 16 godina, i sâm sam imao poteškoća s plaćanjem troškova boravka.

Međutim, kada je iznesen ovaj prijedlog, jako mi se svidio, činio mi se ispravnim: ako želimo izgraditi „Marijin grad“, pomislio sam, lijepo je da oni koji imaju više pomognu onima koji su u potrebi. Tada mi je spontano palo na pamet da kažem: ja nemam ništa, ali ono što mogu, želim dati, sve: spreman sam dati svoje srce, svoj um i svoje ruke.

Moja iskrena i spontana velikodušnost jako se dojmila jednog od voditelja koji me je, tijekom dijela skupa posvećenoga mladima, a bilo nas je oko 400 mladih, zamolio da sa svima podijelim ono što sam rekao u našoj maloj grupi.

Nikada prije nisam govorio u javnosti, bio sam vrlo sramežljiv i nisam uopće očekivao takav poziv. Međutim, drhtavih nogu i srcem koje je jako kucalo, ustao sam i pred svima ponovio da su mi džepovi prazni, ali da sam spreman dati sve što imam: srce, um i ruke, kako bih širio Božje kraljevstvo i nosio Njegovu ljubav u svijet.

Uslijedio je neočekivani i dugotrajni pljesak, koji nisam očekivao i moje se srce ispunilo velikom radošću. Velika nam djela učini Gospodin, i to nas ispunjava radošću!

To je ono što doživljavaju svi koji susretnu Božju ljubav i imaju hrabrosti dati mu sve što mogu. Bilo da imaju 16 ili 70 godina, bilo da se posvete Bogu u redovničkom pozivu ili u obitelji, odgajajući djecu.

Svatko može sve dati Bogu i to na različite načine, ovisno o okolnostima i životnim prilikama u kojima se svatko nalazi, ali svi to mogu učiniti.

Svakako nije isto dati Bogu sve kao svećenik, dati sve Bogu kao roditelj, dati sve Bogu kao redovnica, dati sve Bogu kao student, kao dijete ili kao umirovljenik: važno je dati onoliko koliko možemo, imajući na umu: što smo darežljiviji, to ćemo više osjećati radost.

Mnogi su od vas, čak i najmlađi, već čuli za blaženu Chiaru Luce Badano i, posebno, ono što njezina mama priča o velikodušnosti Chiare Luce kada je imala samo 4 godine. Mama Marija Tereza pripovijeda:

„Chiara je imala puno igračaka. Jednog dana, dok se igrala u svojoj sobici, rekla sam joj: ‘Imaš baš puno igračaka…’ Ona je odgovorila: ‘Da!’ Tada sam joj predložila da neke od njih pokloni siromašnoj djeci. Odlučno je  odvratila: ‘Ne, to su moje igračke!’ Otišla sam u kuhinju, ali ubrzo sam čula njezin glasić: ‘Ovo da, ovo ne… ovo da, ovo ne…’ Znatiželjna sam provirila kroz vrata – Chiara je svoje igračke stavljala na dvije različite hrpe. Na kraju me zamolila vrećicu. Donijela sam joj je i ona ju je počela puniti. ‘Chiara, ali to su nove igračke!’ rekla sam joj. A ona mi je mudro odgovorila: ‘Siromašnoj se djeci ne smiju davati stare igračke.’”

I djeca mogu velikodušno odgovoriti Bogu i dati koliko mogu, prema svojim mogućnostima. To je put radosti, za sve, jer: Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.

Još jedno razmišljanje.

Kada svećenik dolazi blagosloviti vaše kuće, ne treba misliti da je on neki čarobnjak koji dolazi izvršiti magični obred ili egzorcist koji dolazi istjerati nečiste duhove. Možda postoji i taj aspekt, no bitno je da svećenik dolazi jer vi priznajete da je sve što imate Božji dar. Kuća, automobil, zemlja, sve što posjedujete, pa čak i djeca! Sve je Božji dar!

Ta blagoslovljena voda, kojom se škropi po svemu i po svima, znak je da priznajete kako ste sve primili kao dar i sve želite vratiti Bogu.

Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio? (1 Kor 4,7), piše sveti Pavao Korinćanima.

Molimo Boga da njegov blagoslov siđe na ono što nam je On sâm darovao, kako bi sve uvijek služilo našem dobru i dobru drugih. Mi smo samo upravitelji.

Doista, onaj tko vjeruje u Božju ljubav pjeva: Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.